POBRATIMSTVO JANDRE KOVAČA

Datum objave: petak, 3 februara, 2012
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Ćirilica

Kompletan ustaški plan i strategija uništenja srpskog življa, ne samo u Livnu i okolini, počivala je na faktoru tajnosti i potpunog iznenađenja. Mučki su pripremali pokolje i na sve načine nastojali da glas o zločinima ne ide pred njima, da se već u susjednom selu ne čuje za pokolj prije nego što selo bude blokirano.
One koji su se tih dana kojim slučajem zatekli van sela nije imao ko na vrijeme upozoriti na opasnost pa su obično upadali u klopke i umjesto kuća i ukućana zaticali pustoš i krvnike. Umjesto toplih kućnih njedara čekala ih je sigurna smrt.
Tako je u vrijeme pokolja u Čelebiću, na Ognjenu Mariju i koji dan prije i poslije, znatan broj stanovnika ovog sela i nekih drugih sela u ovom dijelu Livanjskog polja bio u Livnu. Išli ljudi svojim poslom. Rat je bio i valjalo je obezbijediti ono najpotrebnije da se pretraje i izdrži.
Pored ostalih, u Livnu se tih dana zatekao i Nikola Đukić, penzionisani žandar iz sela Radanovaca, ali izuzetno cijenjen i omiljen čovjek i kod Srba i kod Hrvata. Ni sam nije znao koliko je imao kumstava, prijateljstava i pobratimstava. Uz sve to bio već i stariji čovjek i kao sigurno računao da će ga staračka mudrost čuvati da sam kakvo zlo ne načini, a opet da će i oni koji su zlu radi poštovati njegove godine. Sve se dogodilo obrnuto…
Pošto je u čaršiji obavio to što je naumio, Nikola je pojahao konja, a o njegovim konjima se i danas priča — vazda je imao lijepog konja i bio dobar binjadžija — i uputio se kući, odnosno putem put Bosanskog Grahova, ne sluteći šta se dogodilo u Čelebiću i drugim selima.
Valjalo mu je proći kroz Ljubunčić, Lusnić, Kovačić dok stigne do Čelebića, ali on nije zazirao zbog toga što su to hrvatska sela. U svakom od njih je imao prijatelje i ljude za koje je vjerovao da se na njih u nevolji može optijeti kao na kamen stanac.
Odmah tu negdje na izlazu iz Livna sretne ga jedan od tih njegovih prijatelja Hrvata i kaže mu šta je i kako je, da su svud usput ustaške straže i zasjede, da se zlo Srbima sprema i da bi bilo najbolje da okrene preko Galmoča ili nekuda preko planine, da zaobiđe i razmine se s vragom.
Kako je taj Hrvat kasnije pričao Nikolinom sinu Iliji (oni koji znaju i danas mu ime taje jer mu, vele, ni danas ne bi bilo dobro, ni njemu niti ikome njegovome, da se čuje za njegovo prijateljstvo sa Srbima), Nikola se tome grohotom nasmijao:
— Ajde, bolan, ne budali! Smije Nikola Đukić, u podne u ponoći, krenuti na četiri strane niz cijelo Livanjsko polje da ga niko mrko ne pogleda. Da mi je dobrije dana koliko imam prijatelja u svakom selu lasno bi stotu dočekao…
Hrvat ga tu još dugo ubjeđivao i zborio da je pogano vrijeme naljeglo, da su se i ljudi ispoganili i pozaboravljali stara prijateljstva:
— Jok, vala, idem ja pravo sad u Ljubunčić mome pobri Jandri Kovaču koji bi zame maziju vadio i glavu na panj poturio…
A Jandra Kovač je bio kafedžija. Držao kafanu uz samu džadu Livno — Bosansko Grahovo. Dojahao Nikola pred kafanu. U kafani i svud okolo se uzrojile ustaše, ali Nikola ne hajao mnogo za njih. Ušao u kafanu, našao slobodan sto i viknuo:
— Đe si pobratime, da ti se za dobro dolazi, nu der ponesi piće i zase i za pobratima pa dođi da se zdravimo pobratimski…
Izletio Jandra odnekud, ali umjesto zdravice u ruci mu sijevnuo revolver:
— Evo me, pobratime, ali više nećemo piti zajedno niti se bratimiti, niti će Hrvati i Srbi više piti iz jedne čaše…
Prije nego što je Nikola i uspio da shvati smisao i pravo značenje prijetećih riječi pobratima Jandre, u Jandrinim rukama se glasnulo oružje…
Nikolina krv se prolila po kafani. Njegovo mrtvo tijelo su ustaše izvukle napolje a Jandra je podviknuo na ženu da oriba i opere tu pasju srpsku krvčinu, da ljudi na miru mogu popiti piće. Žena je, i to je neko od Hrvata kasnije dokazao, čistila krv i neprestano jadikovala:
—Zašto, Jandro, da od boga nađeš, zašto prosu pobratimsku krv i ogriješi dušu i pred Bogom i pred ljudima…
