Novo srpstvo se rađa

Datum objave: sreda, 15 februara, 2012
Veličina slova: A- A+

Vijenac - latinica

Lazo M. Kostić:
Ćirilica je simvol srpstva. Ona je njegov sastavni deo. Srpstvo bi bez ćirilice bilo kuso, krnje, defektno. Drugo, ono se ne bi moglo ni držati bez svoga pisma. Defektan i manjkav organizam mnogo bi brže podlegao napadima koji ne prestaju. Znaju to naši neprijatelji. Zato su se toliko i okomili na ćirilicu. Našom, sopstvenom krivicom, mi smo tu učinili Ahilovu petu naše nacionalnosti, zbog komocije, zbog lenjosti, zbog nedovoljne budnosti. Neprijatelji su to iskoristili i koriste još danas.
Kanadski Srbobran 17. mart 1955. godine

Novo srpstvo se rađa

Imam 28 godina, crnu kosu i oči, visok sam 175 centimetara, volim klasičnu muziku, rođen sam u Ljubljani i – Srbin sam. Priznajem, na početku nisam imao svijest o tome tko sam i šta sam. Doživljavao sam sebe kao jedinstveno biće u kojem su na sasvim poseban i neponovljiv način smiješane sve moje različite karakteristike. Nisam lučio bitno od nebitnog. Svi ti sastavni elementi onoga šta sam, ne bez ponosa, doživljavao sam kao svoje JA, bili su mi jednako značajni. Nekakvo traženje „zajedničkog nazivnika“ između sebe i okoline nije mi padalo na pamet. Bio mi je mnogo bliži neki Zagorac koji voli Umberta Eka nego moj musavi rođak-traktorista na Baniji.

Onda je došla 1990. godina. Od svih mojih karakteristika moja je okolina izvukla jednu jedinu – to šta sam Srbin, isturila je na mene kao etiketu prokletstva i uzela je kao razlog svoje mržnje. Patološke mržnje, sotonske, glupe. Zašto baš tu, kako sam tada doživljavao – relativno nebitnu komponentu mene? Zašto ne neku drugu? Boju očiju, kose… ili ljubav prema pogrešnoj vrsti muzike. Sa stidom priznajem: htio sam se na početku „praviti Hrvatom“ da bih od sebe nekako odlijepio onu silnu mržnju i netrpeljivost što ju je moja najbliža okolina nabacivala na mene, na moje najbliže. Ali kako? Kajkao sam ko blesav, ali – bio sam i dalje samo Srbin koji eto još govori i zagrebačkim slengom tj. opasnija vrsta „četnika“. Da sam kao i neki moji sunarodnjaci zamijenio pravoslavlje za konjukturniju vjersku pripadnost, znao sam – ostao bih samo „onaj Trofazni što je prešao na katoličanstvo“.

Isprva amorfna mržnja počela je vrlo brzo poprimati sasvim realne oblike: otac je ostao bez posla, majka je otišla „na čekanje“. Brat se jednog dana vratio kući sav krvav – istukli su ga u školi jer je priznao da navija za Crvenu Zvezdu. Noću su nas nazivali, prijetili, psovali nam majku četničku, naciju, vjeru. Netko nam se usrao pred vratima stana. Nakon prvih batina pred faksom bojao sam se ići na predavanja. Pa onda oni posjeti sunarodnjaka, razgovori šaptom o tome šta je tko načuo da nam spremaju. Priče o obilježavanju ulaznih vrata stanara-Srba. Pa razbijeno vjetrobransko staklo na tatinom autu. Pozivanja na informativne razgovore u policiju. Pretresi „zbog oružja“. Mamino panično „Bože, ponovno će nas sve poklati kao u Glinskoj crkvi“. Opsadna stanja noću. Polusan i iščekivanja hoće li nas pokupiti. Tatu smo kao najugroženijeg poslali u Njemačku, brata tetki u Novi Sad. Mama i ja ostali smo „čuvati stan“. Da nije te 1990. godine bilo ove otrežnjavajuće mržnje vjerojatno bih i ja postao kentaurski melez, Hrbin (kao – želiš se predstaviti kao Hrvat, al’ se na vrijeme zagrcneš). Ta njihova mržnja ljuštila je sa mene sloj po sloj „bratstva i jedinstva“, ideja o troimenom narodu, ilirizma, Štrosmajera, i dovela do jezgre onoga šta sam oduvijek bio. Počeo sam tražiti odgovore iz onih nekoliko knjiga koje sam imao kod kuće. Potonuo sam u nacionalnu istoriju, tražio po nacionalnoj književnosti. Od komšije sam pozajmio još. Otkrio sam i vladiku Velimirovića, pročitao „Nož“, po prvi puta odslušao pažljivo mamine banijske priče iz II svjetskog rata o klanjima i bježanjima koje su mi ranije bile silno dosadne. Tanka crvena nit koja je sve to povezivala u konzistentnu cjelinu pružila mi je po prvi puta jasno razumijevanje života u koji sam bio uronjen. Sveopšta mržnja u kojoj smo se davili, a mrzili su nas doslovno svi (tzv. „normalne Hrvate“ uopšte nisam sretao, čuo, vidio) počela je dobivati svoj realni smisao. Zar nije sasvim normalno što nas mrze? Zar nije isto tako normalno da jednako patološki, mada malčice prigušeno (valjda zbog svjetske javnosti) mrze i Jevreje? Nije li to univerzalna priča o mržnji netalentiranog Salijerija prema superiornom geniju Mocartu kojeg je dodirnuo prst Božji, u Formanovom „Amadeusu“? O zavisti Sotone prema Božijoj djeci. O mržnji neslobodnoga srednjovjekovnog kmeta prema slobodnom vagabundu-trubaduru. Mržnja Hrvata prema nama nije se dakle mogla podvesti pod ono što je Frojd prozvao „narcizmom malih razlika“ – ponašanje koje se malo razlikuje od našega doživljavamo kao kritiku naše vlastitosti. Jer nije riječ o malim već o ogromnim razlikama. U Hrvatima, toj davno uvenuloj grančici na srpskom stablu, ostao je utisnut podsvijesni engram, matrica sijećanja iz koje crpe svoj kardinalni osjećaj inferiornosti u odnosu na nas. Mitološko ishodište svih robovskih legendi seže uvijek do tačke u kojoj se sječaju „zlatnog doba“, vremena u kojem su i oni bili slobodni.

