Nova hrvatska podvala: Nikola Tesla je Vlah!

Datum objave: sreda, oktobar 23, 2013
Veličina slova: A- A+

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2013/nikola-tesla.jpg

Eureka – misterija je rešena! Znamo porijeklo jednog od najvećih neimara civilizacije: Nikola Tesla je Vlah. O, kako bi se on obradovao da je živ, jer je, jadničak, živio u zabludi da je Srbin pravoslavne vjere i stalno isticao tu svoju zabludu. Nije imao sreće da mu za života krvna zrnca prebrojavaju novokomponovani „povijesničari“. No, barem mi sada sigurno znamo njegovo porijeklo, a ne da vjerujemo Nikolinim ispitivanjima svojeg porijekla.

Naime, u rodnoj kući velikog svetskog naučnika pojavila se opet ljudska zloba, naoko efemerna ali po onoj narodnoj „kad već ne može biti moj, nagrdi ga“. Veličinu, koja je trasirala naučni put čovječanstva, mali i sitni ljudi, samozvani povjesničari, kvazikustosi, šta li već, pokušavaju uvrediti, oteti identitet, poraziti, zaprljati, prekrečiti historiju.

Kaže Andrić u Znakovima pored puta: „U nas je čest tip čoveka koji misli da je svađa akcija, a grubost isto što i energija, da naneti neprijatelju uvrede znači isto što i zadati mu udarac … Ukratko: da se tzv. životna borba sastoji od neprestanog i naizmeničnog laveža i režanja“. Kako drugačije razumjeti zvanično novoistaknuti biografski podatak da je Nikola Tesla – Vlah. Bilo je silnih svojatanja ovoga ličkog genija, ali sva su se, naravno, urušila. Činili su to Mađari, Austrijanci i Hrvati koji su „naivno previđali“ da politička uprava nad Vojnom krajinom nema ama baš nikakov uticaj na narodnost. (Da ne bude zabune, od te posesivnosti boluje i Srbija, a zaboravlja da je dva puta, poslije ukidanja Vojne krajine1881. godine, odbila Teslinu molbu za stipendiju, da je Srpska kraljevska akademija 1893. godine odbila primiti ga u članstvo, a učinila to tek poslije 43 godine, da su prilikom Nikoline posjete Beogradu ushićeni Beograđani u njegovu čast priredili veličanstveni svečani gala ručak koji je na kraju Tesla morao sam platiti).

