Rimski papa i rat protiv Srba

Datum objave: sreda, 2 novembra, 2016
Objavljeno u Jasenovac
Veličina slova: A- A+
Dr Milan Bulajić
Dr Milan Bulajić

Papa Ivan Pavao II, dosledni neprijatelj pravoslavnog Slovenstva, nije mogao da se uzdrži a da ne učestvuje u razaranju bivše Jugoslavije i komadanju živog tkiva srbskog naroda i njegovih teritorija, koje je, zahvaljujući volji svetskih moćnika i svesrdnoj saradnji srbskih komunista, počelo devedesetih godina dvadesetog veka.

Istoričar Milan Bulajić, na osnovu ozbiljne analize činjenica, u svojoj knjizi „Razbijanje jugoslovenske države 1991/1992. – zločin protiv mira”, tvrdi: „Odluku o konačnom razbijanju jugoslovenske države pokrenuo je Vatikan – Sveta Stolica, memorandumom državama KEBS-a 26. novembra; dogovorena je na sastanku pape Jovana Pavla II sa nemačkim ministrom X. D. Genšerom 29. novembra u Vatikanu – da se ostvari prije katoličkog Božića, 23. decembra 1991.”

Na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj pobedila je Hrvatska demokratska zajednica na čelu sa dr Franjom Tućmanom, koji je, skupa sa svojom partijom, održavao izvrsne veze sa ustaškom emigracijom. Dvanaest hrvatskih biskupa, na čelu sa kardinalom Franjom Kuharićem, otvoreno je podržalo HDZ.

Napomena redakcije: dr Milan Bulajić, predsednik Fonda za istraživanje genocida, upokojio se novembra meseca 2009.

Radio Vatikan tim povodom je saopštio:

„Crkva je na vrijeme shvatila važnost događanja i pripremila je vjernički narod, upozoravajući da nam je vjernička i graćanska dužnost izići na izbore i da se glas mora dati onim kandidatima i strankama koje, prema vjerničkoj svjesti, garantuju slobodu ispovijedanja vjere i slobodu razvoja svakog pojedinca”. Tri dana posle izbora, na Biskupskoj konferenciji Jugoslavije, riječko-senjski nadbiskup Antun Tamarut povezao je pobedu HDZ-a sa Uskrsom te godine i sa pobedom „istine nad lažju, ljubavi nad mržnjom, pravde nad nepravdom”.

Povodom referenduma za otcepljenje Hrvatske od Jugoslavije (i to u avnojevskim granicama, što je značilo i otcepljenje onog prostora na kome su vekovima većinu činili Srbi), „Glas koncila” je pisao: „Možemo mirne savjesti reći da je Jugoslavija, svaka dosadašnja i sadašnja Jugoslavija, za Hrvate i za katolike negativno iskustvo. Od početka je u Jugoslaviji zapravo neprikladno biti po narodnosti Hrvatom i po vjeri katolikom. Bilo je razdoblja kad je to moglo biti manje neugodno, ali nikad nije postalo ugodno. Odriješito hrvatsko opredjeljenje oduvijek se u Jugoslaviji smatralo državnom opasnošću. Katolištvo se u obje Jugoslavije tretiralo kao tućinska ideologija. Posljedica tako shvaćenog i u praksi provoćenog jugoslovenstva je sve manji broj Hrvata u Jugoslaviji i u samoj republici Hrvatskoj sve nepovoljniji položaj Katoličke crkve”.

To je bio otvoreni poziv da se 19. maja 1991. na Tuđmanovom referendumu glasa za otcepljenje. Kada je 86% punoletnih građana izašlo na referendum i kada je 94% izašavših glasalo za secesiju, rimokatolički svećenik Tonči Trstenjak preko Radio Vatikana je kliktao: „Niti okorjeli optimisti nisu prije dva tjedna, kad je razpisan takav referendum, mogli predvidjeti tako jednodušan glas svih Hrvata”. Trstenjak je takođe poručio da će te, 1991. „blagdan Duhova ostati kao najljepši dan u povijesti Hrvata” jer je to „dan budućnosti i odlučnosti da svoju sudbinu uzmu u svoje ruke”.

Sve je bilo kao i 1941.

