Stojan Stojaković

Banjaluka

Svjedoči:

Rođen sam u selu Slabinja, Bosanska Dubica 15. 11. 1929. godine od oca Miloša i majke Milice. Ime sam dobio po djedu Stojanu, koji je umro nekoliko mjeseci prije moga rođe­nja.

Selo Slabinja je bilo jedno od većih i ra­zvi­jenih sela toga kraja, tj. između: Prijedora, Bos. Novog, Kostajnice, Dubice i planine Koza­re. Selo čine četiri zaseoka: Rakovača, Iškovac, Čapaja i Strijić. Imalo je osnovnu školu sa ne­koliko stotina đaka, u kojoj su učila i djeca iz susjednih sela. Dosta djece je nastavilo sa izu­ča­va­njem zanata i zapošljavanjem u gradovima, a bilo je i tzv. „školaraca“ (tj. djece koja su nastavljala školovanje u gimnazijama i uči­teljskim školama). U ovom selu je među prvim, u selima tog područja, osnovana zadruga kako bi se spriječilo „lihvarsko“ ponašanje privatnih trgovaca. U sklopu zadruge je osnovana i bibli­oteka. Poznat je bio i tzv. Slabinjski zbor, koji se održavao svake godine, a zvao se „Ilindanski zbor“ (2. avgust), u Cintoru (prostor između crkve i škole, koji je bio zasađen višedece­nijskim lipama i hrastovima) koji su posjećivali i žitelji šireg područja.

Intenzivno se obrađivala zemlja i svako do­­ma­ćinstvo se bavilo ratarstvom i stočarstvom, ali je dominirala proizvodnja za vlastite potrebe. U promet se davalo samo onoliko koliko je obezbjeđivalo nabavku neophodnu za domaćin­stvo, plaćanje poreza i drugih dažbina.

Selo je imalo i nekoliko zanatskih radnji: šnajderske, obućarske i kovačke djelatnosti.

Moj djed Stojan i baka Miljka imali su če­tiri sina i dvije kćeri, od kojih je na posjedu ostao samo moj otac i vodio domaćinstvo. Osta­la braća su imala druga zanimanja, a sestre su se rano udale u susjedne zaseoke.

Djed Stojan (1870-1929) je bio zaposlen kao putar na relaciji Komlenac-Bačvani. Ostala je poznata „njegova“ aleja oraha zasađena na toj relaciji. Poslije njegove smrti baba Miljka je ostvarila penziju. Bila je prvi porodični penzio­ner na tom području.

Baba Miljka (1871-1949) je bila veoma vrijedna i vitalna žena koja se sa dosta umijeća bavila kućanstvom (kuhanje, uzgoj živine, svinja i krava), vodila brigu o unučadima. Naročito se trudila da ima najbolju bašču i obezbijedi zi­mnicu. Bila je poznata i po tome što je saku­pljala i ljekovite trave i dosta uspješno ih ko­ristila. Od 1941. godine ostala je jedini staratelj za unučad, okupljala ih i usmjeravala.

Stric Vasilija (1904-1941), bio je profesio­nalni žandar i sa svojom porodicom živio na po­dručju Bijeljine i Brčkog. Po izbijanju rata sklonio se u Slabinju. Odmah se priključio usta­nicima i poginuo u prvom napadu ustanika na Dubicu 1941. godine.

Stric Sava (1905-1945), je završio šnajder­ski zanat i u Sarajevu imao svoju samostalnu šnajdersku radnju. Do rata nije se ženio. Svima nama je ostao u sjećanju zbog toga što je svim članovima porodice za svaku Novu godinu do­nosio novo odijelo, a uspješnim đacima i po­sebne poklone. Za vrijeme rata nije se znalo za njegovu sudbinu. Nakon oslobođenja smo sa­znali da je u decembru 1944. godine uhapšen od strane ustaša. Otjeran je u logor Jasenovac i u januaru 1945. ubijen.

Tetka Milica (1906-1975) se udala u za­selak Rakovača u porodicu Dragaš. Ispoljavala je sve osobine svoje majke Miljke (vrednoća i briga o porodici). Za vrijeme Kozarske katastrofe bila je sa svojom porodicom sa djecom u pri­vre­menom logoru u Prijedoru, iz koga su joj odrasliju djecu hrvatske vlasti poslale na pri­nudni rad u Njemačku, a ona s mlađim u Sla­voniju.

