Pjesma Markice Rimca

Datum objave: petak, 23 decembra, 2011
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Ćirilica

            Početkom juna 1990. godine u Čelebiću sam sreo i Milana Vujanovića, zvanog Tita.

Nije govordžija i ljeporek. Ne bi se reklo da ga je toliko umorilo breme od sedamdeset godina koje još dobro nosi, a opet nije ni namćor i zloća.

Njegovi vršnjaci i oni koji ga bolje poznaju kažu da nije takav bio u mladosti, da je zaćutao i „svoju misli“ od one krvave Ognjene Marije 1941. kad je postao svjedok stravičnog masakra u čelebićkoj školi. Od tada ne zbori kad ne mora, odgovara uglavnom na pitanja, kratko, riječ mu dukata vredi. I nekako nepovjerljivo i sumnjičavo — odmah se vidi da ga je zmija za srce ujela:

„Rat me zateče u vojsci, u Mariboru. Bio kurir i taman me uputilo u Osijek da nosim nekakvu poštu. Putujem preko Beograda pa na Pančevo. Taman stigao u Pančevo kad poče bombardovanje Beograda. Kad sam se vratio opet sam preko Beograda — vido sam ga bombardovanog i razorenog…

Bog zna kako saam se prebacio do Zagreba. Tamo već uljegle Švabe. Ugazih u vatru, ne može se ni natrag ni naprijed. Prevrnem ja kapu kao da sam se predao, a i da što manje ličim na vojnika.

Ne odmičem od željezničke stanice neću li se kako ubaciti u voz za Split — vidim da je moje vojnikovanje završeno i da valja kako glavu sačuvati.

Već tu sam razabrao da se zlo nekakvo golemo valja i da gore ima i od rata. Nekakve naoružane grupe snuju kroz uzmućeni i prestravljeni narod i provjeravaju ko je ko. Neke koji se kazaše da su Srbi samo malo skrajnuše između vagona i namah postrijeljaše.

Pitaju i mene. Ja ne trepnuh: Hrvat, brate, ada ko?

To mi, čini mi se, otvori vrata voza za Split.

Ponadah se da ću bez đavola stići kući. Jes vrga! U Lici samo što voz izađe iz jednog tunjela, eto aviona njemačkih…

Dokopah se nekako kamenja i zaklona i odatle sam pješke do kuće. Dva dana i dvije noći…

Bio se oženio, nekako uoči odlaska u vojsku, i žena mi se, Joka, porodila — nađoh ćerkicu Milku od pola godine. U kući još majka mi Deva i sestra Anđa — bilo joj sedam-osam godina. Otac Sava umro još davno.

Zborim ja majci da se zlo sprema da je bolje da bježimo i navakat spas tražimo. Ona neda pomenuti: ko će zatvoriti kuću i bez nužde obijati tuđe pragove kod svojega…

Dva dana uoči Ognjene Marije vidim ja šta se sprema i više ne slušam majku — pobjegoh i sklonih se amo gore više kuće, u Klanac.

Bilo kasno. Selo već blokirano i ne može ni na krilima niko umaći. Nađoše me, pa sa mnom u školu. Tamo već dotjeralo sve muško od djeteta do starca.

Kako mi je škola ovdje blizu, znao sam da u nužniku imaju stube i otvor za izlaz na tavan. U nužnik se kao i sada ulazi iz hodnika i najvažnije je bilo da iskoristim gužvu i nekeko šmugnem na ta vrata.

Uspje mi u neko doba noći te ja na tavan. Svu noć i cio dan strepim u jednom ćošku kad će se neko od krvnika sjetiti da zaviri i nađe me i na tavanu. Čujem dolje tuku, pucaju, stoji jauk, galama, psovke, lelek…

U jedan vakat se sve malo smiri. Čujem da ih izgone i po breci i naredbama zaključujem da ih vežu. Traje to dugo. Krenuše konačno i koliko mogu razabrati odvedoše ih uz Vodnik prema Klancu.

Ne potraja, pa selo ponovo uzavre od plača i kukanja i u školu opet počeše da dovode. Po glasovima zaključujem da su žene i djeca.

Mili bože, toga jada i te piske — kamen da proplače. Prestravih se: možda su i moji među njima, možda je neko od one djece što se zacenjuju od plača moja Milka!