Na sličan način je tu tih dana ubijen i Jovo Erceg, zvani Gajovo, a poslije rata se pričalo da je u Ljubunčiću pobijeno znatno više ljudi. I ovdje je, u stvari, snažan uticaj i podstrek na uništenje Srba učinila crkva odnosno ovdašnji fra Marijan koji je poput fra Srećka Perića, fra Boža Šimleše i ostalih bogougodnika katoličke crkve u svojim propovijedima raspirivao mržnju i obećavao carstvo nebesko svima koji umiju ruke srpskom krvlju.
Nikada se, naravno, neće saznati čije je sve putovanje tih dana prekinuto u Ljubunčiću jer je poslije rata pronađena samo grobnica u kojoj su bili sahranjeni Nikola Đukić i Jovo Erceg, u stvari jedna jaruga u kojoj su bili pritrpani kamenjem. Pošto se nikada ništa nije saznalo o sudbini jednog broja ljudi iz Čelebića, Bastasa, Bogdaša, Nuglašice, Crnog Luga i drugih sela, a za koje se vjeruje da ih je put tih dana naveo kroz Ljubunčić, odnosno putem Livno — Bosansko Grahovo, sumnja se da je i njih tu negdje stigao ustaški nož i da počivaju u nekoj od brojnih još neotkrivenih i možda zanavijek zatravljenih neopojenih grobnica:
„Postoji velika vjerovatnoća da je i moj otac Todor stradao negdje na tom putu — smatra Milan Rosić. – Bio je ponedjeljak, 28. jul. Moj otac je uzeo kola i konje u kuma Vujanovića i potjerao žito u mlin u Livno i istovremeno povezao sina, mog brata Momčila u bolnicu. Bio dobio upalu pluća. Otac je predao žito u mlin, smjestio Momčila u bolnicu i tu mu se gubi svaki trag.
Ja sam dugo živio u uvjerenju da je on ubijen negdje tu u Livnu ili uhapšen i potom likvidiran u Prologu, ali nakon saznanja šta se događalo tih dana u Ljubunčiću i na putu od Livna do Čelebića, sve više sumnjam da je on ipak završio na tom putu. Za tu sumnju ima osnova, naročito ako se njegova sudbina posmatra i dovede u vezu sa sudbinom mog brata Momčila.
Naime, kada su nakon poraza u Crnom Lugu tog 28. jula u livanjsku bolnicu počeli stizati ranjeni, ustaše su se razletjele po bolnici da traže i kolju Srbe. Jedna časna sestra koja je tog jutra smjestila mog brata u bolnicu i znala da je Srbin, utrčala je u sobu i kazala mu da bježi i tu ne čeka noć. Pošto je on bio u bolničkoj odjeći, časna sestra je otrčala i iz magacina mu donijela civilno odijelo i tako mu omogućila da se neopaženo izvuče iz bolnice.
Momčilo se tu negdje sreo i sa jednom našom komšinicom Ljubom, sestrom Nika Milutina. I ona izgleda bila kod ljekara. Da li su se oni tu negdje našli sa ocem, da li je i on nekako uspio da se iščupa iz ustaških ruku, ostaće zauvijek tajna. Sigurno je samo da je Momčilo sa Ljubom došao u mlin, uzeo konje i kola, natovario samljeveno brašno i sami bog zna kako su potom došli do Čelebića.
Po jednoj verziji niko ih sve do na pomol Čelebića nije dirao. Tu ih je kod groblja, navodno, srela ustaška patrola. Neko iz patrole je prepoznao Momčila i tu su ga pretukli na mrtvo ime, ali ga ipak pustili živog.
Po drugoj verziji iz Livna je zajedno sa njima krenuo i otac. Usput su ih, da lu u Ljubunčiću ili gdje drugo, zaustavile ustaše i oca skinule s kola, a Momčilo i Ljuba su nekim čudom ipak prošli.
Ono što se zasigurno zna, Momčilo je dobježao kući i dotjerao kola i konje. Zatekao je kuću praznu i valjda shvatio da se desilo nešto strašno. Uvukao se u jedan bunker u izbi ispod jasala i tu ostao dva dana i dvije noći.
Nije, međutim, ostao neopažen. Primijetio ga je komšija Pero Gelo i prijavio. Po kazivanju Rada Kozomare koji je sve gledao iz brda Klanac iznad sela, gdje se bio sklonio pred hajkom, Pero Gelo ga je istjerao iz kuće i poveo zloglasnom Ivanu Rimcu, zvanom Biber.
Biber se nije mučio da ga vodi do jame Bikuše. Odveo ga je i strijeljao tu iznad prvih kuća i potom bacio u jednu rupu u koju je Biber tih dana poubijao i bacio Iliju Radića (koji dan prije Ilija se bio izbavio iz jame Bikuše) i porodicu Nike Kozomare — Kesića — majku mu Cvitu, ženu Kosu i dvoje djece…“
Bibera ipak nije stigla prava i zaslužena kazna. Dugo se poslije rata krio i konačno ipak uspio spasiti glavu…




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top