Odlikovani borac VRS:”Bogu hvala što sam ranjen,pa sada imam od čega da živim”

Datum objave: sreda, 17 decembra, 2014
Objavljeno u Ostalo
Veličina slova: A- A+

Milan Sopić, najmlađi odlikovani borac Vojske RS: Bogu hvala što sam ranjen, pa danas imam od čega da živim!

 Milan Sopić

Milan Sopić

U rat je otišao sa nepunih 19 godina. Pravo iz školske klupe. Ni prvi, ni posljednji. Sa završenom srednjom mašinskom školom „bačen“ je u ratni glamočki kazan. Dodijeljen pješadiji. Ubrzo nakon toga prolazi obuku za komandu voda, skače sa ratišta na ratište, mahom krupska, a 12. februara 1992. godine, u 21. godini života biva ranjen na Grabežu, kod Bihaća. Milan Sopić se i danas sjeća tih dana.

– Ranjen sam direktno u butinu. Imao sam sedam operacija. Prva od njih je bila u Banjaluci i tada su mi skidali dijelove kostiju da bi mi nastavili nogu. Nakon te operacije sam dobio infekciju kostiju, pa sam poslan najprije na Banjicu, potom na Vojno-medicinsku akademiju, a na koncu i na Bežanijsku Kosu, gdje su pokušavali da utvrde žarište infekcije i da spasu što se spasiti da. Srećom, noga je spasena.

Dobio je srebrnu medalju za hrabrost u 21. godini, jer je na bihaćkom ratištu, osim što je ranjen, vodio i 54 mlada vojnika. Sopić je najmlađi odlikovani oficir Vojske Republike Srpske.

– Ne znam da li sam najmlađi, to je teško sada utvrditi, ali sam sigurno među najmlađima. Tražio sam podatke, ali nisam našao nikoga mlađeg, što, naravno, ne mora ništa da znači. Pet godina sam bio na štakama, od 1994. go 1999. godine. Nisam radio. Živio sam kod ćaćinog strica, kao podstanar, na Paprikovcu. Tek sam 1998. godine od Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica dobio stan, u kojem i danas živim.

Nakon što je bacio štake – radio je sve. Prvo je dvije godine radio na pilani u Ribniku. Potom je u Banjaluci rezao iverice i elemente za kuhinje i plakare, a potom se zapošljava u banjalučkoj Fabrici duvana, gdje i danas radi.

– Na kratko sam, prije nekoliko godina, napustio fabriku, da spasim stan i brak. Stan sam spasio, ali ženu i brak nisam uspio. Radim kao majstor na održavanju cigaret- mašina. Zadovoljan sam poslom. A platom? Ko je danas zadovoljan platom? Sva sreća što sam ranjen, pa primam invalidninu i zahvaljujući tome imam za pivo.

Milan Sopić je borac prve kategorije i ratni vojni invalid sa 80 odsto trajnog invaliditeta. Mjesečno dobija 420 maraka na ime ranjavanja, a na godišnjem planu dobije 140 maraka boračkog dodatka i 260 maraka za odlikovanje. Uz platu koju zaradi – to je dovoljno da preživi.

– U ovoj državi treba imati sreću, pa biti ranjen i dobiti invalidninu. Za posao nije dovoljna samo sreća, nego su više od svega potrebne veze. Moja priča je samo jedna u nizu ružnih priča. Pobogu, meni trebaju 44 godine i 7 mjeseci da zaradim jednogodišnja primanja Nikole Špirića! Pa da li je to moguće? Boriš se koliko možeš, ali na kraju ostaneš sam. Država? Koja država? Kakva država? Ona je svoje borce davno prezrela. Znate li vi kada je bila 1995. godina? Danas je 2014. godina, a ljudi i dalje nisu zbrinuti, nekaju krov nad glavom, nemaju posao, često nemaju šta da jedu.

 

Izvor: BN

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top