Dok su njihove pomamljene horde jurile gradom tražeći „snajperiste“, dok su nas pretresali, hapsili, pljačkali, silovali, odvodili na razno-razne Pakračke poljane, ubijali na kućnome pragu, čekao sam da dođu i po nas (znate već onu arhetipsku srpsku rečenicu iz Jasenovca: Radi ti dijete svoj pos’o!). Tražio sam odgovore. Znati, pa makar mi to bilo i posljednje. Uglavnom, više ih se nisam plašio. Naprosto, čekao sam ih. Da dođu ili ne dođu. Da odrade ili ne odrade svoj pos’o. Zašto bih ja u međuvremenu živio kao kokoš? Želi li mi ova vlast Planete majmuna oduzeti život – evo im ga! Kako hrišćanin, žalio sam to ubogo inferiorno pleme što je kao svoje poglavice isturilo nekakove Vukojeviće, Canjuge, Bakoviće… jer boljih doista nikada nisu ni imali. Dao Bog da im takovi vladali narednih hiljadu godina!

Prošao je rat. Gledam ono šta je ostalo od mog opljačkanog, rastjeranog i polumrtvog naroda ovdje u Zagrebu. Kako uplašeni šetaju getom, kako šapuću sto puta prežvakane fraze, kako dišu sa pola plućnoga krila, mijenjaju vjeru, kako krijući gledaju TV Banja Luku, traže hrvatske pretke da bi se opravdali pred komšijama. Kako da gledam to, a da se ne prisjetim NDH-škog programa o tri dijela srpskog nacionalnog korpusa: trećinu pobiti, trećinu raseliti, trećinu pokrstiti. Proživljene traume ovog jadnog ostatka isprepliću se lažnim sijećanjima do dimenzija nekog budućeg mita. Slobodu koju su kao od Boga izabrani narod baštinili, potisnuli su, mijenjajući taj Božji dar za uplašenu egzistenciju vječno lojalnih kmetova: biti kao Hrvati. Nacionalni im je ponos sveden na pijano baljezganje u Prosvjeti nakon 7 boce pive. Roditelji što djecu daju na katolički vjeronauk da se „bolje uklope u sredinu“. Srbi koji ne znaju ćirilicu, kojima Vidovdanski misterij ne govori ništa, koji su pljunuli i na pravoslavlje i na tradiciju i na slobodarstvo. Svoj krst časni i slobodu zlatnu trampili su za šaku kuna, za obećanje da ih neće dirati poljube li jednom dnevno sultanu papuču.

Odem povremeno na „hadžiluk“ u Beograd. Oni tamo zabuljeni u svoje pojedinačne sudbine, u neke sasvim nebitne stvari, u svoje privatne mrakove, ništa ne razumiju. Kao da pričam sa Marsijancima. Osjećam kako su im pogrešni ljudi u pogrešno vrijeme govorili pogrešne stvari, kako su im (da li slučajno?) ogadili našu nacionalnu ideju, trošeći i bacajući kroz prozor hiljadugodišnju intelektualnu ušteđevinu, kolektivno pamćenje, slobodarstvo temeljeno na Tradiciji, moć kolektivnih arhetipova. Samo Bog zna zašto, ali slobodni trubaduri počeli su da sanjaju svoj san o kmetstvu, o sigurnosti i pouzdanoj izvjesnosti neslobode. Zato su se stvari počele ovdje pomjerati sa mrtve tačke. Valjda po onoj logici – kada je mrak najcrnji jutro je najbliže. Usred sveopštega hrvatskoga mraka rađa se jedno sasvim novo, drugačije Srpstvo. Ne samo Srpstvo Miloša Kobilića, Hajduka Veljka, Crnog Đorđa, Apisa, ne samo Srpstvo Svetoga Save, Mokranjca, Disa, Andrića… već i Srpstvo postmoderne i Interneta da iščekivano nastavi misiju koju je svome izabranom narodu dao Gospodin Bog. U ime toga novoga Srpstva ovo pišem, u ime toga spreman sam sići i u pakao, podnijeti bilo šta, duboko svjestan činjenice da ispunjavam time samo dijelić Božjega nauma sa mojim napaćenim narodom.

S.N.R.

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top