PREVARA ZVANA STAMBENO ZBRINjAVANjE

Datum objave: ponedeljak, 9 februara, 2015
Veličina slova: A- A+

Kada osjete da imaju dobre adute za pogađanje s hrvatskom državom, a oni su obično odraz trenutnog odnosa snaga u parlamentu, srpski pregovarači veoma vješto partnera u pregovorima dovode na teren političke trgovine kako bi – čuvajući se i pedantno pripremajući upravo za takvu priliku – prvenstveno namirili svoje pojedinačne i grupne karijerno-materijalne potrebe, pa u tome treba tražiti i uzroke zbog kojih je u jednom momentu i stambeni izbjeglički kompleks kao opći srpski interes izletio sa pregovaračkog kolosjeka u jarak u kojem se i dan danas nalazi…

Još jedna velika prevara je uspjela. Stambeno zbrinjavanje. Ova sintagma zvuči užasno birokratski. Ali koga to više uopće zanima. Već je toliko udomaćena da bi sada svako njezino naknadno terminološko uljuđivanje prije izazvalo nedoumicu o čemu se tu zapravo radi negoli što bi doprinijelo boljem razumijevanju perfidne igre hrvatske države sa sudbinom najranjivije kategorije svojih građana. Pregovori koji su prethodili takvom rješenju preferirali su državni segregacijski interes umjesto pravednog rješenja za Srbe kojima je država za vrijeme rata otela stanove a da o tome malo tko govori. Tu i tamo se dogodi poneka tribina gdje pozvani službenici vladinih i srpskih institucija pred prevarenim i ojađenim ljudima samo sliježu ramenima jer u vrijeme kada su u tajnovitim politikatsko-interesnim smicalicama pregovaračkog procesa utvrđivani kriteriji tog neprovedivog stambenog modela niti su luk jeli ni luk mirisali.

Jedino su dobili zadatak da provedu nešto što se ne može provesti. Pogotovo kad je riječ o otkupu takvih stanova. Kao što je nedavno bilo u Karlovcu kada su službenici Vladinog ureda za stambeno zbrinjavanje i slične poslove te Srpskog narodnog vijeća trebali odgovoriti na krucijalno pitanje do očaja stambeno z(a)brinutih – kakve su šanse da se smanji otkupna cijena? Jer ona u gradovima poput Karlovca iznosi između 500 i 600 eura po kvadratu. Gotovo je ravna tržišnoj cijeni. Zagrebačka ekipa je došla čuti to pitanje znajući da na njega nema odgovor jer bi nedolazak na tribinu njezinim članovima teško oprostili upravo njihovi pretpostavljeni koji su ispregovarali visoku otkupnu cijenu. Gosti su razgovarali s uplakanim ljudima o njihovim fantomskim stanovima na granici vlastitih suza. Nije im bilo svejedno što se to pred njima događa. Tako da bi se njihovo učešće na tribini moglo shvatiti, bez obzira doživjeli oni to tako ili ne, kao usiljeni doprinos razvodnjavanju neodgovornosti onih koji svoje suradnike šalju na takve i slične sastanke kako bi ih pokušali vaditi iz govana u koja su famozni pregovarači ipak u daleko većoj mjeri uvalili druge negoli sami sebe.

„Dobila sam u staroj gradskoj jezgri jednu sobu bez ikakvog grijanja sa zajedničkim sanitarijama na kraju hodnika. I sada bi ja za kvadrat tog ćumeza trebala platiti 500 eura po kvadratu. Kako ste nam mogli tako nešto napraviti?“, jadala se na karlovačkom sastanku jedna postarija gospođa. Sada je valjda posve jasno – malo tko će moći otkupiti stan, ostaće ljudima najam, ako im se netko od njihove rodbine mlađe dobi (jer vratili su se uglavnom stariji ljudi) jednoga dana ne pridruži stan će pripasti državi. Ili realno gledajući na cijeli taj proces povratka Srba iz izbjeglištva koji je praktički propao jer je hrvatska država tako htjela, a srpske institucije se nisu dovoljno borile da tako ne bude, umjesto tvrdih pregovora sa srpske strane, stalne komunikacije s javnošću, otvaranja rasprave na svim nivoima srpske političke samouprave (vijeća nacionalne manjine, stranaka, kulturnih i drugih institucija, izbjegličkih organizacija…) bilo o opstrukciji povratka ili rješavanju stambenih problema, dijalog o toj temi bio je u fokusu neravnopravnog pregovaračkog sučeljavanja, budući se srpska strana pokazala slabijom jer je davno prije toga odbacila demokratska uporišta unutar vlastite zajednice kao temeljni metod svog rada.

