Strah kod doseljenih ustaških porodica

Poslije jedne noći (tokom koje je bilo mnogo pucnjave i nakon koje je kolona onih koji spavaju u “žici” jako kasnila u povratku svojim kućama), do međaša između posjeda moga djeda Mile i našega imanja došla je Hercegovka Luca, majka petoro dece i baba jednog unučeta, udovica ustaše Hercegovca, koljača koga su partizani uhvatili i ubili. Pozva moju mamu, zaželi „dobro jutro“ ili „dobar dan“, pa poče priču: „Moja Evice, sva sam tužna i noćas nisam spavala. Vidiš, partizani napadaju ’žicu’, a tamo je moj Mijo. Bojim se da ne prođe kao otac mu Mirko“. A moja mama je tješi, govoreći da partizani ne mogu u „žicu“ i da je tamo siguran. „Moja Luco, prije bi mogli nešto učiniti tebi koja ne ideš spavati u ’žicu’“. „Ma, ja ti, moja sestro, ne idem spavati u ’žicu’ jer me sa nas šestoro i malim ditetom nitko nije tija primiti na spavanje. A čujem, moja sestro, da negdi partizani i zauzmu ovakvu ’žicu’, pa šta ću onda tamo“? Tu joj mama reče: „Pa valjda neće ništa ženama i djeci. Eto, ti ne ideš u ’žicu’, a ne idu ni Slovenci iz Brzinove kuće, a i oni su ’doseljenici’”. Budući da Luca svoj položaj shvata ozbiljno, ona dodade: „Pa ni ovoga Slovenca Štefa, a on je čovjek za vojsku, ne diraju. Valjda zato što nije u nikakvoj vojsci, pa ga nitko ne dira“.

Bio sam tu negdje blizu, ali nisam čuo cijeli razgovor. Međutim, mama nam je za vrijeme ručka ispričala Lucinu brigu. Bili smo zadovoljni i ja i Jovanka, a mama je to tako ispričala da smo mi prvi put shvatili kako se još netko boji. Obuzela nas je nekakva posebna radost, nekakav tračak sigurnosti. Tko zna zašto? Nismo bili toga svjesni, ali smo tako osjećali. Osjetili smo nekakvu “ravnotežu straha”. To nije bio logički zaključak (mi nismo bili sposobni da donosimo takve zaključke), međutim, mi smo to osjećali, a to je najvažnije! Tek poslije toga do tada nepoznatoga osjećaja radosno sam se nasmijao na prve riječi koje je mama izgovorila kao uvod u ovu priču – rekla je: „Eto, od sada ćemo imati svakakve rodbine. Luca me nazvala ’sestro moja’”. Ja to ponovim, pa se slatko sve troje nasmijasmo – valjda po prvi put u našoj golgoti od 26/27. aprila 1941. godine – na temu STRAH.

Čini mi se da je i Zvonko drugačiji. Manje priča o junaštvu ustaša i o tome kako čuvaju poglavnika i ginu za njega.

< Sol i škija                                                                        Sadržaj                                                            „Ključ“ i krmačenje >