Do kuda idu ti minuciozni „istraživački“ pokušaji u osporavanju Teslinog srpstva, govori i slijedeća insinuacija. Naime, Nikola Tesla je svojem prijatelju i biografu, Džonu O’Nilu, iznio jednu mogućnost da je, u davnini, prije prezimena Tesla (dobijeno po familijarnoj karakteristici prednjih zuba u obliku tesle) bilo Draganić. Ovaj podatak je, vjerovatno, Tesla stvorio na osnovu pisma svojega oca Milutina koji iz Senja piše ”… tetak moj, g-din Draganić“. Taj tetak je bio pravoslavni sveštenik, a tetak i nije krvno srodstvo. (Inače, prezime Draganić u Lici se veže isključivo za srpsku populaciju). No, ovo je bio dovoljno da zagrebački istraživač, Ćirilo Petešić pišući o Tesli,(Genij s našeg kamenjara – izdavač Školske novine, Zagreb 1976.), to Draganić pretvara u Draginić, a to bi otvaralo mogućnost da Tesle potiču iz okoline Novog Vinodolskog, odnosno da su katolici!? Gle čuda, nije Vlah. To što je sam Tesla rekao Džonu O’Nilu da Draganići potiču iz zapadne Srbije je previđeno. Ne treba tu zaboraviti selo Draganići nedaleko Raške slave Sv. Đorđa, kao i porodica Tesla. Kad neko Tesli, istraživaču nenadmašnog kalibra, pokušava objasniti svoje „istraživanje“, učiti ga tko je i od kuda je, komentar nije potreban. Toliko o mogućnosti prezimena Draganić i Draginić koje, uostalom, nigdje nije označeno kao vlaško. I kad smo već kod O’Nila, evo šta on kaže o Teslinom porijeklu: „Nikolin otac, Milutin, vodi porijeklo iz porodice koja je dala crkvi i vojsci podjednak broj sinova“. A za majku Đuku – Georginu kaže da je na njenoj rodoslovnoj grani visilo ravno 36 svešteničkih haljina. O’Nil naglašava da je bila „iz porodice Mandića, čiji su sinovi, kroz nebrojene generacije, bili sveštenici Srpske pravoslavne crkve, a kćeri se udavale za sveštenike“. Čak su dali i jednog mitropolita (mitropolit Dabrobosanski i Zvorničko-tuzlasnki Nikolaj, 1804.-1907. inače rođeni brat Georgine, Nikoline majke). Ni pomena o Vlaškom porijeklu!? Iako se Tesla rijetko izjašnjavao, nije na odmet citirati dio njegovog pisma upućenog 11.06.1921. godine Đuri Munjasu (George M. Mungas): „Primio sam Vaše ljubazno pismo od 31. maja i želim da Vam zahvalim na pokazanom interesovanju. Vi, prirodno, znate da sam Srbin, koji potiče od najstarijeg stabla, jer ime moje majke ide, kao ni jedno u našem narodu, u starinu …” (Fotokopija pisma objavljena u „Amerikanski Srbobran“, 22.05.1958. godine). Dodajmo još jednu moguću prakolijevku Teslinih, za što je zaslužna pedantna Austrougarska carevina: prema popisu iz 1577. godine mjesta Smiljan, Divoselo, Ribnik, Počitelj, Perušić i Medak su naseljeni pravoslavnim življem iz područja oko rijeka Tare i Lima. Treba dodati i dio Teslinog govora studentima beogradske Velike škole 03.06.1892. godine: ”… Radujem se što mogu ovom prilikom da pred vama izrazim svoje najmilije zadovoljstvo da sam bio i da vazda ostajem Srbin i ništa više. Dešava se da čovek, udaljen od svoje otadžbine, zanet poslom kakvim se i ja zanimam, pokatkad smetne s uma svoje ime, svoju narodnost i otadžbinu. Ali toga kod mene nije bilo i nadam se da neće i ne može nikada biti… Ako ima kakve slave i zasluga za čovečanstvo da se pripiše mom imenu, to ta počast pripada srpskom narodu iz čije sam sredine ja ponikao“. Pa i njevova želja da na vječiti počinak bude ispraćen melodijom „Tamo daleko“, dovoljno govori onome ko želi čuti.