Dr Milan Bulajić veli:

„Kao što je nadbiskup Stepinac 1941. pozdravio dolazak na vlast ustaškog poglavnika Pavelića i „hrvatske muževe” u vladi prve države Hrvatske, tako je zagrebački nadbiskup Franjo kardinal Kuharić 1990. pozdravio dolazak na vlast u najavljenoj drugoj državi Hrvatskoj hadezeovskog vrhovnika Tućmana i „novih ljudi” koji će „ispisati novu stranicu povijesti Hrvatske i promijeniti položaj Crkve”.”

Godine 1941, 18. maja, papa Pio XII primio je y posetu poglavnika Hrvatske dr Antu Pavelića; pedeset godina kasnije, 25. maja 1991. papa Ivan Pavao II primio je posetu vrhovnika Hrvatske, dr Franju Tuđmana. Krug se zatvorio. Iako je audijencija kod pape bila „privatna”, Tuđmana je primio i monsinjor Anćelo Sodano, vršilac dužnosti pa-pinog državnog sekretara.

I iza posete Pavelića i iza posete Tuđmana stajao je vatikanski hrvatski zavod Svetog Jeronima. Rektor Zavoda, monsinjor Mađarec, pozdravio je 1941. Pavelića; rektor zavoda, monsinjor Ratko Perić, pozdravio je 1991. Tuđmana, rekavši da on „uosobljuje i uobličuje sve one težnje, nastojanja i želje Hrvata kroz povijest da dođemo do svoje slobode i samostalnosti./…/ Mi danas ne primamo politiku, nego hrvatsku domovinu i demokraciju, koja je prošle godine provalila nezaustavljivom snagom, a kulminirala pretprošle iedjelje u referendumu hrvatskog naroda koji u cjelini opredjelio za slobodnu, samostalnu državu Hrvatsku”.

Monsinjor Perić je zahvalio Vrhovniku zbog njegovih značajnih ličnih napora uloženih u nastanak nove države: „Mi vam takoćer zahvaljujemo na svemu onome što ste učinili za Lijepu našu domovinu svojim povijesnim, znanstvenim, egručnim radovima, svojom patnjom i zatvorima, i svojim vodstvom hrvatskog naroda. Želimo i od Boga molimo da Vam dadne snage da sigurnom rukom vodite hrvatsku laću po ovom uzburkanom moru u luku mira, 1elobode i blagostanja. Bog Vas poživio”.

Dr Franjo Tuđman je, posle posete papi, izjavio nešto slično onome što je Mile Budak izjavljivao za vreme Drugog svetskog rata.

Vrhovnik je rekao: „Da se na ovaj način nije poklopilo nastojanje Katoličke crkve vrogram Hrvatske demokratske zajednice, do pogotovo potpunog prožimanja, sve ono što smo postigli u uspostavljanju demokracije, toga ponovnog jedinstva i preporoda hrvatskog naroda, a što je na svojstven „način čudo, ne bi bilo moguće” (intervju „Glasu koncila”).

Godine 1991, 26. novembra, državni sekretar Vatikana uputio je Memorandum sa zahtevom za priznavanje Slovenije i Hrvatske kao nezavisnih država svim članicama Konferencije o evropskoj bezbednosti i saradnji. Tu se, izmeću ostalog, veli: „Sveta Stolica, pred ogorčenim borbama koje se vode u Hrvatskoj, poziva zajednicu država da ponovo razmotri potrebu poštovanja prava na nezavisnost naroda Hrvatske i Slovenije i naroda koji bi željeli da ostvaruju to pravo; Sveta Stolica je mišljenja da je došlo vrijeme da se međunarodno priznaju Hrvatska i Slovenija i to prije božićnih praznika. Narodi tih dveju republika su slobodno i demokratski izabrali nezavisnost”.

Dr Navaro Vals, portparol Vatikana, izjavio je da je „Sveta Stolica od početka krize radila na dva načina: diplomatskim putem, i čestim interventima papinim: diplomatskim je putem Sveta Stolica predlagala rješenje krize međunarodnim priznanjem odnosnih republika, a papa je stalno i sa boli izlagao razlog i uvjete po kojima se nastali problem može riješiti tako da se poštuju sve strane i pravo na samoodređenje” („Glas Koncila”, br. 52/1991.).

