Rafal u srce

Datum objave: petak, septembar 30, 2011
Objavljeno u Oluja
Veličina slova: A- A+
Dvor
Dvor

Još uvijek se ne zna točan broj srpskih civila stradalih u izbjegličkoj koloni u Dvoru 7., 8. i 9. augusta 1995. Jedna od prešućenih priča toga 8. augusta priča je o ubistvu 62-godišnjeg Miloša Batala iz Topuskog. Pred očima supruge Jane Batalo još je slika Miloševa tijela kraj ceste u Dvoru.

– Bilo je popodne i velika vrućina. Kolona se sporo kretala. Kako smo prilazili Dvoru, moj je Miloš govorio da nam treba još samo 15 minuta do unskog mosta. U Dvoru smo zaustavljeni. Hrvatska vojska izvela nas je iz kolone rekavši da će se pucati i da se maknemo u jednu od kuća. Čuvala su nas dvojica maskiranih s naoružanjem. Samo su im se oči vidjele. Jedan od njih bio je jako nervozan, stalno je nešto mrmljao i gunđao. Neprestano je pucao kroz prozor kuće, nama poviše glava. Staklo je prštalo po nama – priča Jana Batalo.

Sve smo vidjeli…

– Moj je Miloš krenuo do naše “peglice” obući košulju, bili su kasni popodnevni sati i zahladnjelo je. Odjednom, ničim izazvan, onaj nervozni maskirani vojnik ispalio je rafal u njega. Nije ga htio zaplašiti, pravo mu je u srce pucao. Sve smo vidjeli. Jedna me žena zaustavila da ne ustanem, mogli su i mene ubiti koliko sam bila izbezumljena. Odmah je došao kamion s hrvatskim vojnicima. Tada sam prvi put vidjela lice vojnika. Utrpali su nas na brzinu u taj kamion. Miloš je ostao ležati kraj ceste kao pas. Nitko ništa nije poduzeo – sjeća se njegova supruga.

Grupu zarobljenih civila Hrvatska je vojska uvela u jednu od dvorskih kuća, udaljenu od glavne prometnice. Po riječima Jane Batalo, tu su ih popisali i obavijestili: tko želi za Bosnu i Srbiju, može slobodno ići, za one koji hoće ostati u Hrvatskoj osigurat će prevoz natrag do kuće.

– Odlučila sam ostati u Hrvatskoj, s ubijenim suprugom. Mislila sam da ću moći doći do njegova tijela i sahraniti ga kako dolikuje. One koji su se zabilježili da će ići dalje za Srbiju nismo više vidjeli. Kasnije smo čuli da su svi pobijeni – priča Jana, koja još nije došla do tijela ubijenog supruga. Nakon nekog vremena došla je do informacije da je on sahranjen na groblju u Petrinji, pod krstom broj 74 ili 76.

– Kada sam se obratila nadležnima, odgovorili su mi da odem kod Tuđmana, da možda on zna gdje je tijelo moga supruga. Miloš je jedno vrijeme bio direktor u Željezari i svi su ga voljeli, nije bio čovjek koji se mogao nekome zamjeriti. Bilo bi mi mnogo lakše da znam gdje je sahranjen i da mu mogu odnijeti svijeću – kaže Jana Batalo.

Poučena sudskom praksom u Hrvatskoj, porodica Batalo nije tužila državu jer, kako kažu, unaprijed znaju da tu pravda i pravo ne stanuju. Sa slučajem Batalo nije upoznat ni županijski državni advokat Stipe Vrdoljak. Kako stoji u njegovu odgovoru “Novostima”, u sisačkom Županijskom državnom odvjetništvu otvoreni su samo predmeti za ubistvo Pere Berića i Ilije Božića te se provodi kriminalistička obrada u cilju utvrđivanja svih relevantnih okolnosti njihova stradavanja. Svi drugi slučajevi stradanja srpskih civila na području općine Dvor za Županijsko državno odvjetništvo ne postoje.

Nestanak krstova

Djeca Miloša Batala predala su uzorke krvi po proceduri Međunarodne komisije za nestale. U posljednje četiri godine izvršena je ekshumacija tijela u Dvoru i Petrinji, gdje su završili mnogi stradali na Žirovačkoj cesti i u Dvoru, ali na adresu Jane Batalo i njene djece još nije stigla informacija da je među ekshumiranim tijelima i Miloševo. Nada im je još jedna registrirana zajednička grobnica na Baniji, ona u Gornjem Selištu, koja čeka ekshumaciju. Međutim, pored registrovanih zajedničkih grobnica, po Baniji je posijano još grobova, čija je ekshumacija pod velikim upitnikom.

– U okolini Dvora otprilike je šest masovnih grobnica. Samo na pravoslavnom groblju, na jednoj uzbrdici, stoji 112 krstova, na pet od njih bijelom su plastikom ispisana imena – posvjedočio je 1996. nizozemskom “Het Paroolu” UN-ov poručnik Moesgrad.

No, ubrzo je 112 krstova bez traga nestalo, a 2009. na dvorskom je groblju izvršena ekshumacija 63 tijela, a u Petrinji 160. Većina još nije identificirana. Možda je među njima i tijelo Miloša Batala?

Piše: Paulina Arbutina

Izvor: PORTAL NOVOSTI




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top