Savo Štrbac: USTAVNA “POBUNA” U VRIJEME PANDEMIJE

Datum objave: petak, 17 aprila, 2020
Veličina slova: A- A+

Ovih dana dobio sam odluku Ustavnog suda Hrvatske (Broj: U-III-3521/2018 od 10. marta 2020) kojom se ustavna tužba Nedjeljka Blagojevića odbija u dijelu koji se odnosi na povredu prava na pravično suđenje a odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu prava na život, koja prava garantuje i Ustav RH i evropska Konvencija o zaštiti ljudskih prava.

veritas.jpg

Podnosilac ustavne tužbe je Srbin, koji je do 1. maja 1995. živio u SAO “Zapadna Slavonija”, čiji je sin Tihomir (25) ubijen 28. aprila 1995. na benzinskoj pumpi kod motela “Slaven” u blizini Nove Gradiške, pored autoputa Beograd – Zagreb (nekada put “bratstva i jedinstva”), gdje je došao po gorivo. Ovo ubistvo je odjeknulo u cijelom regionu i šire, jer je zapravo bilo uvod u hrvatsku akciju “bljesak”, koja je započela 2 dana kasnije.

Tihomirov ubica se zove Vlado Gavrić, koji je u vrijeme ubistva imao nepunih osamnaest godina. Po podacima iz sudskih spisa, ubica je iz lijevog rukava jakne izvadio lovački nož te, prišavši sleđa Tihomiru i lijevom rukom uhvativši ga za lijevo rame, desnom rukom, u kojoj je držao nož, ubo ga sprijeda u prsni koš zadavši mu ubodne rane prsnog koša, rezne rane obiju podlaktica te razdor srca, pluća i jetre, što je izazvalo krvarenje i smrt.

Ubica je, nakon ubistva, u policiji izjavio da je deset do trinaest dana prije štetnog događaja došao na ideju da počini ubistvo osobe srpske nacionalnosti, zbog čega je unazad sedam do osam dana redovno išao na parkiralište ispred hotela, da je cijelo vrijeme šetao parkiralištem te prisluškivao razgovor prisutnih “srba”, da je to radio da bi mogao utvrditi da žrtva bude osoba srpske nacionalnosti, a ne da slučajno ubije nekog drugog.

Protiv Vlade Gavrića 10. jula 1995. podignuta je optužnica zbog krivičnog djela ubistva, a rješenjem Županijskog suda u Požegi od 4. juna 1998. protiv njega je krivičnii postupak obustavljen, jer je isti pomilovan odlukom Predsjednika RH (Tuđmana) od 27. maja 1998. na način da se oslobađa od daljnjeg krivičnog progona.

Razlog za podnošenje ustavne tužbe su očevi predhodno izgubljenii sporovi za naknadu nematerijalne štete pretrpljene smrću sina, temeljenoj na tvrdnji da je smrt njegovog sina uzrokovao pripadnik redarstvenih (policijskih) snaga RH u svom nezakonitom djelovanju, odnosno da je ubistvo njegovog sina posljedica terorističkog akta, u kojim slučajevima za pričinjenu štetu, po hrvatskim pozitivnim propisima, odgovara država.

Međutim, hrvatski redovni sudovi (opštinski, županijski u Vrhovni) imali su drugačije mišljenje, koje se može u najkraćem svesti na sljedeće:

Ubica u vrijeme ubistva, prema dopisu Ministarstva odbrane, nije bio pripadnik hrvatskih oružanih snaga, pa po toj osnovi nema ni odštetne odgovornosti države za očitu krimanalnu aktivnost ubice.

Nije se radilo ni o aktu nasilja izvršenom iz političkih motiva, već se radi o osobnim motivima kojima je izvorište u vlastitim frustracijama a koje su posljedica životne situacije u kojoj se ubica našao uzrokovane ratnim događajima i okupacijom dijela RH, pa zahtjevana šteta nema obilježje štete nastale ni terorističkim aktom prema navedenom subjektivnom obilježju terorističkog akta.

Stavove redovnih sudova većinom glasova prihvatio je i Ustavni sud. Od ukupno 13 sudija, koji su odlučivali u ovom slučaju, trojica (Andrej Abramović, Lovorka Kušan i dr. sc. Goran Selanec) izdvojili su svoje mišljenje, koje je potpisano 17. marta o.g., koje me je i ponukalo da napišem ovaj tekst.

Suština njihovog neslaganja sa većinom kolega ogleda se u sljedećem:

Kod nesporne okolnostu da ubica od ranije nije poznavao žrtvu, niti mu je ona osobno bila za išta kriva, njegova percepcija je da su mu krivi “Srbi” kao totalitet, pa zbog toga ubija jednog od njih. Žrtva nije ubijena jer je bila osoba po imenu T.B., već zbog toga što je govorila kao Srbin. Ubistvo jedne slučajne, od mnogih mogućih žrtava definisanih tek nacionalnošću, ne može biti osveta, jer žrtva osvete mora biti povezana sa jadom zbog kojeg se osvećuje;

Odluka US zbog neprepoznavanja terorizma tupi oštricu koja državu sili da poduzima sve potrebne mjere kako bi takve terorističke čini spriječila te time slabi ustavom garantovanu zaštitu života. Zato nije bilo mjesta odbacivanju ustavne tužbe u dijelu u kojem podnositelj ističe i to ustavno pravo. A nekažnjavanja ubice je čin koji i danas “mora izazivati moralni užas, kad već ne pravni, kod svakog građanina”.

Ovakvom odlukom Ustavnog suda RH verifikovano je ko zna po koji put očigledno kršenje ustavom zagarantovanog prava na pravično suđenje pred redovnim sudovima strankama srpske nacionalnosti. Ono što ovaj slučaj razlikuje od predhodnih ogleda se u “pobuni” trojice ustavnih sudija protiv većinskog mišljenja svojih kolega. Možda i nije slučajno što je ova “pobuna” započela u vrijeme pandemije virusa korona!?

Izvor: VERITAS

Vezane vijesti:

Savo Štrbac: Naručeno ubistvo zbog “Bljeska”

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top