Prvi stanovnik ‘’Silosa’’

Te 1992-e godine, proljeće je bilo tmurno, hladno i sivo. Tmurni eho rata iz Hrvatske se je širio bosansko-hercegovačkim rijekama i kao sarajevska zimska magla ogrnuo fabrike, kancelarije i ostala radna mjesta. U tom sivilu ljudi se nisu prepoznavali, a i kako bi kada plata nije bilo. Platni promet nije funkcionisao. Krajem marta i početkom aprila te 1992-e godine mnogi su prestali ići na posao.

Teško su se održavali i minimalni uslovi opstanka zajedničkih institucija države koja je lipsavala i čiju utrobu su kidali, psi podvijenog repa. Svoj krvavi plijen su sakrivali, ostavljajući krvavi trag, u svoje tek formirane brloge.

Očistili su i JNA. Građanskom neposlušnošću, dva preostala nam” bratska” naroda napraviše etničku čistu armiju.

Januar, 1993-e godine, prođe Nova Godina. Ipak, nadamo se u ovom mjesecu je toliko srpskih praznika, možda neki da nas i obraduje. Čekamo i sanjamo razmjenu.

Preko stotinu zatočenika “SILOSA” prebacili su u bivšu kasarnu “KRUPA” u namjeri da ih sakriju od Međunarodnog Crvenog Krsta. Mi, ponadali se razmjeni, mislimo, odvojili nas za razmjenu, međutim kako se je kasnije ispostavilo odvojili nas za ostrel. Teški radovi, kod još većih krvnika čekali su nas na Igmanu i Hrasnici.

Zatočenici, izmrcvaljeni glađu, terorisani i fizički i psihički utonuli su u još jednu noć nadajući se radosnom snu, kako bi bar na tren bili sa svojim najmilijim u razmišljanjima i u snovima.

Krupa rijeka izvire podno Bjelašnice, odmah do nje je i Igman planina, inače sjećajući se meteoroloških izvještaja, pored Han Pijeska na Romaniji, najhladniji dio Bosne i Hercegovine. Rijeka hladna kao led, tik do rijeke improvizovana dva klozeta. Asfaltni kasarnski put odvaja baraku sa tri magacinske jedinice u koju su smješteni logoraši iz “Silosa.”

Niko od nas ne spava tvrdim zdravim snom. Noći provedene u “SILOSU” koje su bile ispunjene tučom da li kolektivnom ili po narudžbi ostavile su dubokog traga u nama.

Na škripu zaleđenih baglama i šarki svi u trenu smo bili budni u toj ćeliji br.3 Bio je januar 5. 1993. Prozvaše Laku Savića u susjednoj ćeliji. Odskrinuše se i drvena dvokrilna vrata, na našoj ćeliji. Mukla tišina, niko ne diše, kroz kičmu se provlače žmarci, znamo šta je a ne znamo ko je nesretnik.

“Vojno Milanović neka izađe”, progovori jad od čovjeka. Ostali od straha glave ne digoše, ušuškaše se u rite i dronjke, Boga prizivaše za pomoć kako njima dvojici tako i sebi samima.

Ponoć, noć vedra, nebo čisto kao staklo. Rijeka Krupa utihnula, sakrila se iza bljestavog riječnog kamena, kako da sluša jauk i krik. Bolni jauk koji se odbija od jednog do drugog brda nestaje u tami, od studeni pomodrile Bjelasnice. Tuku, mi to znamo, ne znamo kada će prestati. Mi logoraši prepoznajemo dvije vrste tuča i batinjanja. Jedna je “službena” a druga je “specijalna narudžba”. Vojno i Lako imaju specijalnu narudžbu. Treba je odraditi, treba je izdrzati.

“Službena” znamo traje kratko. Nekoliko udaraca nogama u guzicu, po rebrima, šakama po glavi, puškom bilo kuda. Skontali smo, treba pasti što prije i dati krvniku da likuje da vide ostali kako on dobro udara. Nekoliko puta, tako obamrlo tijelo, dotući nogama obuvenim u vojničke cokule. Odoše…

“Specijalna narudžba” e toje dobro pripremljena predstava u tri čina.
Prvi cin:
Ideolosko-politicka priprema i obrazovanje. Prvo nam spomenu nasu “prljavu religiju”, veliko srpske ideje i zavrse sa gadostima o nasim cetnickim majkama.
Drugi cin:
Pocinju tuci , lagano ispitujuci od kog dijela tijela da pocnu. Ukoceno tijelo, kojeg smo pripremili stajuci mirno obicno na jednoj nozi, pocinju sikinirati. Obuceni pocinju sa stemanjem. Ko ih obuci? Stemaju kundakom naoruzanja po mekanim dijelovima stomacne duplje da bi na zavrsetku savitljivih rebara pronasli jetru. Stemaju, stemaju… Pridruzuju se i ostali da i oni pokazu svoje ubilacke vjestine Drugi cin traje dugo.
Treci cin”
Ubijeno, omlitavljeno tijelo u trecem cinu spasava onaj koje i donio specijalnu narudzbu. Naravno objasnjavajuci kako su to neke neregularne njihove bande.