Papa i Hans Ditrih Genšer, ministar spoljnih poslova Nemačke, postigli su dogovor da Vatikan i Nemačka (setimo se: Hitlerova Nemačka je u Drugom svetskom ratu bila glavni saveznik Pavelića) prvi priznaju Hrvatsku i Sloveniju, vršeći tako pritisak na ostale zemlje Evrope i sveta koje treba da postupe isto.

U svom predavanju o „crkvenoj diplomaciji” („Glas koncila”, br. 7.1994.) biskup duvanjski dr Ratko Perić, veli da je papa 26. XI 1991. „pozvao predstavnike država KEBS-a i tom prilikom im uručio „memorandum” u kojem je zatražio da te zemlje priznaju Hrvatsku, a kad je uočio da se one kolebaju, onda je učinio iskorak i 13. siječnja 1992. na temelju javno iznesenih uvjeta priznao Republiku Hrvatsku i kasnije 20. kolovoza Republiku Bosnu i Hercegovinu”. Jedan od „uvjeta” bio je „poštivanje manjinskih prava”. Mlada „hrvatska demokracija” u to doba je masovno proganjala Srbe. Živko Juzbašić, jedini Srbin u hrvatskoj vladi onog vremena, u intervjuu „Nedeljnom Vjesniku”, datom početkom 1992., vapio je:

„Miniranje kuća, poslovnih prostorija i automobila, pljačka stanova i novčane ucjene, nasilno useljavanje u stanove i kuće, razna maltretiranja do ubojstava na najzvjerskiji način, sve se to čini da se stvori određena psihoza straha zbog čega mnogi napuštaju svoje domove i iseljavaju iz Hrvatske. Na žalost, to se događa čak i u Zagrebu. Tako, na primjer, iz mjesnih zajednica Kozari Put i Kozari Bok (područni ured Peščenica – Zagreb) pod pritiskom je do sada iselilo više od deset tisuća građana srpske nacionalnosti, ostavljajući svoju teškom mukom stečenu imovinu. Sve su to bili pretežno radnici. Znaju se izvršioci svih tih djela, ali do sada nisu privedeni sudu, pa oni i dalje ovdje vode svoje osvetničke ratove i dijele svoju „pravdu” /…/ U razredima nekih škola naglo su nestali Srbi, odnosno roditelji svoju djecu upisuju kao Hrvate. Barem je sada trebalo ovu školsku djecu poštedjeti nacionalnog izjašnjavanja. A što reći o sve češćim pojavama mijenjanja imena i prezimena i promjene nacionalne pripadnosti kod odraslih građana?” Papa je, preko svojih ljudi u Hrvatskoj, za sve ovo znao; priznajući Hrvatsku, a kasnije i unitarnu, na islamskom fundamentalizmu Alije Izetbegovića zasnovanu, Bosnu i Hercegovinu, u svakom od ovih zala je učestvovao, kao i njegov predhodnik, Pio XII.

U to vreme, posle Svetog Arhijerejskog Sabora Srbske Crkve u januaru 1992., oglasio se i Patrijarh srbski gospodin Pavle. U svom pismu patrijarh srbski podseća papu ne samo na to da je prvi priznao „suverenost i nezavisnost Slovenije i Hrvatske”, nego da je, pored državnog mehanizma Vatikana u podsticanju drugih zemalja na sličan korak, koristio i „organizam, strukture i institucije Rimokatoličke crkve”, u kojoj on nije samo „prvi po časti episkop ili patrijarh, nego je, teoretski i praktično, njen prvi sveštenik i njen stvarni, apsolutni poglavar”. Kao šef crkve i države, papa je dvostruko odgovoran za taj čin „pred Bogom i pred istorijom”.

