Pjesma Markice Rimca

Početkom juna 1990. godine u Čelebiću sam sreo i Milana Vujanovića, zvanog Tita.

Nije govordžija i ljeporek. Ne bi se reklo da ga je toliko umorilo breme od sedamdeset godina koje još dobro nosi, a opet nije ni namćor i zloća.

Njegovi vršnjaci i oni koji ga bolje poznaju kažu da nije takav bio u mladosti, da je zaćutao i „svoju misli“ od one krvave Ognjene Marije 1941. kad je postao svjedok stravičnog masakra u čelebićkoj školi. Od tada ne zbori kad ne mora, odgovara uglavnom na pitanja, kratko, riječ mu dukata vredi. I nekako nepovjerljivo i sumnjičavo — odmah se vidi da ga je zmija za srce ujela:

„Rat me zateče u vojsci, u Mariboru. Bio kurir i taman me uputilo u Osijek da nosim nekakvu poštu. Putujem preko Beograda pa na Pančevo. Taman stigao u Pančevo kad poče bombardovanje Beograda. Kad sam se vratio opet sam preko Beograda — vido sam ga bombardovanog i razorenog…

Bog zna kako saam se prebacio do Zagreba. Tamo već uljegle Švabe. Ugazih u vatru, ne može se ni natrag ni naprijed. Prevrnem ja kapu kao da sam se predao, a i da što manje ličim na vojnika.

Ne odmičem od željezničke stanice neću li se kako ubaciti u voz za Split — vidim da je moje vojnikovanje završeno i da valja kako glavu sačuvati.

Već tu sam razabrao da se zlo nekakvo golemo valja i da gore ima i od rata. Nekakve naoružane grupe snuju kroz uzmućeni i prestravljeni narod i provjeravaju ko je ko. Neke koji se kazaše da su Srbi samo malo skrajnuše između vagona i namah postrijeljaše.

Pitaju i mene. Ja ne trepnuh: Hrvat, brate, ada ko?

To mi, čini mi se, otvori vrata voza za Split.

Ponadah se da ću bez đavola stići kući. Jes vrga! U Lici samo što voz izađe iz jednog tunjela, eto aviona njemačkih…

Dokopah se nekako kamenja i zaklona i odatle sam pješke do kuće. Dva dana i dvije noći…

Bio se oženio, nekako uoči odlaska u vojsku, i žena mi se, Joka, porodila — nađoh ćerkicu Milku od pola godine. U kući još majka mi Deva i sestra Anđa — bilo joj sedam-osam godina. Otac Sava umro još davno.

Zborim ja majci da se zlo sprema da je bolje da bježimo i navakat spas tražimo. Ona neda pomenuti: ko će zatvoriti kuću i bez nužde obijati tuđe pragove kod svojega…

Dva dana uoči Ognjene Marije vidim ja šta se sprema i više ne slušam majku — pobjegoh i sklonih se amo gore više kuće, u Klanac.

Bilo kasno. Selo već blokirano i ne može ni na krilima niko umaći. Nađoše me, pa sa mnom u školu. Tamo već dotjeralo sve muško od djeteta do starca.

Kako mi je škola ovdje blizu, znao sam da u nužniku imaju stube i otvor za izlaz na tavan. U nužnik se kao i sada ulazi iz hodnika i najvažnije je bilo da iskoristim gužvu i nekeko šmugnem na ta vrata.

Uspje mi u neko doba noći te ja na tavan. Svu noć i cio dan strepim u jednom ćošku kad će se neko od krvnika sjetiti da zaviri i nađe me i na tavanu. Čujem dolje tuku, pucaju, stoji jauk, galama, psovke, lelek…

U jedan vakat se sve malo smiri. Čujem da ih izgone i po breci i naredbama zaključujem da ih vežu. Traje to dugo. Krenuše konačno i koliko mogu razabrati odvedoše ih uz Vodnik prema Klancu.

Ne potraja, pa selo ponovo uzavre od plača i kukanja i u školu opet počeše da dovode. Po glasovima zaključujem da su žene i djeca.

Mili bože, toga jada i te piske — kamen da proplače. Prestravih se: možda su i moji među njima, možda je neko od one djece što se zacenjuju od plača moja Milka!

