Pravda na dražbi

Datum objave: ponedeljak, 14 maja, 2012
Objavljeno u Ostalo
Veličina slova: A- A+

cizmici.jpg

Vikendicu Gojka Čizmića u Zukvama kraj Zadra minirali su 1992. “nepoznati počinitelji”. Njegova je tužba odbijena na svim domaćim sudovima, a 33.000 kuna sudskih troškova namireno je dražbom na kojoj je prodana djedovina Čizmića u Gornjoj Kovačici

Jasno mi je da nema policije na svijetu koja može pohvatati sve teroriste, ali mi je poznato i to da nema ni one koja nije u stanju uhvatiti barem jednoga – komentira hrvatski državljanin i njemački gastarbajter Gojko Čizmićčinjenicu da hrvatska policija u proteklih dvadeset godina nije uhapsila nijednog od minera imovine u vlasništvu građana srpske nacionalnosti, koji su početkom devedesetih, izvan zone ratnih djelovanja, provodili teror pod okriljem države.

Gojko Čizmić jedna je od više tisuća žrtava miniranja imovine, a njegov je slučaj specifičan po tome što ga država, čiji Ustav svim građanima, bez izuzetka, garantira jednakost pred zakonom, nije ostavila na miru. Kalvarija Gojka Čizmića, njegove supruge Biserke i sestre mu Nevenkekulminirala je ovih dana.

Kratka povijest cinizma

Pišući o tom slučaju u ožujku prošle godine, najavili smo nesretnu dražbu na kojoj je, sudskim putem, trebala biti prodana obiteljska imovina Čizmićevih, pošto je Gojko izgubio sudski spor protiv Hrvatske kojim je tražio naknadu štete za kuću miniranu i potpuno uništenu u ljeto 1992. Naime, u naselju Zukvama, u općini Vrsi kraj Zadra, Čizmić je imao vikendicu u kojoj je namjeravao provesti umirovljeničke dane nakon više desetljeća rada u Štutgartu, u tvornici “Mercedes”. Dan prije nego što će 1992. doći sa suprugom na ljetovanje, kuća u koju je uloženo oko 150.000 eura je minirana. Čizmić je tužbu za naknadu štete podigao 2004, kada je procijenio da je splasnula antisrpska histerija; prije toga, mislio je, ona ionako ne bi urodila plodom. Vjerovao je da su sada došla druga vremena, da je tužba samo formalnosti i da Hrvatska, poput svih država EU-a, privatnu imovinu tretira kao svetinju.

Bilo mu je poznato da je, na prijedlog Vladimira Šeksa, 1996. ukinut članak 180 Zakona o obveznim odnosima, kojim je svima kojima su kuće minirane terorističkim činom izvan zone ratnog djelovanja jamčena odšteta. Isto tako, bilo mu je poznato da je Račanova vlada 2003, pod velikim pritiskom svijeta, Europske unije i Suda za ljudska prava u Strasburu, morala donijeti podzakonski akt u sklopu Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija; posebni je cinizam u tome što je tim Zakonom materijalno obeštećenje predviđeno samo u slučajevima u kojima su mineri nekoga ranili ili ubili.

Obnova kuća prebačena je na Zakon o obnovi, što je samo nastavak diskriminacije – građani su, umjesto prave vrijednosti svojih objekata, prisiljavani potpisivati ugovore prema kojima su mogli dobiti obnovu samo nekoliko desetaka kvadrata, bez obzira na veličinu i vrijednost miniranoga objekta. Vrhunac te pravosudno-političke parodije odluka je Ustavnog suda, koji je 2008. zaključio da je zakonodavac opravdano ukinuo materijalnu odštetu građanima kojima je imovina minirana: stav ustavnih sudaca bio je da je odluka imala legitiman cilj, usmjeren na ostvarenje javnog ili općeg interesa. Nije jedino rečeno je li javni interes bio da što više srpskih kuća odleti u zrak ili da se uštedi koja kuna iz proračuna, s obzirom na to da bi državi bilo teško plaćati silne milijune za tolike minirane kuće.

Naplaćuju mu dinamit?

Nažalost, Čizmiću nije bila ponuđena ni obnova, jer je sud u Zadru, gradu u kojem se državne institucije nerijetko iživljavaju nad građanima druge nacionalnosti, odbacio njegovu tužbu kao neosnovanu i naložio mu plaćanje sudskih troškova. Njegov zahtjev za naknadu štete odbacili su i Vrhovni i Ustavni sud, pa je 2010. podnio tužbu Sudu za ljudska prava u Strasburu, a taj postupak još traje.

– Bio sam uvjeren da će moja prava, kao čovjeka koji ima i njemačko državljanstvo, u Hrvatskoj biti zaštićena, posebno zato što je zemlja bila na pragu ulaska u Europsku uniju, u kojoj se ljudska prava štite. Nisam mogao vjerovati kada sam dobio zahtjev Tužilaštva iz Daruvara da platim sudske troškove. Pomislio sam da pokušavaju naplatiti dinamit kojim je minirana moja kuća – kaže Gojko.

Čizmići su inače iz Gornje Kovačice kraj Grubišnog Polja, gdje su imali i kuću naslijeđenu od roditelja. Šok je bio još veći kada je Gojko shvatio da sud u Grubišnom Polju, na kojem je vođen postupak, sudske troškove pokušava naplatiti prodajom te kuće. Gojkova sestra Nevenka, nasljednica polovine objekta, lani nam je rekla:

– Ne razumijem kako je to moguće i kako netko može kupiti polovinu kuće? Nemam snage o tome govoriti, to je kuća u kojoj smo odrasli s roditeljimaAleksom i Jovankom. Ne mogu shvatiti da je brat može izgubiti samo zato što je tražio pravdu za drugu kuću. Nažalost, mislim da je jedini razlog svemu ovome to što je Srbin, nikome ništa drugo nije skrivio.

Najurili ga iz konzulata

Na kraju, dogodilo se ono što se ovdje, očito, mora dogoditi: nakon dvije odgođene dražbe, sud u Grubišnom Polju održao je 26. travnja treću, na kojoj su prodani Gojkova polovina kuće i zemljište oko nje. Za polovinu kuće ponuđeno je manje od 6.000, a za zemljište manje od 30.000 kuna, čime je država namirena: sudski troškovi potraživani od Čizmića iznosili su, naime, 33.000 kuna. Kolika je bila potreba da ga se kazni zato što traži odštetu za imovinu stečenu krvavim radom u Njemačkoj, govori i detalj koji nam je naveo ovaj nesretni čovjek.

– Želim istaknuti da sam za namirenje sudskih troškova ponudio zemljište na kojem je bila moja srušena kuća. Nisam htio da mi diraju djedovinu, na kojoj je moja graničarska obitelj živjela stoljećima. Međutim, unatoč tome što je moja sestra suvlasnica kuće, taj je zahtjev odbijen. Pored svega, u zagrebačkom ŽDO-u su mi usmeno obećali da se kuća neće prodavati dok se ne završi postupak u Strasburu. Nažalost, očito nisu imali strpljenja – kaže Čizmić.

Dok je još gajio iluzije da će ga zakon zaštititi, Čizmić se za pomoć obratio hrvatskom konzulatu u Štutgartu. Dočekala ga je konzulica Zdenka Babić koja mu je, nakon što joj je ispričao što mu se događa, dala naslutiti kako će cijela priča završiti.

– Kako se, nakon svega što su nama Srbi napravili, možete čuditi što vam je kuća minirana – rekla mu je konzulica.

Kada ju je Čizmić upitao je li to službeni stav Hrvatske, jednostavno ga je najurila iz konzulata…

PIŠE: Saša Kosanović

 

Izvor:  SNV




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top