U svom pismu, Patrijarh srbski nije osporio Hrvatima i Slovencima pravo da žive u svojim državama, ali je podsetio na činjenicu da Srbi iz srbskih Krajina nikad nisu bili građani hrvatske države, sve do stvaranja nacističke Endehazije 1941. I dodaje Patrijarh srbski: Najnovija nezavisna Hrvatska, po rečima njenog predsednika dr Franje Tuđmana, ne isključuje NDH i period 1941 – 1945. (sa strašnim genocidom protiv pravoslavnih Srba) iz kontinuiteta hrvatske državnosti. Tu činjenicu ona pokazuje i na delu, sve do ovih dana. Stoga sa navjdubljim žaljenjem moramo da konstatujemo i to da je Vaša Svetost bezrezervnom podrškom za vaspostavljenje te države uzeo na sebe i preneo na stotine miliona rimokatoličkih vernika u svetu, odgovornost za sva ona sredstva i sve one metode koji su korišćeni, i sada se koriste, od strane nosilaca vlasti, vojske i policije sada već međunarodno priznate hrvatske države. Takođe i odgovornost za svaku suzu svakoga srpskog i hrvatskog deteta koje je u tragičnom ratu u dojučerašnjoj Jugoslaviji ostalo bez doma, bez detinjstva, a veoma često i bez oba roditelja, kao i za svaki uzdah svakoga Srbina i Hrvata, pravoslavnog ili rimokatolika, verujućeg ili sablažnjenog, koji je sada izbeglica ili duševni i telesni invalid, ili ubica, ili žrtva, ili sve to isto vreme”.

Patrijarh Pavle je papu upozorio da se usudio da „blagoslovi i osvešta i sredstva koja su upotrebili nosioci mlade hrvatske demokracije, istorijski naslednici nacističkog zločinca Pavelića, pri čemu su ne malog učešća uzeli i mnogi klirici Rimokatoličke Crkve u Hrvatskoj”. Patrijarh smatra da se, posredno, ovakvom pogreškom kakva je priznavanje Hrvatske u avnojevskim granicama dokazuje da je dogmat I vatikanskog koncila o papinoj nezabludivosti – netačan.

Papa je na ovo pismo odgovorio da je njegovo priznavanje Hrvatske bilo samo „sredstvo pritiska sposobno da rat privede kraju”, kao i to da poziva na ekumensku molitvu i dijalog.

Papina ekumenska stremljenja nastavila su se 1994, prilikom posete Hrvatskoj i klečanja na Stepinčevom grobu, kao i u jesen 1998, kada je Stepinca proglasio „blaženikom”.

Nedavno je kod nas izašla knjiga Marka Aurelija Rivelija „Nadbiskup genocida / Monsinjor Stepinac, Vatikan i ustaška diktatura u Hrvatskoj, 1941 -1945″ („Jasen”, Nikšić, 1999.). Opisujući beatifikaciju Stepinca u Gospinom svetilištu u Bistrici, kada je jedna devojčica iz Dubrovnika papi predala srebrnu figuricu u vidu gotske kulice u kojoj se nalazio jedan Stepinčev prst, Riveli veli:

Odmah poslije toga u svetilištu se skida svilena tkanina koja pokriva portret novoga blaženoga: Stepinac, označen kao „sluga Božji” i „mučenik Vjere”, ovjekovječen je između zagrebačke katedrale i bazilike Svetog Petra./…/ Predsjednik hrvatske države, bivši komunista Franjo Tuđman, pridružuje se Pontifeksu na oltaru. U svetilištu se prolamaju moćne note hrvatske nacionalne himne, koju vjernici pjevaju iz sveg glasa; kardinal Anđelo Sodano i ostali prelati slušaju himnu, držeći desnu ruku na srcu. Svetilište opsjedaju desetine hiljada vjernika (po nekim procjenama, svih trista hiljada). Jovan Pavle II se obraća masi žalosnim glasom: „Blaženi Stepinac nije prolio svoju krv u uskom značenju te riječi: njegova smrt uzrokovana je dugom patnjom, posljednjih petnaest godina njegovog života bijahu neprestano nizanje patnja”/…/ O godinama ustaške diktature i o balkanskom holokaustu Jovan Pavle II ne kaže ni jednu jedinu riječ”.

