Protosinđel Jovan Ćulibrk: Nema većeg blaga ni sreće od svoga bližnjega

Datum objave: utorak, 26 aprila, 2011
Veličina slova: A- A+
Protosinđel Jovan Ćulibrk
Protosinđel Jovan Ćulibrk

Važno je da mlad čovjek sada shvati da ako želi da uspije da to mora da ostvari usprkos teškoćama i boreći se i da nema većeg blaga ni sreće od svoga bližnjega, kome valja praštati i za koga se valja žrtvovati.

Rekao je to u intervjuu “Glasu Srpske” nadstojatelj manastira Moračnik protosinđel Jovan Ćulibrk.

– Poruka Vaskrsenja, da sila Božija još iscjeljuje naše boli i nedostatke, da iscjeljuje naše srce u odnosima jednog čovjeka prema drugom i miri nas sa samima sobom i međusobno, dragocjena je pogotovo za generaciju rođenu pedesetih, koja je tragična u tome što joj je mnogo toga bio olako obećano i isprva dato pa uzeto – kaže otac Ćulibrk.

* GLAS: U nedjelju proslavljamo najveći hrišćanski praznik Vaskrs. U odnosu na prošla vremena, koliko se promijenio način obilježavanja ovog velikog dana?

ĆULIBRK: Teško da se gdje drugdje kao u Jerusalimu može doživjeti ne samo praznik Vaskrsenja sam nego i putovanje ovog praznika kroz istoriju: pošto po pravilu Prvog vaseljenskog sabora Vaskrs može da padne tek poslije jevrejskog Pesaha, onda se u Svetoj zemlji na licu mjesta doživi i starozavjetni praobraz i novozavjetno ispunjenje. Naime, Pesah je praznik ustanovljen u sjećanje na izlazak jevrejskog naroda iz Egipta u kome je robovao, da bi se zatim zaputio ka Obećanoj zemlji. U tom smislu, Pesah je praobraz Vaskrsenja Hristovog, kojim je Bogočovjek izašao iz groba – iz ropstva smrti – a svi mi koji smo u Hrista povjerovali krenuli smo za Njim kao sveopštem Vaskrsenju, kako i pjeva tropar Cvjetne nedjelje. Tako se na ulicama Jerusalima i danas prvo vide Jevreji kako slave Pesah, da bi poslije nekoliko dana hrišćanski poklonici istim tim ulicama pronijeli Časni krst i Blagodatni oganj. To je znak da “naše življenje jeste na Nebesima”, da stremimo nebesima, ali da se naš život zbiva ovdje i sada, na ulici i u dodiru sa drugim čovjekom; iako idemo ka Vaskrsenju, to je znak da nam je svakodnevica mnogo sličnija Strasnoj sedmici, jer nosi pomiješanu i bol i utjehu, i radost i žalost. Otac Makarije Mavrojanakis, jerusalimski monah i veliki prijatelj naše Crkve i naroda, upravo je napisao veliku studiju o tome kako se razvijalo bogosluženje u Hramu Vaskrsenja od apostolskog vremena do danas i on potvrđuje da je u temeljnim elementima, bogosluženje Strasne i Svijetle sedmice opisano u Eterijinom rukopisu istovjetno sa današnjim bogosluženjem Pravoslavne crkve.

* GLAS: Koje su vječne vrijednosti ovog praznika? Koliko se danas hrišćani tih vrijednosti pridržavaju?

ĆULIBRK: Čini se da je danas jako važno obratiti pažnju na vaskršnji pozdrav – “Hristos vaskrse!” – i na njegovu formu. Ne kaže se u ovom pozdravu da je Hrista nešto vaskrslo niti da Ga je neko vaskrsao, nego da se On sam podigao iz mrtvih. Hristos je dakle sam ustao, On je bio aktivan u svom vaskrsenju koje je i spasenje svijeta. Odatle dolazi izreka da “pregaocu Bog daje mahove” i to se čini možda najvećom vrijednošću praznika Pashe – niti je neko prenio jevrejski narod preko Crvenog mora, niti je Hrista neko podigao iz mrtvih, nego se projavila volja, krepost i riješenost. Jeste Bog sadejstvovao silom u Egiptu i jeste Bogočovjek “silom Očevom” ustao iz groba, ali je lični pokret, dvig, trud ovdje najvažniji: on je prizvao silu Božiju u Egiptu i pokazao Sina jednosilnog Ocu u nedjelju vaskrsenja. Taj trud zahtijeva i hrabrost i usredsređenost: nije jedan kolebljivac bio među Jevrejima kada su stali pred Crvenim morem i sa faraonom iza sebe koji ih je gonio sa egipatskom vojskom, ali je jedan čovjek – Nahšon iz plemena Judinog, po predanju – stupio naprijed i poveo narod. Ta poruka Vaskrsenja, da sila Božija još iscjeljuje naše boli i nedostatke, da iscjeljuje naše srce u odnosima jednog čovjeka prema drugom i miri nas sa samima sobom i međusobno, dragocjena je pogotovo za generaciju rođenu pedesetih, koja sada dostiže svoje zrele godine, koja je tragična u tome što joj je mnogo toga bio olako obećano i isprva dato pa uzeto, u koju su bila usađena velika očekivanja a koja se grdno razočarala i čiji jedan dio sada, ponekad i nesvjesno, traži krivca. Važno je da mlad čovjek sada shvati da ako želi da uspije da to mora da ostvari usprkos teškoćama i boreći se i da nema većeg blaga ni sreće od svoga bližnjega, kome valja praštati i za koga se valja žrtvovati. “Mlad čovjek koji se ne trudi mora biti pesimista”, govorio je vladika Nikolaj nekada, ali danas u dobu sveopšte opsjednutosti mladošću, to izgleda važi za sve.

