Problematika odnosa Srba i Hrvata

Ovo je izuzetno zanimljivo i važno za razumevanje svega onoga što nam se dešavalo, što nam je dolazilo i dan danas dolazi s hrvatske strane. .

Jovan Dučić o periodu od aneksije Bosne i Hercegovine 1908:

❝ Aneksija je teško pogodila Srbiju i Crnu Goru, koje su za njih jedine i više nego jednom ratovale, a tako isto i srpski onamošnji narod, koji nije nikad ni prestajao da diže veće ili manje ustanke.

U Hrvatskoj, naprotiv, Zagreb, koji je uvek za sebe govorio da je ‘carske vere’ i oduvek pevao pesme nalik na onu Okruglićevu: “ Ko će tebe, majko hranit’, kad ja odem cara branit’ „, bio je, naprotiv, ushićen što je time konačno bila propala svaka nada za srpstvo da zauzme svoje pokrajine. …Istina, rat s Turskom je pozdravljen u krugovima hrvatskim toplije nego rat s Bugarskom, i Kumanovo pozdravljeno iskrenije nego Bregalnica! Ovo naročito zato što su Hrvati oduvek smatrali Bugare svojim saveznicima protiv Srba. (..)
Bojali su se, posle Bregalnice, ostvarenja njenih aspiracija u Bosni.(…) Ali sa atentatom u Sarajevu, u Zagrebu se demonstriralo i pucalo na Srbe; kad ni Beč nije išao dalje od novinarskih članaka, vikalo se za rat. U takvoj atmosferi je zaista došlo do rata, ali naši političari nisu, praveći Jugoslaviju, znali kako Hrvati nijednog momenta nisu gubili iz vida da je nestao Franjo Ferdinand, u kojeg su bile postavljene sve njihove nade da će ostvariti trijalizam, stari ideal iz doba Štrosmajerovog, koji je tvrdio da Austrija, Mađarska i Hrvatska proširena do Drine, zajedno čine monarhiju katoličkim carstvom, čak takvim kakvog po snazi ovde odavna nije bilo.
U takvim prilikama došla je opet jedna velika proba – ratna 1914.. godina Zagreb nije ni časa čekao da taj rat protiv Srbije primi kao sveti rat za katoličanstvo protiv pravoslavlja; i rat koji bi, smakom Srbije, postavio Hrvatsku na najveću visinu koju je mogla poželeti, ne samo po pitanju Bosne, nego i po pitanju svega o čemu je Srbija oduvek maštala.
Hrvatske regimente na Drini, u kojima je bio cvet Zagreba, bili su najogorčeniji vojnici austrijski na frontu; i niko još ne zaboravlja sve pogrdne reči koje su hrvatski vojnici na račun kralja Petra ubacivali u rovove vojvode Stepe… Ovaj rat u Mačvi , gde je Hrvatska izgubila svoje pukove u borbi protiv Srbije, najbolje je razotkrio zagrebački ‘jugoslavizam’.
Međutim, nismo bili u velikom rastojanju od dana 24. novembra 1914. kad je u Nišu srpska vlada svečano izjavila da rat koji počinje jeste namenjen oslobađanju ne samo Srba, nego i Hrvata i Slovenaca.

Niška deklaracija –  plod spoljnih pritisaka ili bolesne ambicije  tadašnjeg vrha, ostaje nepoznanica

Čak treba biti uveren da je gornja poruka iz Niša u Zagreb već u prvom momentu izazvala indignaciju i gnev svih dobrih Hrvata, koji su od jednog ovakvog rata između velike monarhije i male srpske države očekivali sasvim drugu stvar – da se na srpske teritorije, kad ova bude bila poražena, prošire i tako ostvare svoje ‘historijsko pravo’. Oslobođenje, najavljeno iz Niša, to je za Hrvate, naprotiv, izgledalo kao njihov crni petak, što oni, pokazaće se, nikad neće oprostiti. ❝