Dakle, ove nedoumice oko Nikolinog korjena, rješene su. Ipak je on danas identifikovan kao Vlah, a ne ni Hrvat, ni Mađar, Amerikanac, a kamo li, ne daj Bože, Srbin, kako se jadan i neuk izjašnjavao. Kakva li je hrabrost staviti mu to u rodno gnijezdo; takvo mućak-jaje može podvaliti samo velika kukavica. Mada, ruku na srce, njegove rodne kuće davno nema ni u naznakama. NDH je, odmah u prvim danima vlasti, spalila i porušila Teslinu rodnu kuću kao i crkvu Svetog Petra i Pavla, te pobili 506 Srba mještana. Strašna je statistika pobijenog stanovništva Teslinog sela: Bezimena novorođenčad: 27, djeca do 15 godina: 127, osobe od 16 do 80 godina starosti: 340, i starci preko 80 godina: 12. Slučajno ili ne, svi su sahranjeni u masovnoj grobnici nekoliko metara od Nikoline kuće. (Spomen ploču nevinim civilima 1991. godine uništava hrvatska vojska). Brišući uporno trag Teslinih, i u Gospiću ruše crkvu gdje je službovao Milutin, Nikolin otac, i spaljuju parohijalnu kuću gdje je Nikola živio i školovao se. Obnova je poslije Drugog svjetskog rata tekla izuzetno sporo. No, i to malo obnovljenog je ponovo 1991. godine doživjelo sudbinu iz 1941. godine. Ruši se i spomenik Nikoli Tesli u Gospiću i pretvara u parkiralište. Možda je to uradila „neodgovorna grupica“, ali promjena imena trga Nikole Tesle u trg Stjepana Radića je državna odluka, a ne barbarstvo neodgovorne grupice domoljuba. Da je nekim čudom doživio ove zlehude godine, 1941. bi bio zaklan u Smiljanu sa komšilukom, a 1995. bi Smiljan bio oslobođen od srbo-četničkog agresora Nikole Tesle koji bi u izbjegličkoj koloni popravljao instalacije na pretrpanim traktorima. Čovjek koji je osvjetlio cijeli svijet, nije zaslužio da njegovi preostali sumještani imaju struju. (U godini kad Hrvatska elektroprivreda proglašava „Godinu Tesle“, 166 sela s većinskim srpskim stanovništvom još uvijek nema električnu energiju. – izvještavaju „Novosti“ 12.05.2006. godine). Uostalom, ne treba mnogo žaliti, jer električna energija ne može rasvjetliti nametnuti duhovni mrak Like, pa i šire. Od crkve Svetog Petra i Pavla je stvorena turistička destinacija sa naplatom ulazinca, jer je prije toga stvorena situacija da se u njoj više nema koga opojati, a pogotovo ne krstiti. U tom svjetlu treba posmatrati u renoviranoj kući i renoviranu narodnost Nikole Tesle, perfidnost koja nije ništa drugo do civilizacijsko posrnuće možda i gore od miniranja Kršinićevog spomenika Nikoli Tesli u Gospiću. A najveće posrnuće Hrvatske i hrvatskog naroda je da danas u Smiljanu i okolici od brojnih Tesla nema više ni jednoga.

A tko su uopće Vlasi? Kako su to Srbi u Hrvatskoj dobili i taj epitet pored već uknjiženih: šizmatici, nesjedinjeni, Srbo-četnici, trofazni, komunjare, agresori, Cigani, grkokatolici itd, itd.

Vlasi su bili plemena lako pokretnog stočarskog stanovništva rasuta diljem Balkana bez značajnijih atributa državnosti. Ime im potječe od naziva keltskog plemena koje su Rimljani nazivali Valcae. Po njima su Germani imenom Walhos nazivali Kelte, a zatim romanizovane Kelte i Romane. Sloveni su ovim imenom nazivali sve Romane i romanizovane Ilire i Tračane koji su naseljavali Balkansko poluostrvo: Rumune, Cincare, Ćiće, Istro-Rumune, Istarske Vlahe, Morvlahe, Morlake, Karavlahe, Kucovlahe, Karagune, Karavunce, Sarakačane, Arvanitovlahe, Meglenske Vlahe i Faršperiote.