* GLAS: Rekli ste jednom prilikom da je veza Srba sa Svetom zemljom višestruka. Koliko danas često Srbi posjećuju Svetu zemlju i kako je doživljavaju?

ĆULIBRK: Srbi, hvala Bogu, s obzirom na naš broj i na ekonomske prilike, posvećeni su poklonici Jerusalima, po čemu se vidi da u njemu imaju duboke korijene. Ako su Rusi široka rijeka koja povremeno oblije obale Svete zemlje pa se povuče, Srbi su potok koji ne presušuje. Po Svetim mjestima Srba ima neprekidno, nekad manje, a o praznicima – Krstovdanu, Božiću, Vaskrsu – i mnogo, ponekad po više stotina. Obično se naše pripovijedanje o Srbima u Svetoj zemlji završava sa gubljenjem starešinstva u zadužbini Kralja Milutina, manastiru Svetih arhangela, krajem sedamnaestog vijeka, ali to ostavlja mnogo neispisanih stranica. Rijetko ko zna, recimo, da je Ivan Grozni bio veliki dobrotvor srpskog manastira, da je manastirski paraklis bio posvećen Prepodobnom Ivanu Rilskom zbog toga (po njemu je Ivan Grozni bio dobio ime) i da su Rusi u našem manastiru svili svoje prvo gnijezdo u Svetoj zemlji? Da ne govorimo o zapisima i natpisima koje su naši poklonici ostavljali (najmlađi koji znam je iz 1888. godine) i iz kojih se vidi da su Srbi u Jerusalimu i Svetim arhangelima bili prisutni neprestano.

* GLAS: Kako tu vezu očuvati i očvrsnuti?

ĆULIBRK: Tim se pitanjem mučio još car Dušan. U našem narodu, pogotovo među poklonicima, postoji jaka želja da se na neki način i formalno obnovi srpsko prisustvo u Jerusalimu. Slično je i sa Gruzinima. Od pamtivijeka se svaki narod trudio da ima svoj krov nad glavom u Jerusalimu, kao da time obezbjeđuje sebi vječno ime. Još je Eterija u svom putopisu pobrojala koliko monaha iz raznih naroda živi na Maslinskoj gori i “čita molitve na svom jeziku”. Danas Šveđani imaju svoj teološki institut, Poljaci svoj dom, Škoti manastir Svetog Andreja, Etiopljani čak i ulicu. Prirodna je želja i nas Srba, koji još od Svetog Save i od prije njega imamo udio u Svetoj zemlji, da obnovimo svoje prisustvo i da naš poklonik u Jerusalimu ima kapiju na koju može da zakuca. Duboko sam uvjeren da je obnova duhovnog predanja Svete zemlje među nama – onako kako je to predanje vaskrsnuto na Skadarskom jezeru – pravi korak ka našem povratku u Jerusalim. Međutim, šta će nam kapija u Jerusalimu ako ne možemo da zakucamo na srce svoga bližnjeg i komšije? Ili oni na naše? Zato će nam se put za Jerusalim otvoriti tek kada nam se otvore i srca međusobno.

Jasenovac i Donja Gradina

* GLAS: Nekoliko godina, kao koordinator Odbora Srpske pravoslavne crkve za Jasenovac, u Jerusalimu proučavate holokaust u Spomenustanovi Jad Vašem?

ĆULIBRK: O Jad Vašemu govorimo uglavnom kao o memorijalu stradanja jednog naroda. Međutim, Jad Vašem je više spomenik vaskrsenja obnove jednog naroda, koji je i poslije takve katastrofe smogao snage da se obnovi. Svako zasađeno drvo u Jad Vašemu i u Jerusalimskoj šumi, koja ga okružuje, spomenik je te pobjede. Nešto potpuno različito vidite kada posjetite naše memorijale Drugog svjetskog rata nastale u socijalističkom periodu: sivilo, tama, skučenost mogu da porode u posjetiocima samo pesimizam, jad i gorčinu, nipošto budućnost i nadu. Zašto bi mlad čovjek dolazio tamo, da se bremeni žalom i bezizlaznošću? Na Veliki petak obilježavamo stradanje Hristovo, ali se zagledati samo u stradanje bez Vaskrsenja, kao što to na Zapadu često biva, je pogubno. Zato je Dostojevski, govoreći o Holbajnovoj slici izmučenog i od bola izobličenog mrtvog Hrista rekao: “Gledajući ovo čovjek može izgubiti vjeru!” – a nasuprot Holbajnu je Hristos sa freske iz Nereza, koji je usnuo na Krstu i na čijem licu se već osjeća predukus vaskrsenja koje će uslijediti. Tako je isto i sa Jasenovcem i Donjom Gradinom, tim našim svenarodnim Velikim petkom: onaj ko želi da gradi tamo, mora da zida iz onog što baštini naš narod i – zašto da ne – da uzme baš Nereze za svoju mjeru. Tada će tišinu Donje Gradine da shvati kao tišinu Velikog petka koja nagovještava obnovu i Vaskrsenje.

Izvor: GLAS SRPSKE

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top