Moj Otac Miloš (1902-1941) bavio se po­ljo­privrednom proizvodnjom. Oženio se Milicom (1908-1937) iz zaseoka Iškovac, iz porodice Bu­dimir. Imali su troje djece: Stojana, Cviju i Lju­bicu. Mama je iznenada umrla, pa su ostala sitna djeca, te je baba Miljka insistirala da se otac ponovo oženi Ljubom iz sela Babinjac sa kojom je imao djecu: Boška (1938-?), Pavu (1940-?), čiji tragovi se gube u hrvatskom logoru Caprag kod Siska. Maćeha je iz sabirnog logora Prijedor transportovana na prinudni rad u Nje­mačku.

Naše domaćinstvo je imalo: oko 100 ari obradive poljoprivredne zemlje i cca tri ara šu­me (bukva, hrast, kesten); prostranu kuću, zgra­du, štagalj, svinjac, kokošinjac i ostale nus obje­kte; kompletnu opremu i oruđe za obradu zemlje; stočni fond: zaprežne konje, krave, svi­nje, kokoši guske i patke. Kraj same bašte je proticao potok Čapaja, a kraj luka rijeka Slabinja.

Tragedije koje su se dešavale na području Bosanske Krajine u toku Drugog svjetskog rata su brojne i skoro identične za čitavo područje (veliki broj stanovnika je poginuo ili je ranjen, se­la spaljena, stočni fond uništen i sl.).

Za vrijeme Kozarske katastrofe svi članovi naše porodice, sa najnužnijim stvarima, su izbje­gli u planinu Kozaru, i za vrijeme trajanja opsade živjeli u uslovima permanentnog svako­dnevnog granatiranja i bombardovanja. Za či­tavo vrijeme ofanzive neprijatelja na Kozaru, na­ša porodica, rodbina, prijatelji i komšije su se nalazili na lokaciji „Pašinih konaka“. Za vrijeme artiljerijskog napada i avionskog bombardovanja skrivali smo se iza drveća. Tako se sjećam da je jedna granata pala na drvo gdje smo bili skri­veni i nije eksplodirala. Isto tako, sjećam se da je tih dana često padala kiša, što je posebno ote­žavalo život u izbjeglištvu. Ishrana nije mogla da bude organizovana, nego su se porodice i rođaci samoorganizovali, te su koristili ono što su sa sobom donijeli uz stočni fond koji su ima­li na raspolaganju.

Svakodnevno smo očekivali izlazak iz okru­ženja. Međutim, iz dana u dan nade su bile sve manje. Počelo je skrivanje u najnepristu­pačnijim uvalama. Tako se desilo da je naša porodica bila zarobljena u jednoj uvali. Hrvatski vojnici su nas istjerali i postrojili na jednoj či­stini. Očekivali smo da će nas streljati. Među­tim, stiže naredba da nas otjeraju u Prijedor. U Prijedoru smo bili smješteni u improvizovani lo­gor Ciglana, koji je bio ograđen bodljikavom žicom. Napominjem da su u tom logoru bile zatvarane samo žene (uglavnom starije) i djeca. U logoru smo dobijali vrlo oskudne obroke hra­ne, uglavnom supu, tako da smo se mi, malo odraslija djeca, provlačili ispod žica, i u su­sjednim praznim rovovima tražili bilo šta što se mo­glo koristiti za ishranu. Sjećam se da smo u tim rovovima, uglavnom, nalazili ubuđale ko­made hljeba, koje su ostavili vojnici.

U logoru su logorske vlasti tražile da se djeca odvoje i odvedu u posebne logore. U na­šoj porodici je dogovoreno da se ja i moj naj­mlađi brat Boško (4 godine) i najmlađa sestra Pava (2 godine) odvojimo, a ostala djeca ostanu sa babom Miljkom.

Nas, odvojene za tzv. dječiji logor, potrpali su u kamione i preko Banje Luke otpremili u dječiji logor Sisak – Caprag (tzv. Sokolana). Još mi je u sjećanju da nas je od Prijedora do Ba­nje Luke u kamionima stalno pratila kiša, a da su nas u Banjoj Luci, na glavnoj željezničkoj stanici (sada zgrada Muzeja savremene umjetno­sti) dočekale i nahranile žene organizovane pre­ko Crvenog krsta.