Kada osjete da imaju dobre adute za pogađanje s hrvatskom državom, a oni su obično odraz trenutnog odnosa snaga u parlamentu, srpski pregovarači već godinama veoma vješto partnera u pregovorima dovode na teren političke trgovine kako bi poravnanjem raznih zahtjeva, dobitaka i odbitaka – čuvajući se i pedantno pripremajući za upravo takvu priliku – namirili svoje pojednačne i grupne karijerno-materijalne potrebe, pa u tome treba tražiti i uzroke zbog kojih je u jednom momentu i stambeni izbjeglički komples kao opći srpski interes izletio sa pregovaračkog kolosjeka u jarak u kojem se i dan danas nalazi. Dakle, u okolnostima kada se o pregovorima ne obavještava javnost, ukoliko za slabe pregovaračke rezultate nitko nikome ne podnosi račune niti za neuspjehe snosi bilo kakvu odgovornost. Hrvatska pregovaračka strana je u takvim situacijama ipak izloženija kontroli pa je shodno tome privrženija i svojim općim interesima.

Dodatna karakteristika srpske službene politike u Hrvatskoj je u tome što ovakvi promašeni modeli ne pogađaju srpske političare u Hrvatskoj kao skukreatore takvih modela i promašene pregovarače već isključivo pripadnike njihove zajednice koji su im dali mandat za pregovore. Bivšim nosiocima stanarskog prava država je najprije za vrijeme rata otela stanove i onda im poslije rata ponudila iluziju kako im oteto vraća. I to uz „samo“ dva preostala uslova – oko 40.000 otimačinom raskućenih – od čega je 11.000 molbi prihvaćeno ali nema realizacije – koji su zatražili državne stanove umjesto svojih nadajući se da će i ti biti njihovi trebali bi se izgleda strpiti još barem 100 godina da te stanove stvarno i dobiju, a kada bi u njih uselili, što je šačica useljenih već iskusila, morali bi još jedino riješiti matematički zadatak pred kojim bi pokleknuli i matematičari svjetskog glasa, njihovi slavni zemljaci Svetozar Kurepa i Danilo Blanuša – kako od 1200 kuna penzije ili još manje socijalne pomoći izdvojiti 500 do 600 eura po kvadratu za otkup takvog stana.

Počelo je loše od samog početka pregovora između srpskih predstavnika i hrvatske države. I to zato što je srpska strana veoma brzo odustala od najbolje moguće varijante. Nitko ne zna da li je na toj varijanti uopće inzistirala. Pošto nije tražila javnost pregovora vjerojatno je taj model u to vrijeme bio isto što je i danas – teorijska postavka koju je jedna Bosna i Hercegovina provela vraćanjem svakome upravo njegovog stana što je ovdje Srbima bez krova nad glavom, zbog pretjerane pregovaračke galancije njihovih predstavnika, tj. bez osjećaja solidarnosti sa unesrećenim sunarodnjacima, ostao samo sanak pusti.

Problem se mogao rješavati jedino javnim i sveobuhvatnim pritiskom i na hrvatsku državu i na međunarodne institucije. Zato je neshvatljivo zbog čega srpska strana u pregovorima nije češće istupala u javnosti kada je država zastupala stanovište koje preferira njezin nacionalno separatni interes a ne interes oštećenih. Znači li to da je srpska strana od samog starta prihvatila sve što država zastupa ili je naišla na snažan otpor? U prvom slučaju je onda i razumljivo zašto je bježala od javnosti. Ali ako je ovo drugo po srijedi onda je valjda trebala inzistirati upravo na javnosti pregovora. Ili su srpski pregovarači tajno pregovarali kako bi pred svojim sunarodnjacima sakrili svoju nesposobnost da se izbore upravo za rješenje koje je u Bosni i Hercegovini provedeno bez obzira na činjenicu što je tamo rat bio mnogo suroviji nego u Hrvatskoj. Ukoliko se ovdje radi o nesposobnosti. Jer razlog igri skrivača u ovom slučaju sa srpske strane mogu biti, kao što već rekoh, prvenstveno interesi pojedinaca i manjeg broja ljudi koji ih okružuju.