Vječiti problem, nedostatak ljudstva za vojsku, Turci su odlučili nadoknaditi angažovanjem u poluvojnoj (ponekad i vojnoj) službi nemuslimanskog stanovništva. Postižu kompromis s vlaško-stočarskim stanovništvom time što im daju povlašteni društveni status. Tim povlasticama Turci su vrlo vješto iskoristili poluvojničku organizaciju tih stočarskih plemena u svoje ratne i kolonizatorske svrhe; od potencijalnih neprijatelja stvorili su saradnike. Vlaško stanovništvo se uskoro nalazi na svim granicama Turskog carstva i postepeno od pokretnog stočara postaju zemljoradnici. U Turskoj državi Vlasi su imali preciziran pravnopolitički status, sa jasno definisanim položajem, pravima i obavezama objedinjenim u tzv. „Vlaškom statusu“. Po njemu su plaćali manje poreza, a neki bili čaki i izuzeti. Jedino su oni imali pravo na „Danak odsjekom“; mali porez koji su plaćali jednom godišnje bez obzira na količinu prihoda. Imali su pravo na svoje starješine iz svojih redova (primićuri, knezovi, vojvode). Slobodno su nosili oružje, bili vlasnici zemlje koju su imali pravo prenositi na potomke bez plaćanja takse. Imali su obavezu služiti u posebnim jedinicama kao akindžije (čarkaši – vrsta vojnika), martolozi (vojnici koji čuvaju klance, mostove, popravljaju tvrđave) i konjušari. Dobijali su dio ratnog plijena. Zbog te obaveze su bili oslobođeni „devširme“ – danka u krvi, odnosno odvođenja djece u janjičare. Slobodno su ispovjedali svoju vjeru, nije ih nitko mogao preseljavati protiv njihove volje. Nisu bili potčinjeni spahijama sve do vremena kad su proglašeni običnom rajom. Sve dok su ispunjavali svoje obaveze sultanu, etnička pripadnost ili jezik pravih Vlaha, Grka, Makedonaca, Srba, Albanaca te u manjoj mjeri Hrvata i Mađara, je bila sporedna i nevažna stvar.

Kao takva grupacija Vlasi su bili veoma bitan elemenat u naseljavanju pustih zemalja, u odbrani strateških točaka i čuvanju klanaca, puteva i utvrđenja. Vremenom se pojam Vlaha pretapao pa od prvotnog značenja pripadnika posebne etničke skupine naroda (koji govori romanskim jezikom i potječe uglavnom od romaniziranih starih balkanskih stanovnika) postepeno dobiva status staleža nomadskih pastira bez obzira na jezik i porijeklo. Poslije „Vlaškog statusa“ Vlasi su prvenstveno kategorija turskih podanika s posebnim vojničkim obavezama. Postepeno se gubi i romanski govor i negdje u toj fazi bilingvinizma ova plemena postepeno se slaveniziraju. Vremenski to nije nikada tačno precizirano, jer nije bilo svugdje i u isto vrijeme. (Ne treba zaboraviti da su bili razasuti po svim planinama Balkana). Okvirno se uzima da je to bilo 7. stoljeće. Vjerovatno je to bilo agrafno društvo, pa nema ni pisanih tragova o ovim događajima. No, ono što se sigurno zna, to je da je slavenizacija tekla prirodno i bez nametanja. Jedan od glavnih uzroka je silaženje u niže krajeve radi bavljenja zemljoradnjom. Drugi razlog je što Vlasi nisu imali svoju nacionalnu crkvu i nisu po njoj razvijali svoj narodni jezik i identitet. Prihvataju dobrim dijelom pravoslavlje i posrbljivanje. U srednjovjekovnoj srpskoj državi ovim imenom se označavalo stanovništvo koje se uglavnom bavilo stočarstvom, a njihov status bio je, pored običajnog, regulisan i Dušanovim zakonikom. Vlah je bio pojam za nomadskog stočara. Slično je i u Grčkoj – nastaju „Karakačani“, pogrčeni Vlasi. Nešto sporije je u Hrvatskoj, pa tako za cetinske Vlahe piše Domeniko Negri oko 1550. godine da govore „iskvarenim latinskim jezikom“ i da sami sebe zovu Romanima. Po Jiričeku bilo je to još stanje dvojezičnosti u kojem je slavenski polagano ali sigurno potiskivao romanski jezik. Cvijić smatra da su Morlaci Karsta i Dalmacije bili još u 17. stoljeću dvojezični. Albert Fortis ove Vlahe upisuje kao Slavene, te se može zaključiti da je stanovništvo toga kraja poslavljenjeno u vremenu od 16. do 18. vijeka.