Vojnu Milanovića tuku šestorica. Bez milosti udaraju nogama, kundakom od automatske puške, drvenim palicama, lancima. Neprepozneje katile. Tijelo nije od čelika ali njegova unutrašnja snaga je nemjerljiva. Zgrčeno, savijeno tijelo pod naletom udaraca se ispruža mijenja oblik i stranu. Okreću ga zle komšije muslimani kao da je na ražnju. Iz nesvjestice ga vraća studena noć i nekih minus 20 stepeni Celizijusa. I tako cijeli sat. Umoriše se katili tući na ovoj hladnoći. Ostaviše njih dvojicu neka crknu na ovoj hladnoći a oni se vratiše u stražaru da ogriju svoje krvave ruke.

U beznađu kad gledaš smrt u oči, Bog, nevidljivom snagom pruži ruke spasenja, poslije sat vremena ležeći na boku ne ledenoj snježnoj površini uniješe ga, bolje reći prostreše ga po celiji br.3.

Mi koji smo ga gledali, nismo mogli vjerovati. Unakaziše ga! To je predsmrtnička boja. Njegovo lice deformisano žuto, poplavilo, pomodrilo. On ne može da priča. Jutro svanulo, logoraši prilaze, gledaju, vrte gavom.. ne on ovo ne može preživjeti.. zaključak je sviju nas. Podsjeti nas na egipatske mumije, ukočeno tijelo opruženo na EURO paletama, da imali smo iskustvo sa EURO-paletama, koristili smo ih za mjesta na kojima smo spavali. Vojno je spavao i sjećao se kako je počeo raditi kao rezervista za platu u toj istoj “Krupa” kasarni da bi zaradio koji dinar i prehranio porodicu sa dva maloljetna sina.

Maja 09-og 1992 godine vratise se sa neuspjelog napada muslimanski bojovnici na srpske Hadžiće. Postiđeni, Alijini ratnici, bijes iskališe na vojnički sastav kasarne “KRUPA” četiri stotine Alijinih ratnika, opkoli kasarnu , napadoše iz svih raspoloživih sredstava, malobrojni nezaštićeni vojnički sastav koji je jos predstavljao legitimnu JNA. Sastav su činili osamnaest mladih vojnika, šest rezervista i jedan aktivni zastavnik Vlado Božović. Iako malobrojni pružili su otpor. Municije je ponestajalo i kapitualcija je bila na vidiku. Zatražena pomoć nije dolazila od strane, mnogobrojnije i tehnički superiornije kasarne u Pazariću, koja je brojala oko 400-500 vojnika. Pogibe mlad vojnik, nekoliko izranjavaše, nas rezerviste odvojiše od mlade vojske. U Pazariću nas dočekaše komšije koje su bili formirali špalir za doček. Uz pogrdne psovke , spominjući nam “četničke” majke prošli smo pravu kanonadu raznovrsnih udaraca.

Tu noć 09/10. maja 1992-e prenoćili smo u Pazariću. Naredni dan nije bio drugačiji ispitivanja, psovanja majke srpske i sve što je vuklo na srpsko bilo je spomenuto u maltretiranju nas.

Slijedeću noć su nas prebacili u Tarčin u Vatrogasni Dom, da bi 12. maja došli u sada već zloglasni “Silos”-Tarčin. Naš šest rezervista i aktivni zastavnik I. klase Vlado Božović. Odmah po dolasku u “Silos” radili smo po cijeli dan na pražnjenju siloskih ćelija koje su bile prepune pšeničnog žita. Pšenicu su dijelili, manju količinu, narodu a veću količinu vozili za Kreševo i Kiseljak u zamjenu za naoružanje i gorivo. Kako je to bio dobro organizovan kraj i dobro snabdjeven imao sam priliku slušati kasnije, na istovaru kamiona, hrvatski radio…I, ide reklama.. sve što ne možete kupiti u Zagrebu, dođite i kupite, u Herceg-Bosni, u Kiseljaku… Radili smo i praznili ćelije za preostale srpske civile koji slijepo vjerovaše u bratstvo i jedinstvo kao u zjenicu oka svoga. Bojažljivo, ali iz dana u dan sve sigurnije punili su ćeliju do ćelije sa mladićima od 16 godina do staraca od 86 godina starosti.

Muslimanske vlasti su bivale sve osornije i bezobzirnije kako su praznili žitne ćelije a popunjavali ih sa živim ljudskim mesom. Od juna 1992-e godine, režim je bivao sve teži i teži. Svakodnevno krvničko batinjanje. Nema sata a da neodjekuju zidine “Silosa”od paćenika, pretučenih, ranjivih, nasječenih… Srbi smo, od kada postojimo uvijek ga je bilo teško nositi, taj krst naš pravoslavni. Na Spasovdan, bio je to 04.06.1992-e godine bivši komunistički lideri sa novopečenim partijšima Stranke demokratske akcije (muslimanska stranka) su priredili neviđeno batinjanje logoraša.

Grupa sandžaklija dopunjena sa lokalnim džihadlijama ( Tiro, Mineralni i poneki fašista iz zapadne Evrope) srdačno dočekana od strane Envera Dupovca, načelnika SUP Hadžići, Sabrije Hebiba, komandira stanice milicije u Hadžićima je dobila direktne upute kako i koga posebno da obrade. Batine su dobili svi, zastavnik, rezervisti, ostali viđeniji Srbi, naravno i naš Vojno Milanović. Nije uspio zaliječiti i one iz mjeseca maja a već stigle nove. U tim okolnostima tijelo ogugla a duh postaje jači i snažniji. Nevidljiva snaga uđe u tijelo i tjera te da izdržiš. Vidao je uboje naš Vojno, kao i ostali, s vremena na vrijeme dolazili su bojovnici da još jednom na roblju provjere vještine udaranja i batinanja.

Borili smo se junački, mi sa upornošću da opstanemo, oni sa kundacima, palijama, pendracima i ko zna čime sve ubijali u nama ono što se ubiti ne može. Srpski ponos i uspravni kičmeni stub. Uvidješe brzo da nam na ovaj način nauditi ne mogu. Podučeni i naučeni od učitelja a imali su od koga naučiti u II. Svjetskom ratu, okrenuše taktiku uništenja. Uništi hljebom, uništiti samo hljebom! Uvedoše glad. Majke naše, sestre naše, supruge naše, čuše za torturu, obilaze oko siloske ograde, nose sakrivene komade hljeba, sira, slanine uzeše im stražari ali ne dolazi ta hrana do naših ćelija. Nas hrane, kako to objasniti, parče hljeba kao paklo cigareta od 20 komada na 24 sata. Kopnimo. Neprimjetno nestajemo. Dani odmiču. Čelo postaje sve veće, očne duplje sve šire i šire a oči hoće da ispadnu. Gubimo snagu napraviti dva –tri koraka po uskoj ćeliji. Padamo u nesvijest. Nesretnici koji bi naglo ustali, automatski bi se vratili na betonsku ploču i to prvo direktnim udarcem glavom od beton. Snaga odlazi, glas se gubi u tim okolnostima dobra bi bila i imitacija predsjednika Jugoslavije:” Drugovi i drugarice vas nesmije niko da bije…”
U svom tom beznađu nas Vojno bodri samog sebe:” Izaći će Vojno, j…

Budi se , u bunilu je, spominje najmilije, brata mu nema nestao na samom početku. Ubijen negdje u šumi u pokušaju da se dočepa srpske teritorije. Otvara oči, shvata opet je u “Krupa”kasarni, ne nije to više kasrna to je novi sakriveni ogranak “Silosa” Tri mjeseca nepomican, solidarnošću ostalih, Mladen Glavaš koji je dijelio čorbu, odvajao je malo više za Vojnu. Pomagao mu je u uzimanju hrane, pitao ga je.
Dočekao je razmjenu kao logoraš “Silosa”. Razmjenjen je. Humanitarnom vizom sa svojom familijom došao je u Australiju. Od imovine nije ponio ništa. U beogradskoj kancelariji, UNHCR je dobio novac za put, 120,- američkih dolara, to mu je bila jedina imovina i naravno njegova djeca i supruga.

Mislio je da neće ponijeti ništa iz logora ali ipak niko ga nije pitao za to. Ponio je a da nije ni znao. Ponio je 5-ti januar 1993., ponio je specijalnu narudžbu od komsije Keće Safeta. Operisao je desni kuk ovdje u Sydney u Vestmid bolnici. Natrule kosti desnog kuka zamjenili su metalnim sklopom. Vojnine rane i sjećanje neće moći nikada. Ostalo je da se priča našoj djeci, našoj braći, našoj dijaspori…

The Association of Serbian Victims of the Bosnian Civil War 1992-1996, Australia,inc.se zahvaljuje g-dinu Vojni Milanoviću što nam je omogućio objavljivanje ovog teksta.

Izvor: SRBI U BIH

Vezane vijesti:

Đorđo Šuvajlo, „1335 dana“ (1)

Logori za Srbe u BiH 1992-1995: Visoko

U logoru „Silos” ispitivana je ljudska izdržljivost | Jadovno …