Zaboravih na strah i na žeđ i na glad — na sve. Sunih niza stube da se predam pa kud oni tu i ja.

Ali kad se obretoh ponovo u nužniku, ne dade mi se. Premamiše me dva tijesna prozorčića i ja bez razmišljanja zaglavih na onaj jedan da se izvučem. Tijesno, ali prošla mi glava i nema povratka…

</p> <p style

 MILAN VUJANOVIĆ – TITA: jedini je umakao iz pakla škole u Čelebiću i to kroz ovaj prozorčić

Izvukoh se neopaženo u žbunje iza škole pa trk kući. Još se nadam da su tamo i naumio da ih pokupim da bježimo kud bilo.

Đavola crna, kuća pećina — sve otvoreno i ispreturano, nigdje nikoga.

Ja odatle u štalu. Zavučem se pod krov i sakrijem u sijenu. Osvojio me umor i nesanica, ali svu noć mi ne dade zaspati vriska i zapomaganje koje se prolama u školi.

Kad svanu, privukoh se do prozorčića na lastavici. Ne vidim školu, ali čujem pucnjavu, čujem lelek, čujem podvriskivanje i breku ustaša. Ne potraja mnogo pa se sokakom od škole ispod moje kuće prema cesti otegnu kolona od četvora-petora zaprežnih kola punih krvavih tijela, od kojih se neka još trzaju i dijele sa dušom.

Prepoznajem kočijaše. Sve moje komšije! Naprijed Markica Rimac, šiba konje kao da je krenuo u svatove i glasno pjeva!

Tek tada opazih poveću grupu ustaša na Barjaku, ispod ceste, na njivi Boža Kozomare, okupljenih oko grotla iz kojega je nekada vađen šljunak. Leševe, vidim, bacaju u tu jamu i tek tada shvatih zašto su je prije neki dan proširivali a mi naivno vjerovali da će možda ponovo otvarati majdan šljunka…

Tako, čini mi se, do ručka, jedni ubijaju, drugi gone leševe nabacane kao vreće i trpaju u jamu, mnoge još žive.

</p> <p style

Sadašnji izgled spomenika žrtvama pokolja u Čelebićkoj školi podignutog svojevremeno na brdašcu Barjak u Čelebiću

Obnevidio od muke i jada, nijesam ni primijetio moga prvoga komšiju kad je došao i otvorio štalu da izgoni blago…

Neka ga, neću mu ni sad spominjati ime kad nijesam do sada — stid me njegovoga stida: komšije mu i dijete u kolijevci kolju na pedeset koraka odatle, a on se polakomio da ugrabi plijen, da se ovajdi od krvave komšijske muke…

Kad sam se uveče izvukao i sunuo da bježim prema Vrbici zamišljao sam da se nikada više neću vratiti u ovo prokleto selo. A, eto, kad zlo mine, čovjek uvidi da mu je svoje ognjište milije, ako je i krvavo, nego tuđe…

*   *   *

          Milanu Vujanoviću – Titi je, inače u ustaškim pokoljima 1941. godine stradala cijela porodica, majka Deva, sestra Anđa, supruga Joka (bila trudna) i ćerkica Milka.

                   Kad se ratno zlo ponovilo devedesetih godina prošlog vijeka i kad je iznova počelo stradanje srpskog naroda u Čelebiću i livanjskom kraju uopšte, i Milan Vujanovića – Tita je morao da bježi sa rodnog ognjišta, prvo u Sanski Most, pa na periferiju Beograda, u područje Lipovačkih šuma. Nije, međutim, pobjegao od nesreće i zle sudbine – namučeni starac je dočekao da tu na vječni put isprati Jovicu, sina jedinca.

           U minulom ratu Jovica bio junačina, prošao sva bojišta, na Troglavu se 1993. godine  našao u ustaškom obruču, ali je uspio da se izbavi i izbjegne sudbinu svojih predaka u Drugom svjetskom ratu. I kad se sa porodicom konačno skrasio i skućio u Beogradu, kad je izgledalo da im se sreća ipak osmjehnula, smrt ga je podmuklo i iznenada ugrabila 2003. godine i to baš na Ognjenu Mariju. Tako sada njegov ostarjeli i ojađeni otac Milan, na pragu desete decenije života,  sa snahom podiže unučad, Jovičinu djeci – dva sina  i dvije ćerke…

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top