U Jadranskom primorju Vlasima (Vlaji) je nazivano stanovništvo u zaleđu. Za nas je bitno što Lopašić govori u studiji „Zakon za Hrvatske Vlahe županije Cetinjske“ od 1436. godine. To su bili stočari i ratnici knezova Šubića, Nelepića i Hanža Frankopana. „Vjerom se nisu razlikovali od ostalih Hrvata“. „Lički Vlasi“ su prema njemu bili dobri katolici koje su rimski Papa i kralj Matijaš oslobodili davanja crkvene desetine. Stanovali su na obje strane Velebita, na gornjoj Cetini i Krki.

Njihov progon u Osmanskom carstvu vršen je od 17. do 19. vijeka kad mnogi sele u sjevernije krajeve Balkanskog poluotoka, počinju zanatske i trgovačke poslove stapajući se s domaćim stanovništvom.

Iz svega se vidi korijen ovoga naroda kojeg je historija grubo mjenjala, razvijavala i tlačila. Primali su druge vjere, običaje, jezike, gospodare, zavičaje i navike. No, činjenica koja je za nas bitna je da se radi o društvenom sloju stočara, pa ratnika kojega je povjesna vjetrometina vijala Balkanom. Bilo ih je u svim narodima i vjerama, vojskama i ratovima. Za spomenuti je da su neka prezimena možda putokaz ka vlaškom porijeklu dijela srpskog stanovništva zbog korjena Vlaškog jezika. Naprimjer: Pešut (pešt – riba) ukazuje da su, možda, to bili ribari koji su vlaškog porijekla ili su od Vlaha dobili nadimak. Isto tako prezimena: Drakulić (drakul – zmaj), Macura (macur – mačak) i sl. Ime Vlah je kod Turaka korišteno u pogrdnom značenju za svakog hrišćanina, a rimokatolici su Srbe doseljenike u Vojnu Krajinu pogrdno zvali Vlasima. Prilično je nejasno zašto je ime jednog naroda korišteno toliko u pežorativnom smislu, ali to je posebno pitanje.

Vlasi su se danas zadržali u Srbiji, Makedoniji, Istri, Dalmaciji, Hercegovini, Grčkoj, Albaniji, Bugarskoj i Rumuniji.

Danas se u novijoj hrvatskoj literaturi, na žalost, u kontekstu opšteg srbofobičnog pisanja, ponovo negira srpska nacija i učešće u graničarskim jedinicama. U tom smislu se i barata gotovo isključivo imenom „Vlah“, a ne Srbin. Fundament te mržnje je zavist podjarmljenih rimokatoličkih kmetova prema srpskim slobodnim seljacima-ratnicima (da ne ulazimo zašto je Austrijska carevina pristala na tako visoku cijenu kad je srpsko oružje u pitanju). Taj antagonizam od prvih dana se stalno podjarivao od strane katoličkog sveštenstva, jer su Srbi bili oslobođeni desetine davanja njihovoj crkvi. Prvi je tu mržnju prema Srbima počeo pretakati u državnu ideologiju „otac nacije“, Ante Starčević. On nije mogao oprostiti Srbima slobodarski duh, što nikada nisu bili kmetovi, što su ostali odani vjeri predaka, niti htjeli biti dio strukture memljive banske Hrvatske. To je bilo dovoljno da se srbofobija postavi kao ključna osnovica te rasne politike. Smatrati za „oca nacije“ nekoga tko mržnju kao temeljac ugrađuje u nacionalni identitet i povijesno naslijeđe traži posebnu analizu. Za Hrvatsku je on ponos, a za Srbe neupitna sramota. Naime, činjenica koja se skriva je i naša sramota. Ante je sin Jakova, pokatoličenog Srbina. Naime, rođen je u Žitniku, zaseoku Pazarišta kod Gospića. Godine 1712. jedan austrijski dokument (Aus der Beilage Specificatio locorum et incolarum 1712. bei der Istr. F.d. Grafen Attems. Nr. 183/VII. J. O.Krigcmiscellen, Fasc.95 im Arhiv des Reichs-Krigs-Ministeriums) navodi da u Pazarištu žive samo Srbi katoličke vjeroispovjesti. Antina majka je Srpkinja, Milica Bogdan. Očito je da je ideolog mržnje prema Srbima upravo Srbin. Žalosno, ali istinito. To crno sjeme ideološke mržnje dalo je gorke plodove 1914., 1941. i 1991. godine. Stigmatizacija Srba ne jenjava ni danas i svjedoci smo iracionalne mržnje i negiranja nas kao naroda, naše historije, kulture i vjere.