Iz Banje Luke su nas otpremili u dječiji lo­gor Sisak (Caprag – Sokolana), ograđen žicom. Bili smo toliko iscrpljeni da se nismo mogli kre­tati, a nama odraslijima bilo je zabranjeno da se približavamo ogradi i kontaktiramo sa građani­ma koji su navraćali i donosili hranu, a mlađa djeca se nisu ni mogla kretati i prilaziti žici da bi mogli primati hranu. Nisam mogao da ocije­nim motive građana koji su obilazili logor, tj. da li su to bili humani motivi – da se djeca nahra­ne, ili neki drugi. Meni se desilo da me je iz lo­gora uzeo Knežević Mile i odveo svojoj kući u selo Cepeliš kod Petrinje, sa ciljem da oba­vljam poljoprivredne poslove (briga o stoci, i poslovi oko obrade zemlje). Taj Knežević Mile je bio pružni radnik na relaciji Petrinja-Sisak. Imao je tri sina koji su bili ustaše, od kojih je najmlađi Jure, čitavo vrijeme rata bio angažovan u logoru Jasenovac. Porodica Knežević je u toku rata došla iz Like (Malovan) i smještena u Cepe­lišu, u kuću Srbina za čiju sudbinu nisam uspio ništa saznati. Inače, u selu Cepeliš je živjelo uglavnom hrvatsko katoličko stanovništvo.

Kod ove porodice sam ostao čitavo vrijeme rata, obavljao sve poljoprivrdne poslove. Niko me od članova porodice, pa i sinovi, koji su povremeno dolazili na kraće odsustvo, nije maltretirao. Čak su me u šali zvali „Staljin“. Ra­dio sam i trpio, jer to je bila borba za pre­življavanje.

Tako sam u ovoj porodici ostao oko dvije i po godine, bez ikakvih vijesti o svojoj porodici i prilikama u svom rodnom kraju.

U dječijem logoru u Capragu uglavnom su se nalazila mala djeca. Samo nas nekoliko smo imali sedam i više godina. Svi smo bili malaksali zbog teških uslova života: bježanja u planinu Ko­zaru i boravka u sabirnim logorima. Osjetile su se i posljedice našeg odvajanja od roditelja i rođaka, koji su razaslani u druge hrvatske logore ili poslani na prinudni rad u Njemačku.

U našem logoru bilo je zabranjeno nama odrasloj djeci da prilazimo ogradi od žice i da razgovaramo sa posjetiocima koji su iz raznih razloga obilazili logor. Neki su dolazili i dono­sili djeci razne prehrambene artikle. Moj brat Boško (četiri godine) i sestra Pava (dvije godine) stalno su bili stisnuti oko mene.

Meni se urezao u sjećanje događaj kada sam jednom prilikom zagalamio na brata Boška i grubo ga nagonio da se digne i ode do ograde kako bi mogao da dobije nešto za jelo, a on ni­je mogao da se pokrene. Ta scena mi se kasnije često pojavljivala u sjećanju. Noću sam se budio, oznojen i uzbuđen od sjećanja na taj do­gađaj.

Čim su jedinice NOR-a stigle i oslobodile ovaj region i protjerale ustaše preko Kupe, ja sam se pješice (Petrinja-Kostajnica-Slabinja) vratio u svoje selo. Na zgarištu kuće našao sam babu Miljku (80 godina), brata Cviju i sestru Lju­bicu. Otac je streljan u Jasenovcu, a bratu Bošku (4 godine) i sestri Pavi (2 godine), koji su iza mene ostali u logoru Sisak, gubi se svaki trag.

Poslije rata smo na razne načine pokuša­vali da saznamo za sudbinu nestalih članova uže porodice, a i drugih rođaka (preko Crvenog krsta, rubrika u „Areni“, usmenih konsultacija i sl.), ali bez rezultata.

