Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

SAOPŠTENjE POVODOM GODIŠNjICE STRADANjA SRBA IZ ZAPADNE SLAVONIJE 01. I 02. MAJA 1995. GODINE (AKCIJA “BLjESAK”)

Datum objave: četvrtak, 3 maja, 2012
Objavljeno u Bljesak
Veličina slova: A- A+

veritas

Prvog maja 1995. godine hrvatske oružane snage izvršile su agresiju na srpsku oblast Zapadna  Slavonija, u sastavu RSK, u vrijeme kada je ova oblast bila pod zaštitom UN (Sektor “Zapad”). Zaštitne snage UN-a, na vrijeme upozorene od hrvatskih generala, povukle su se na bezbjedna mjesta, prepuštajući svoje štićenike na milost i nemilost hrvatskim agresorima.

Protiv zapadnoslavonskih Srba (oko 15.000 žitelja sa oko 4.000 vojnika) krenulo je više od 16.000 pripadnika hrvatskih oružanih snaga, što znači da je agresora bilo više nego stanovnika u ovoj oblasti, a omjer vojnika je bio 4:1 u korist agresora.

Agresor ko agresor, nemilice je tukao po štićenicima UN svim raspoloživim, dozvoljenim i nedozvoljenim, sredstvima. Narod Zapadne Slavonije, pamteći stradanja Srba u Jasenovcu, koji je bio u sastavu ove oblasti, zloglasnom ustaškom logoru iz Drugog svjetskog rata, i u obližnjoj Pakračkoj Poljani, takođe zloglasnom “novoustaškom” logoru iz 1991. godine, krenuo je u egzodus spašavajući gole živote. Na putu prema “mostu spasa” do rijeke Save, sustizale su ih avionske bombe, maljutke iz helikoptera, topovske granate i snajperski meci. Ranjenici su gaženi tenkovskim gusjenicama ili dokrajčivani noževima.

Na evidenciji VERITASA nalaze se imena 283 poginulih i nestalih Srba iz ove akcije i poslije, od čega 57 žena i 9-ero djece starosti do 14 godina. Hrvati su pokupili i pokopali 168 ubijenh Srba najviše pod oznakom “nepoznat”, od kojih su u posljednje dvije godine ekshumirali 111 posmrtnih ostataka (28 iz Medara, 34 iz Okučana, 48 iz Vrbovljana i jedan iz Šeovice).

Od ukupnog broja žrtava do sada je rasvijetljena sudbina samo 75 lica, od toga 37 na području Republike Srpske, bilo da su avionskim bombama ili artiljerijskim granatama ubijeni na desnoj obali Save, bilo da su na tu stranu rijeke mrtvi preveženi ili umrli od zadobijenih povreda, dok su ostalih 38 identifikovani od marta prošle do aprila ove godine.

Među identifikovanima su i posmrtni ostaci osam članova porodice Vuković iz Medara: Ranka (1955), njegove supruge Anđelije (1959), njihove dvoje djece, Gorana (1984) i Gordane (1987), Rankovog brata Milutina (1945), njegove supruge Cvijete (1950), njihove kćerke Dragane (1988) i Zorana (1970), sina njihovog trećeg brata Slavka. Prije desetak dana identifikovani su i posmrtni ostaci Katarine Vlaisavljević (1920), koju su, zajedno sa Zorkom Tomić (1923), Dragicom Đumić (1919) i Ankom Ninković (1915), takođe sve iz Medara, pripadnici hrvatske vojske zaklali u kući Zorke Tomić, gdje su se bile sklonile u toku ove agresije, s tim da se za posmrtnim ostacima ostale tri žrtve  još uvijek traga.

Civili koji nisu mogli ili nisu željeli napustiti svoja ognjišta, ako su imali sreću da prežive, smješteni su u logore za civile, a za to vrijeme pravoslavne svetinje i srpska imanja su opljačkana, opustošena i uništena. Uskoro su i ovi civili, uz pomoć zaštitinih snaga UN i humanitarnih organizacija, preveženi u Republiku Srpsku i Srbiju, od kojih se za sve ove godine vratilo oko hiljadu i po ljudi, uglavnom starije dobi, dok su se ostali rasuli po cijelom svijetu.

Oko 1.450 pripadnika Srpske Vojske Krajine je zarobljeno, većina na prevaru uz pomoć zaštitnih snaga UN-a. Nakon zarobljavanja hrvatski sudovi su osudili velik broj Srba na dugogodišnje kazne zatvore za svakovrsne ratne zločine, koje su izdržavali u zloglasnom zatvora Lepoglava,

a nekoliko desetina zarobljenika prošlo je višegodišnje specijalne torture “konačišta za zarobljenike” Lora u Splitu.

Hrvatski generali: Stipetić, Džanko, Mareković, Kruljac i brigadir Galješević, koji su, po nalogu Tuđmana, Šuška, Bobetka i Agotića, isplanirali i izveli akciju pod zvučnim nazivom “Bljesak”, još su na slobodi, ovjenčani slavom hrvatskih nacionalnih heroja. Jedan od njih, sad pokojni general Janko Bobetko, tadašnji načelnik Glavnog štaba Hrvatske vojske, u svojoj knjizi „Sve moje bitke“ ponosno uzvikuje „Bljesak je moja simfonija, jer sam svaki detalj predvidio i gotovo se sve odvijalo kako sam mislio“.

Sve navedene činjenice bile su poznate i Haškom tužilaštvu, koje nikada nije otvorilo intenzivnu istragu za ovaj zločin, kao što ni Savjet bezbjednosti nikada nije Hrvatskoj uveo kaznene sankcije zato što je kao članica UN-a izvršila agresiju upravo na zaštićenu zonu organizacije kojoj i sama pripada.

Ali je zato Haško tužilaštvo već 25. jula 1995. godine optužilo Milana Martića, tadašnjeg predsjendika RSK, zbog toga što je 2. i 3. maja 1995. godine „za odmazdu izdao naređenje vojnim organima RSK da granatiraju Zagreb“, uslijed čega je poginulo pet civila, jer se pri tom „nije pridržavao zakona i običaja koji regulišu vođenje rata“, za koje djelo ga je Haški tribunal pravosnažno i osudio na 35 godina zatvora.

U junu 2006. godine hrvatsko tužilaštvo je odbacilo, jedinu do sada u RH podnesenu, krivičnu prijavu za ratne zločine počinjene u ovoj akciji i to protiv generala Mladena Kruljca, u to vrijeme komandanta Treće gardijske brigade HV-a, a od 2007. do 8. jula 2011. godine komandanta Hrvatske kopnene vojske (uhapšen “zbog malverzacije sa nekretninama” a dva dana kasnije smjenjen sa dužnosti) , i vojnika Tomislava Abramovića, koji je po naređenju Kruljca, snajperom usmrtio srpskog civila Miroslava Vučkovića iz Okučana, uz obrazloženje da se “radilo o uobičajenom vojnom postupanju u borbenom djelovanju u ratnim operacijama”.

MUP Republike Srpske u toku 2008. godine podnio je krivične prijave  Tužilaštvu BiH – Odeljenju za ratne zločine protiv najviših predstavnika hrvatske vojske i policije za ratne zločine počinjene nad Srbima na području zapadne Slavonije i Republike Srpske za vrijeme akcije “Bljesak”, ali je predmet još u “fazi analize”.

I Tužilaštvo za ratne zločine Srbije, poslije identifikacije i sahrane desetero mještana sela Medari u martu prošle godine, otvorilo je predkrivični postupak za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog u tom selu, u kojem je u akciji “Bljesak” izmasakrirano 23 žitelja, među kojima je 12 žena i troje djece starosti od osam do jedanaest godina, ali je i ovaj predmet još u “fazi prikupljanja informacija”.

Uz dužno žaljenje svih ratnih žrtava, već 17 godina postavljamo ista pitanja: ko to i zašto pravi razliku između civilnih žrtava u Zagrebu i Okučanima i po kom kriterijumu međunarodni i nacionalni sudovi procjenjuju ko i kada krši zakone i običaje koji regulišu vođenje rata; zar smo mi Srbi agresori i u državi u kojoj smo bili konstitutivan narod; zar smo mi ratni zločinci i kad nas protjeruju sa naših vjekovnih ognjišta, i kad nam, i dok smo pod zaštitom UN-a, uništavaju istorijske, kulturne i duhovne spomenike; zar se mi Srbi ne želimo vratiti u svoj zavičaj i zar ne želimo sakupiti kosti mrtvih rođaka i dostojno ih sahraniti po našim pravoslavnim običajima?, na koja nam niko ne odgovara.

Na komemoraciji žrtvama bivšeg koncentracionog logora u Jasenovcu, održanoj
desetak dana pred ovu tužnu godišnjicu, niko od govornika, među kojima su bili predsjednik države, predsjednik Vlade i predsjednik Sabora RH, iako su sa pozicija antifašizma žestoko osuđivali ustaške zločine u tom logoru, i ne spomenu žrtve među zapadnoslavonskim Srbima od 1991. – 1995. godine, koji stradaše u Pakračkoj Poljani, Šnjegaviću, Mašićkoj Šagovini,  “Bljesku”…, kojih je, po Veritasovim podacima, 1.104, od čega se  oko polovine još vode kao nestali (547).

Sjećanje na žrtve iz akcije “Bljesak” obilježit će, i ovoga Prvog maja, njihovi rođaci, prijatelji, saborci i sunarodnici služenjem parastosa u hramu Svetog Marka u Beogradu i u crkvi Pokrova Presvete Bogorodice u Gradišci, gdje će, po sedamnaesti put, sa “mosta spasa”, spustiti vjence u rijeku Savu.
Beograd, 30.04.2012.

P R E D S J E D N I K

Savo Štrbac

 

Izvor: veritas




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top