Uspjeh u pregovorima mogao je ovisiti i o dosljednom inzistiranju srpske strane na razlozima zbog kojih su Srbi morali napustiti svoje stanove. Jer rezultat svega toga je takav da ispada kako oni nisu imali nikakav razlog za odlazak i napuštanje svoje imovine. Nije valjda isto ako je netko dobrovoljno otišao iz svog stana ili ako je otjeran. Uvjerljivi dokazi o izgonu koji su u masu slučajeva imali drastična obilježja (masovni otkazi na radnom mjestu, fizičke likvidacije, miniranja imovine, medijska hajka, pozivi na linč, telefonske prijetnje ubistvima…) jedino kao takvi su mogli eventualno omekšati drugu stranu u pregovorima. Ali ponovo koristeći javnost. Što će reći opet uz pomoć pritiska na hrvatsku vladu i međunarodne institucije. Propuštena je prilika da se pregovaračka pozicija ojača materijalnim dokazima o prvim odlascima Srba iz Hrvatske kao početku strategije etničkog čišćenja koju je i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman mnogo puta potvrdio svojom izjavom kako Srba u Hrvatskoj ne smije biti više od 3 do 4 posto.

Nije iskorištena ni okolnost da srpska manjinska zajednica ima svoje predstavnike u hrvatskom parlamentu. Da je u vodstvu te zajednice prevladalo opredjeljenje, što bi bilo najlogičnije, o vraćanju ljudima njihovih stanova, u tom slučaju saborski zastupnici SDSS-a trebali su zastupati upravo takvo stanovište, ili ako je već prihvaćen model stambenog zbrinjavanja logično je bilo inzistirati na izjednačavanju statusa bivših nosilaca stanarskog prava sa statusom koji su isti ti ljudi svojevremeno imali u odnosu na svoje oduzete stanove. Jer u tom slučaju njihov otkup bi iznosio 100 njemačkih maraka po kvadratu. Usvojena cijena kvadratnog metra posljedica je neshvatljive neodgovornosti srpske strane u pregovorima koja kao da je htjela taj problem što prije skinuti sa svog vrata.

Srbi su godinu dana pred ulazak Hrvatske u Evropsku uniju imali svog čovjeka u hrvatskoj delegaciji koja je stalno bila u kontaktima s evropskim institucijama. Ali ni ta prilika nije iskorištena da bi zatražili pomoć od EU ne samo kad je riječ o svojevremeno otetim stanovima i stalnim nastojanjima hrvatske države da taj svoj krimen umanji ne osvrćući se ozbiljnije na svoje obaveze kada je riječ o nadoknadi štete, bilo u naturi ili financijskim putem, onima kojima je na taj način uništen život. Već je upravo sa srpske oficijelne strane Hrvatska, pred ulazak u EU, dobila prolaz kao država koja dosljedno poštuje prava srpske nacionalne manjine. Bojim se zato da će srpski narod u Hrvatskoj nastaviti sa strmoglavim kretanjem prema svom nestanku s ovih prostora i vlastitom krivicom; upravo zbog svojih neodgovornih političara, nesposobnosti da ih stavi pod kontrolu i demontira jedan totalitarni sistem koji vlada unutar srpske manjinske zajednice, zbog zaprepašćujućeg nesnalaženja u okolnostima kada se uz više hrabrosti unutar vlastitih redova može uključiti u moderne demokratske procese, te na taj način rješavati svoje probleme.

 

Izvor: SRPSKI NARODNI FORUM

 

Vezane vijesti:

“Oluja“ – zločin bez kazne – Jadovno 1941.

HRVATSKOJ KRITERIJUMI ZA ULAZAK U EU BILI UBLAŽENI 

Hrvati oteli, vlasnici plaćaju! – Jadovno 1941.

SRBI U HRVATSKOJ Fragmenti o zločinu, pljački i etničkom 

netačna tvrdnja milanovića da je zaštitio srpsku zajednicu

4. Problem oduzetog stanarskog prava izbjeglih Srba iz Republike …




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top