Zaboravih na strah i na žeđ i na glad — na sve. Sunih niza stube da se predam pa kud oni tu i ja.

Ali kad se obretoh ponovo u nužniku, ne dade mi se. Premamiše me dva tijesna prozorčića i ja bez razmišljanja zaglavih na onaj jedan da se izvučem. Tijesno, ali prošla mi glava i nema povratka…

Izvukoh se neopaženo u žbunje iza škole pa trk kući. Još se nadam da su tamo i naumio da ih pokupim da bježimo kud bilo.

Đavola crna, kuća pećina — sve otvoreno i ispreturano, nigdje nikoga.

Ja odatle u štalu. Zavučem se pod krov i sakrijem u sijenu. Osvojio me umor i nesanica, ali svu noć mi ne dade zaspati vriska i zapomaganje koje se prolama u školi.

Kad svanu, privukoh se do prozorčića na lastavici. Ne vidim školu, ali čujem pucnjavu, čujem lelek, čujem podvriskivanje i breku ustaša. Ne potraja mnogo pa se sokakom od škole ispod moje kuće prema cesti otegnu kolona od četvora-petora zaprežnih kola punih krvavih tijela, od kojih se neka još trzaju i dijele sa dušom.

Prepoznajem kočijaše. Sve moje komšije! Naprijed Markica Rimac, šiba konje kao da je krenuo u svatove i glasno pjeva!

Tek tada opazih poveću grupu ustaša na Barjaku, ispod ceste, na njivi Boža Kozomare, okupljenih oko grotla iz kojega je nekada vađen šljunak. Leševe, vidim, bacaju u tu jamu i tek tada shvatih zašto su je prije neki dan proširivali a mi naivno vjerovali da će možda ponovo otvarati majdan šljunka…

Tako, čini mi se, do ručka, jedni ubijaju, drugi gone leševe nabacane kao vreće i trpaju u jamu, mnoge još žive.

Sadašnji izgled spomenika žrtvama pokolja u Čelebićkoj školi podignutog svojevremeno na brdašcu Barjak u Čelebiću

Obnevidio od muke i jada, nijesam ni primijetio moga prvoga komšiju kad je došao i otvorio štalu da izgoni blago…

Neka ga, neću mu ni sad spominjati ime kad nijesam do sada — stid me njegovoga stida: komšije mu i dijete u kolijevci kolju na pedeset koraka odatle, a on se polakomio da ugrabi plijen, da se ovajdi od krvave komšijske muke…

Kad sam se uveče izvukao i sunuo da bježim prema Vrbici zamišljao sam da se nikada više neću vratiti u ovo prokleto selo. A, eto, kad zlo mine, čovjek uvidi da mu je svoje ognjište milije, ako je i krvavo, nego tuđe…

*   *   *

         Milanu Vujanoviću – Titi je, inače u ustaškim pokoljima 1941. godine stradala cijela porodica, majka Deva, sestra Anđa, supruga Joka (bila trudna) i ćerkica Milka.

                   Kad se ratno zlo ponovilo devedesetih godina prošlog vijeka i kad je iznova počelo stradanje srpskog naroda u Čelebiću i livanjskom kraju uopšte, i Milan Vujanovića – Tita je morao da bježi sa rodnog ognjišta, prvo u Sanski Most, pa na periferiju Beograda, u područje Lipovačkih šuma. Nije, međutim, pobjegao od nesreće i zle sudbine – namučeni starac je dočekao da tu na vječni put isprati Jovicu, sina jedinca.

           U minulom ratu Jovica bio junačina, prošao sva bojišta, na Troglavu se 1993. godine  našao u ustaškom obruču, ali je uspio da se izbavi i izbjegne sudbinu svojih predaka u Drugom svjetskom ratu. I kad se sa porodicom konačno skrasio i skućio u Beogradu, kad je izgledalo da im se sreća ipak osmjehnula, smrt ga je podmuklo i iznenada ugrabila 2003. godine i to baš na Ognjenu Mariju. Tako sada njegov ostarjeli i ojađeni otac Milan, na pragu desete decenije života,  sa snahom podiže unučad, Jovičinu djeci – dva sina  i dvije ćerke…        

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:

Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

 Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska“ u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci