Stihovi o Slani (Ante Zemljar)

b e z i m e n a v r p c a

galebja jata uznemirena

kružen ponad kamenih rtova

povazdan

nestrpljivo –

jer nas vide u kolonama –

nadaju se silasku gdje smo im zauzeli gnijezda

ne slute da mrtvaci ne napuštaju

dodijeljena gubilišta

kad im se primiču

po vrpci

bezimeno

o š t r i c a r t a

šiljati ubod hridine

put svjetlog mora

zaletjeli

val i misao

potisnuti

snažno

tko ima nož

na rtu se postavi

važno

i vlada

rtu približiti se ne smije!

biva sve oštriji

šilje ga –

tko mu priđe, majci, ima da se nabije.

urla nad njime zastava smrti

nož sa kurjakom bruseve vrti –

hvalisavi se očnjak iz ralja zasije

oštrica je sjajnija od sunca

blještavija od dana

nad zrcalom mora čeka te

u klanju

razigrana

p o z i v n a d r a k a m a

– pravoslavnima iz sela Šibuljine

pobijenima na Pagu u logoru SLANA

1941. god.

put kamenja, zabljesnut, otkrivam samo

zagledana sebe niušta;

nebrojenih dneva

lutam po žezi, kotlu usijanom

gdje su vas pekli u crna podneva

od kojih bježim kadgod im se vraćam

rasute svijesti iz povijenog sata –

prijeteći mimo kamenih tjesnaca

optužbom i drugoga i sebe hvatam;

tko trpak u utrobi zadrhtao nije

ili okom barem, borom na čelu

bar jednom sjedinom premostio kosu

pocrnio sramom, psovku odapeo smjelu

ne bi trebalo među ljudima

ni časa, jedincati dan danovati

kuću gdje bi se takav obreo

kuću, sa svim temeljima raskopati

. . . . . . . . . . . . . . . . . . .

užgan od sunca rasute svijesti

bježeći od vas opraštam se, rekoh

smirivan vremenom, onemoćale pesti

ali psovku u sebi nikad ne porekoh

u m j e s t o l i s t a p a l m e

oštri vjetre

oštri jeziče

oštri ubode

svi kod tebe izoštreni

oštri bože kršćanski

krštene

i prekrštene

jednim nas konopcem odvode

kud i Židove

nekrštene

istim nas nožem sijeku

i među iste stijene

slažu pobijene

nemojte naše živote

bogovi zločina

razdvojiti

kod uskrsnuća

kad nam se krv otočila

u istu poru šupljikava krša

krstiteljski nož nam

cereći se

za vječnost

sudbine izmiješa

s j e n e u p i j e s k u

prosijavam pijesak:

kosti usitnjene

oko mene

nezavršena cesta

luka

bitva

nezavršena ograda

život prekinut nožem

da li je završen?

nezavršena pitanja

nad sitom

kroz koje sjene prosijavam

s t e l a

predani gromačama

ušli smo u svoju noć

u oštrace nebu uzdignute

ako nismo u vašu savjest ušli

uzalud ste došli da nas posjetite

u z i m e

galebovi nadlijeću obnažene

zavodljivi nizovi kupača pale pohotne vatre –

dok se dječiji krikovi ušivaju u krajolik

osjećam brda kako se na njih naslanjaju

je li zaborav nezaobilazan pepeo

da bi gubici dobitke rascvjetali?

ljubopitljivi oblaci ostavljaju nas same

da se, osovljeni, na svojem pržimo

tako je opet sve tu, u istoj šaci

i život i smrt; ni radosti pljusak

da u njoj, gostoljubivoj, satari.

Slana, to je njeno ime

u m j e s t o l i s t a p a l m e

u Vratima paškim sa dna svake noći

jedno zvonce bronzu kroz dubine toči

sveti Krištofor zaštitnik putnika

zvijezda liverpulska s bradom

sa rta mojeg otoka domahuje u noćima

lampom u ruci i nadom

putnik u oluji tko put njega pogleda

uspjet će, sretan, da kuću svoju ugleda

sa susjednog rta kroz noć namiguje

drug njegov zaštitnik mornara

sveti Nikola putnik u sandalama

prijatelj svih koje bura obara

tko se njemu za pomoć obrati

živ će svojoj djeci da se vrati

svetom Krištoforu i svetom Nikoli

povadili su oči, skrili ih u mrak

pod gromaču rata, domaćeg –

od tada su mrtvi,

očima njihovim zagubio se trag

gromovom nebu i burama prepušten

prvi je ostao na stijeni istočen –

drugi na noktu suptrotne hridine

kao oštrac izjeden, nakostrešen

u noćima klanja uzalud su putnici

rezali krikom crne točke tmine,

dognane do rta s kamenom o vratu

spuštali ih polumrtve u dubine

niti su vidjeli svece, niti se ijedan

svetac probudi da im lampom domahne

znakom poznatim od pamtivijeka –

svjetlo njegovo da ih nadom nadahne

samo su delfini vijugali za leševima

doticali ih nježno put studenih dubina

u vodenoj grobnici oči zaklopili svima

polažući starca do djece, majku do sina

u vratima paškim sa dna svake noći

jedno zvonce bronzu kroz dubine toči