Fotografija panoa (vidi ispod teksta) iz Tesline kuće govori kako je Srpska pravoslavna crkva tek 60-ih godina 19. stoljeća počela „polagati temelje kasnijem narodnosnom (ma šta to značilo) oblikovanju Srba“, te bezlične mase.

Postavljam pitanje kako to Vlasi donesoše u seobi čisti narodni jezik, bez traga vlaškog govora, jezik kojim su oduvjek govorili, jezik koji će ljubomorno čuvati u svojem novom zavičaju sa kojeg će Vuk Karadžić oformiti književni jezik (hrvatskosrpski ili srpskohrvatski), kojim se Hrvati i danas služe, a ne svojom ikavicom i čakavštinom. Ili, kako to da ti doseljeni „nepravoslavni Vlasi“ nisu pokatoličeni, jer ih do 60-ih godina 19. stoljeća, nije čekala organizovana pravoslavna crkva, a Rimokatolička crkva je ostrašćeno sve živo „tjerala u svoj atar“ od 15. stoljeća? Tko to onda tome narodu još od srednjeg vijeka daje srpska imena i prezimena, običaje i tradiciju, Krsnu slavu, kosovska predanja i srpske narodne pjesme? Šta znače ta predanja kroz sve vijekove bivstvovanja u Vojno krajini? Zašto je carevina „Vlaške statute“ štampala ćirilicom? Zar nije upitno da na istom panou, u trećem pasusu, stoji da je Hram svetih apostola Petra i Pavla u Smiljanu sagrađen 1764. godine. Ko je to onda i za koga stotinu godina ranije izgradio ovaj hram, za čije potrebe i dali je jedno stoljeće bio prazan sve dok Srpska Pravoslavna crkva se nije odlučila „narodonosno oblikovati Srbe“ u Teslinom Smiljanu?

Toliko o pojmu Vlah, mada bi se o ovome moglo napisati nekoliko knjiga isto kao o ostalim pogrdnim nazivima: srbo-četnik, nesjedinjeni, grkokatolici, trofazni itd. No, ovaj sažetak je dovoljan onome tko hoće čitati, a ne iz konteksta vaditi dijelove radi krojenja „nove istine“. Ono što sam pokušao objasniti da je negiranje srpstva i pravoslavlja kroz proturanje imena Vlah, besmisao i neozbiljan laički trud, a najvjerovatnije strategija osporavanja svega srpskog kako bi se doveli u poziciju da se stalno pravdamo i dokazujemo da nismo Srbi tu od nedavno i to nekim slobodnim izborom, nego genetskim kodom. I srpske radove koji negiraju Hrvate i rimokatoličku vjeru, te tvrdnju da su Hrvati samo Zagorci, ne uzimam ozbiljno. Sve „krečene historije“ će, ne samo biti smiješne dolazećim generacijama, već i moralno upitne u huškanju i formiranju mržnje kao nacionalne ideologije. No, i Srbi nisu ostali dužni za „Vlahe“: oni Hrvate pogrdno nazivaju „Kranjci“. Nepobitna historijska činjenica je da su Kranjci ustvari Hrvatski čakavci, kmetovi i bezemljaši pobjegli pred turskom ofenzivom, koji su se vraćali nakon što bi Krajišnici odbili turske napade. Sa njima je dolazilo i nešto Slovenaca kajkavaca i zanemariv broj Njemaca. Naziv je od tuda što su se sklanjali u područjima gornjeg Pokuplja, Gorskog Kotara, odnosno tadašnje vojvodine Kranjske. Za Srbe Krajišnike je bio kukavički čin pobjeći, pa se vratiti kad ti netko drugi obrani zemlju te ih nisu nikada cijenili i posprdno su ih nazivali Kranjcima, više bazirano na karakterološkoj osobini nego nacionalnoj pripadnosti ili geografskoj odrednici. Vremenom se to pretopilo na cjelokupno rimokatoličko stanovništvo. Nepravedno i pogrešno, jer je najveći dio Hrvatskog stanovništva ostajao da brani „ostatke ostataka“ Hrvatske zajedno sa Srbima.

