Pekić: Brat Luka preminuo od posljedica mučenja

Svjedok Veljko Pekić rekao je u nastavku suđenja desetorici optuženih za zločine nad Srbima u Orašju 1992. godine da je njegov brat Luka od posljedica mučenja preminuo u logoru u Donjoj Mahali, a da su Slobodan Pantić i Cvijetin Maksimović kasnije spominjali da su Luku tukli i mučili Mato Živković zvani Rakijica, izvjesni Marko i Pera Vincetić zvani Konj.

Pekić, svjedok Tužilaštva BiH, ispričao je da je Luku posljednji put vidio 17. ili 18. maja 1992. godine, kada su ga na punktu u Donjem Rakiću zarobili pripadnici HVO-a i odveli u logor u Donju Mahalu.

On je dodao da je od Slobodana i Cvijetina, koji su zatvoreni nekoliko dana prije Luke, čuo da su ga tukli više nego ostale, a da tada nisu znali ko je to radio.

„Kada su razmijenjeni, rekli su mi da su Luku sjekli po bedrima, po ranama posipali so, zabijali mu šrafciger u šaku. Kasnije su u vezi sa tim spominjali nekog Živkovića Rakijicu, nekog Marka i Peru Vincetića“, istakao je Veljko Pekić.

Tokom svjedočenja naveo je da su mu Slobodan i Cvijetin rekli da je Luka preminuo od posljedica mučenja, nakon čega su ga njih dvojica u vreći iznijeli na hodnik, odakle su ga preuzeli policajci, ubacili u kombi i odvezli.

Pekić je rekao da nikada nije pronašao posmrtne ostatke brata.

Svjedok Ljubica Malinković izjavila je da je supruga Manojla ispratila iz kuće 19. novembra 1992. godine, kada se priključio Gradiškoj brigadi Vojske Republike Srpske, te da se „vratio u vreći“ 6. avgusta 1993. godine, kada je razmijenjen.

Malinkovićeva je rekla da je čula da je njen suprug zarobljen i da je u decembru 1992. godine ubijen u logoru u Donjoj Mahali.

„Niko mi nije htio reći šta se, u stvari, s njim desilo, pa ni u Štabu. Sve to mi je do danas ostalo nekako maglovito. Njegov nestanak sam prijavila Crvenom krstu, a kada su pronađeni njegovi ostaci, sahranjen je u Crnoj Gori“, izjavila je ova sedamdesetšestogodišnja žena.

Svjedok Dragan Tadić rekao je da je po izlasku iz logora u Donjoj Mahali čuo da su njegov rođak Vujadin Goranović, Mihajlo Škiljević i Dragan Jelić izvedeni iz logora u Donjoj Mahali, ali da ne zna kako su nastradali.

„Vujadinovo tijelo pronađeno je kod Sremske Mitrovice i prebačeno u Banjaluku. Niko od rodbine nije ga preuzeo“, izjavio je Tadić.

Svjedok Dejan Vasiljević iz Bukove Grede rekao je danas da mu je djed Arsenije ispričao ono što je čuo za pogibiju njegovog oca Lazara 8. maja 1992. godine.

„Ja sam bio mali i ne sjećam se svega šta je djed pričao. Zapamtio sam da je rekao da je u selo ušla hrvatska vojska i snage iz Požege, da su sve uhapsili i odveli ispred čitaonice u centru sela, te da je kasnije čuo da je otac poginuo“, rekao je Vasiljević.

Vasiljević je dodao da mu je djed rekao da je i on, sa ostalim mještanima, bio ispred čitaonice, odakle su odvedeni u logor u Donju Mahalu.

„Pričao je da je ispitivan u vezi sa šipkom za koju su pretpostavili da je antena radio-stanice, a riječ je o šipki za čišćenje oružja, što je potvrdio jedan vojnik. Rekao mi je da je dobio samo tri udarca i da ga više nisu tukli, te da je pušten tokom ljeta“, rekao je Vasiljević.

Tužilac Milanko Kajganić pročitao je izjavu preminulog Arsenija Vasiljevića, koju je u svojoj kući dao pripadnicima CJB Doboj 16. avgusta 2016. godine.

Tada je, između ostalog, naveo da su 9. maja 1992. godine mještane Bukove Grede hrvatski vojnici odveli u centar sela, gdje su Stojana Sarića tukli pendrecima.

„Doveden je i Lazar, koji je sa još nekoliko ljudi gurao kolica sa oružjem. Poslije su negdje odvedeni i više ga nisam vidio. Nas su prvo odveli u neku kuću da damo izjavu. Mene su pitali za oružje u selu, a pošto ništa nisam znao, jedan vojnik me pendrekom počeo tući po glavi, rukama, nogama, pa i po tabanima. Bolove sam mogao podnijeti, ali gore mi je bilo poniženje koje sam tada doživio. Kasnije sam čuo da me je tukao Rakijica“, navodi se u iskazu ovog svjedoka.

Sutradan je, kako je rekao, prebačen u logor u Donju Mahalu, u fiskulturnu salu škole u kojoj su već bili zatvoreni Srbi iz Orašja, s kojima nisu smjeli komunicirati.

Vasiljević je izjavio da je tri nedjelje išao na kopanje rovova, te da je razmijenjen 15. avgusta 1992. godine.

Za zločine u Orašju optuženi su general HVO-a Đuro Matuzović, Ivo i Tado Oršolić, Marko Dominković, Joso Nedić, Marko Blažanović, Mato i Anto Živković, Stjepo Đurić i Mirko Jurić.

Prema optužnici, oni su zločine počinili kao pripadnici komandnih struktura HVO-a, te vojne i civilne policije u Orašju.

Na teret im je stavljeno da su počinili progon srpskog stanovništva, i to ubistvima, zatvaranjem, mučenjem, silovanjima i drugim radnjama.

Nastavak suđenja zakazan je za 6. februar.

Izvor: SRNA