U zaključku na kraju knjige, Riveli dodaje, govoreći o saradnji Rimokatoličke crkve sa ustašama: „Najveću odgovornost imao je primas Hrvatske, monsinjor Alojzije Stepinac; povezan sa ustaškom aristokratijom, član sabora Nezavisne Države Hrvatske, poglavar svih kapelana ustaških ubica, odlikovan od Pavelićeve diktature. Poneki koristoljubivi životopisac je zapisao da je Stepinac ponekad „protestovao”: ali ne postoji nikakav dokumentaovani trag o bilo kakvom „protestu”, o bilo kakvom odlučnom aktu, o bilo kakvoj odlučnoj intervenciji zagrebačkog nadbiskupa u cilju suprotstavljanja ustaškim pokoljima.

Jazuita Peter Gumpel, izvjestitelj o proglašenju Stepinca za blaženoga, tvrdi:

„Imamo dokaze da je barem dvanaest puta (Stepinac) u katedrali protestovao protiv nacizma. U Jugoslaviji niko nije napravio više za Židove od Stepinca”. Ako i dopustimo da je primas Hrvatske katoličke crkve „dvanaest puta protestvovao” protiv nacizma, nije poznato da je ikada protestvovao pritiv Poglavnika. Ako i dopustimo da se monsinjor Stepinac angažovao da spasi ponekog Jevrejina od progona, jezuita Gumpel se pretvara da ne zna da su ustaše izvršile balkanski holokaust prvenstveno zato da bi istrijebili Srbe pravoslavce: u stvari, nije poznata nijedna Stepinčeva intervencija u odbranu Srba iz Hrvatske, koji za Gumpela, jezuitu proglašavača blaženoga, uopšte ne postoje.

Istina – potvrđena van ikakve sumnje – leži u tome da budući blaženi, monsinjor Stepinac, nije ni prstom mrdnuo da bi zaustavio etničkovjerski genocid. Monsinjor Stepinac nije iskoristio ni trunčicu svoje nesumnjive moći da prizove razumu Biskupstvo i sveštenstvo koji su bili obuzeti ekstremnim nacionalizmom i koji su služili kao oruđe tiranske hegemonije. Nije se nikad obratio hrvatskim katolicima da se drže Pete Božije Zapovijesti: He ubij!

Hrvatska katolička crkva bijaše i sama suosnivač hrvatske nacifašističke države, do kraja zainteresovana da Hrvatsku pretvori u zemlju jedne vjere.”

Tako Riveli.

Mirko Vid Mlakar u svom tekstu „Blaženi Alojzije” („Evropljanin”, 12/1998.) ukazuje na značaj beatifikacije Stepinca za Hrvate: „Beatifikacijom kardinala Stepinca hrvatski katolici dobili su jednu zadovoljštinu, pa /…/je Stepinac sad sve manje nacionalna ikona, a sve više MUČENIK 3A LjUDSKA PRAVA” (podvlačenje naše, nap. aut.).

Dela Pape Ivana Pavla II sasvim su dosledna inkvizitorskoj logici papizma. On je prvo priznao pravo Hrvatske da se otcepi od Jugoslavije, i to u avnojevskim, antisrbskim granicama, ne osvrćući se na istorijsku istinu, niti pak na činjenicu da će, kao i 1941, Srbi u novoj Hrvatskoj biti progonjeni i graćani drugog reda. Odmah posle toga usledilo je unošenje Stepinca u rimokatolički svetačnik i kao nacionalnog sveca Hrvata, ali i kao „borca za ljudska prava”.

Ideolog ustaških koljača tako je postao duhovni otac savremene Hrvatske, „svetac” njene državnosti. Ono što je za Srbe Sveti Sava, za Hrvate je postao Alojzije Stepinac.

Nije nimalo slučajno da je posle Tuđmanove smrti i dolaska na predsednički položaj Stipe Mesića, Kuharićev naslednik, zagrebački nadbiskup Josip Bozanić u zvaničnoj čestitci upućenoj Mesiću poručio da na njega „priziva blagoslov Božji i zagovor blaženog Alojza Stepinca”.

Srbi pravoslavne vere to treba da pamte.

Ako im neko sa papine strane nudi ekumensku ruku pomirenja, sećanje na „blaženog Stepinca” će im pomoći da shvate koliko je ponuda iskrena.

februar 2000. god.

Izvor:  PRAVOSLAVNI ODGOVOR


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top