Već sam napomenuo da sam na sve mo­guće načine pokušavao da saznam istinu o sud­bini moga brata Boška, četiri godine starog i sestre Pave, koja je imala dvije godine. Oni su iza mene ostali u logoru Sisak (Caprag, Soko­lana). No, stalno je bila prisutna nada da ću nešto saznati. Ova preokupacija je bila stalno prisutna i kod svih mojih preživjelih rođaka. Dok sam se nalazio na studijama u Sarajevu, iz Banje Luke mi javljaju da je u dnevnoj štampi objavljeno da se u Beogradu rasformirao Save­zni centar ratne siročadi i da se djeca raspore­đuju po republikama prema podacima o njiho­vom porijeklu. Dat je i spisak djece sa poznatim ličnim podacima (ime, starost, kako su se izgu­bila od porodice, šta su završila od škole dok su se nalazila u ovom centru). U spisku djece koja dolaze u Sarajevo nalazi se i dijete čije je ime Boško, kojeg su našli u snijegu 1943. godine u okolini Bosanskog Novog i koji je završio tokar­ski znanat. Saopšteno je da će djeca iz BiH stići vozom u Sarajevo.

Ja sam tada bio apsolvent Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, kao stipendista RDI „Grmeč” iz Drvara i preostalo mi je samo neko­li­ko mjeseci da završim studije i da se zaposlim u firmi čiji sam stipendista.

Bez obzira na šture podatke o Bošku, koji je u jesen 1942. godine ostao u logoru Caprag, a 1943. godine „pronađen“ kod Bosansog No­vog, pokušao sam da i ovu priliku iskoristim ne bih li našao brata, kojeg nisam vidio 14 godina. Znao sam da je moj brat imao malu brazgotinu na desnom obrazu. U međuvremenu sam po­kušao konsultovati ljude koji bi mi mogli po­moći da ne pogriješim. Jedan ljekar mi je savje­tovao da obratim pažnju na utisak koji dobijem kod prvog kontakta sa njim (uzbuđenje i slično). Ja sam razmišljao da neću njemu ništa naškoditi ako ga prihvatim kao brata, a mogu mu samo po­moći da se snađe u životu i da se osjeća sigurnije, da ga zaposlim u firmu čiji sam i ja sti­pendista i u kojoj ću i sam raditi, jer su ra­dnici njegove struke potrebni. Mogu mu samo po­moći da organizuje svoj život, da se lakše adaptira u novim uslovima. Ja ću našim rođa­cima reći da je naš i da ga prihvate kao rođaka.

Kada je najavljeni voz stigao, susreo sam se s Boškom. Odmah mi je djelovao kao stranac (nije imao brazgotinu na licu), ali sam se trudio da on to ne osjeti. Odveo sam ga kod sebe gdje sam kao podstanar stanovao, a hranio sam se u studentskoj menzi (dijelili smo moje obroke). Kako ovakva situacija ne može dugo trajati, a meni je trebalo još nekoliko mjeseci da završim studije, predložio sam da ga odvedem u rodno selo Slabinju, da ga upoznam sa preživjelim bli­žim i daljim rođacima i da tamo ostane dok ja ne diplomiram, pa da zajedno idemo u Drvar.

Odvedem ga u Slabinju, rođaci prihvate moje sugestije da je on naš rođak i da bude kod njih dok ja ne završim studije. Ja se vratim u Sarajevo, a Boško za nekoliko dana opet dođe k meni. Pokušao sam da ga zaposlim u „Famo­su“, ali nije htio da radi. Ponovo sam ga vraćao u Slabinju, a on se opet vraća k meni. To se ponavljalo više puta, i već sam počeo da gubim strpljenje pokušavajući da nađem izalaz iz ova­kve situacije. Kada sam ga posljednji put odveo u Slabinju i od njega tražio da ne dolazi u Sa­ra­jevo, već da čeka dok ja dođem po njega, on je u susjednom selu upoznao djevojku i odlučio da se priženi.

U međuvremenu je morao da se javi na regrutaciju. Upućen je na odsluženje vojnog ro­ka u Daruvar. Tamo se slučajno sreo sa svojom rođenom majkom, koja je u toku rata iz sa­birnog logora deportovana na područje Daru­vara. Od tada se sa njim prekida svaki kontakt.

Ja sam 1958. godine (vodeći ekskurziju maturanata srednje Ekonomske škole iz Drvara u obilazak željezare Sisak, koja je podignuta na terenu Capraga) imao priliku da u kancelariji SSRN Sisak vidim i pregledam logorske knjige i tu vidim da sam i ja umro. To ukazuje na to da su hrvatske vlasti namjerno zatirale tragove male djece, koja nisu znala za svoja prava imena i prezimena, a data su hrvatskim porodicama, te im se tu gubi svaki trag i bivaju asimilirani. (Sjetimo se slučaja Božidarke Frajt, koja je tek na­kon 30 godina saznala za svoje porijeklo, tj. da je srpsko kozaračko siroče.)