Naziv Vlasi i Kranjci živi i danas kao relikt u vokabularu ličkih odnosa, i danas su to žaoke kojima ostrašćeno bodemo jedni druge.

Da zaključim. Nikola Tesla ne pripada ni Hrvatskoj, ni Austriji, ni Srbiji, ni Mađarskoj, ni Americi pa ni Vlaškoj. Nikola Tesla pripada svjetu, Nikola Tesla je neponovljivi i univerzalni um koji je značajno pomjerio naprijed svekoliko čovječanstvo. Njegovu neprolaznost neće potamniti kvazipovjesničari koji ga koriste u sitna šićardžijska podmetanja. Bio je to učenjak kojega nisu zanimale prizemnosti njegovih zemljaka, trabunjanja onih koji ostadoše u mraku uprkos njegvim genijalnim osvjetljenjima. Mogu li autori „vlaškog porijekla“ pretpostaviti što bi im rekao Nikola, imaju li ti ljudi i trunku stida, ako već ne znaju šta je to naučna odgovornost? Zar zaista misle da mogu uticati na Teslino srpstvo time što podmeću naivne pamflete po tablama u njegovoj rodnoj kući? Ne opravdava ih nacionalizam koji ih inficira nagonom da potiranjem srpskog porjekla smišljeno pokušavaju da drobe i našu budućnost. Ta hrvatska politička bižuterija je trebala, barem, Teslu poštedjeti svoje iracionalne mržnje, Teslu koji je zadužio cio svijet, pa i njih. Isto tako su smješni „istraživači“ sa srpske strane koji traže što je sve Tesla pisao ćirilicom, koliko je bio vjernik, kako je drugovao sa vladikom Velimirovićem itd. Rjetko se može susresti zajednički pokušaj Srbije i Hrvatske u obilježavanju života i rada Nikole Tesle. Srbi i Hrvati nemaju ni veće ni manje pravo od ostalih naroda koje je Tesla zadužio, a ako ga koriste, najčešće ga zloupotrebljavaju. Zato ta jedna riječ, riječ „Vlah“ upotrebljena u pežorativnom smislu, govori više o nama samima, o našoj vječitoj nemoći da pobjedimo sami svoje mračnjaštvo. Tesla nam je zlatna karika, temelj nekog zajedništva.

Pa, kad sam počeo sa Znakovima pored puta, da tako i završim: „Takvi smo mi ljudi, jednom merom merimo reč kad je upućujemo ljudima oko sebe, a posve drugom kad nas ta ista reč, vraćena, udari u lice. A stvar bi bila u redu kad bismo, upućujući reči drugime, imali bar deseti deo one osetljivosti koju pokazujemo primajući tu istu reč upućenu nama“.

Ako se u Smiljanu ne izmjeni ova licemjernost, hrvatska građanska etika i intelektualni, vjerski i politički establišment je pao na ispitu, jer nije dovoljno ne činiti laž, strašno je prećutati je, osjećati se komotno u povijesnim podvalama i prekrečavanju historije.

 

Piše: Milan Vorkapić, prof.

 

Izvor: ZUK NIKOLA TESLA




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top