Posljedice svih tih ratnih zbivanja teško je ocijeniti. To nije samo gubitak četiri godine u normalnom razvoju, prinudno doživljavanje gro­znih ratnih scena, gubitak najbližih rođaka, ži­vot u vanrednim (nepovoljnim) uslovima, ada­pta­­cija novim uslovima života i sl. Zato je u pravu Radivoje Lola Đukić kada kaže: „Ko nije doživio rat, taj ne može znati kako je lijep mir“.

No, i taj poslijeratni mir je specifičan: život u domovima ratne siročadi, intenzivno učenje bez adekvatnih učila i literature, i školskih učila i dr. Kada se tome doda i stalni osjećaj da nemaš ni najbližih rođaka, da se moraš sam snalaziti i postavljati svoje životne ciljeve u oko­lnostima koje moraš uzimati u obzir.

Po povratku iz zarobljeništva i nađenog stanja na zgarištu kuće, u septembru 1945. go­dine sam smješten u internat u Dubici, gdje sam završio nižu gimnaziju, te 1947. godine usmje­ren da učim Ekonomsku školu u Banjoj Luci. Bio sam smješten u đačkom internatu. Ovu školu sam sa uspjehom završio 1950. godine. Nakon toga bio sam raspoređen da radim u ŠIP „Grmeč“ Drvar na poslovima računovodstva finansijske struke. U ovaj kolektiv bio sam dobro primljen, i u toku rada mnogo sam naučio. Nakon dvije godine rada u ovom poznatom pri­vrednom poslovnom sistemu, organi upravljanja su mi odobrili stipendiju da nastavim školovanje na Ekonomskom fakultetu, koji sam završio 1957. godine u Sarajevu. Kada sam se vratio u Drvar, određeno je da radim kao profesor na Ekonomskoj školi u Drvaru na predmetima: Po­li­tička ekonomija i Ogranizacija i ekonomska po­slo­vanja.

Nakon izvršene obaveze kao stipendiste, vratio sam se u privredu i od 1959 do 1980. radio na poslovima rukovodioca sektora, ili kao člana KPO u velikim poslovnim sistemima. U međuvremenu sam magistrirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, te doktorirao na Ekonom­skom fakultetu u Sarajevu na temu: „Organiza­cija i usmjeravanje naučnoistraživačke i inova­cijske djelatnosti u SR BiH“.

U 1980. godini primljen sam u radni odnos na Ekonomski fakultet u Banjoj Luci, na kojem sam predavao predmete „Organizacija preduze­ća“ i „Kadrovski menadžment“. Na ovom fakul­te­tu sam radio do 30. 11. 2000. godine, kada sam zbog starosti i nakon 41 godinu ukupnog radnog staža, otišao u penziju. Na fakultetu sam stekao zvanje redovnog profesora. Bio sam i vo­ditelj postdiplomskog studija i mentor na izradi i odbrani magistarskih tema i doktorata.

U koncipiranju prethodnog teksta nisam se pridržavao ponuđenog koncepta, uglavnom, iz razloga što sam imao u vidu da u mom kraju (Kostajnica, Novi i Knežica) nisu pisane nikakve publikacije, a na tom prostoru su nastale ogro­mne promjene u odnosu na stanje koje je bilo prije Drugog svjetskog rata (broj stanovnika, do­maćinstava, djece…), bez obzira na to što je asfaltiran glavni put, uvedena struja i slično. Iz tih razloga sam, na osnovu sjećanja od prije 65 godina, pokušao da dam neke podatke. Ja, koji sada u selu nemam nikoga od rođaka, samo sam prije 30 godina poveo svoju porodicu da vide gdje sam rođen, ali im nisam mogao po­kazati kuću i upoznati s nekim od rođaka.

Ova akcija me potakla da s nekolicinom pro­­svjetnih radnika koji sada žive u Banjoj Luci, pokušamo detaljnije istraživanje nastalih pro­mje­­na.

<Zorka Delić-Skiba                                                      Sadržaj                                                              Tomo Lučić>