Neorevizionizam Bilandžića i Butkovića

Datum objave: sreda, 18 maja, 2011
Veličina slova: A- A+
Akademik Dušan Bilandžić
Akademik Dušan Bilandžić

Unutrašnja dijalektika akademika Dušana Bilandžića već je dva desetljeća dobro poznata hrvatskoj javnosti. Taj, ne baš posve nezanimljiv proces, odvija se po uhodanoj špranci u kojoj uvaženi akademik godinama radi na svojoj obimnoj knjizi, zatim je prezentira javnosti kao epohalno otkriće koje će promijeniti većinske stavove društva spram recentne povijesti, da bi potom, u pravilnim vremenskim intervalima razdiran teškim mislima i analizama, na uvid ponudio novu knjigu, kojom pobija svoje prethodne zaključke te, naravno, opet iznosi epohalna otkrića koja će iz temelja promijeniti gledanje javnosti prema novijoj povijesti. U konačnici, gledano s distance, teško se oteti dojmu da se akademik, ma koliko god se trudio, još uvijek nije u, za njega zadovoljavajućoj mjeri, obračunao sa svojom “Historijom SFRJ”, dok bi možda poneki zlobnik primijetio da je konačni zbroj njegovih radova, kojima on u kontinuitetu pobija vlastite zaključke, jednak nuli. To matematičko gledište, naravno, nije moguće potpuno prenijeti u historiografiju, s obzirom na to da Bilandžić, unatoč svemu, u svim radovima doista barata vrijednim povijesnim izvorima, koji su u konačnici jedini razlog zbog kojega treba iščitavati njegove publikacije.

Oskudnost argumenata

Treći obračun akademika Bilandžića sa samim sobom snažno je medijski prezentiran u “Jutarnjem listu” u obliku feljtonskih izvadaka iz njegove nove knjige naslovljene “Tito i raspad druge Jugoslavije”, pri čemu je teško ne uočiti izniman napor jedne od perjanica “Jutarnjeg” Davora Butkovića u uvjeravanju javnosti da bi ovo bio konačan sud o drugoj Jugoslaviji i Titovom djelovanju.

Sudeći po dosad objavljenim feljtonima iz najnovijeg rada akademika Bilandžića, o knjizi možemo izreći nekoliko temeljnih pretpostavki. Prije svega, riječ je o ipak vrijednom izdanju koje će, zahvaljujući brojnim izvornim dokumentima i činjenici da je autor i osobno bio sudionik političkih rasprava u jugoslavenskom političkom vrhu, u svakom slučaju umnogome pomoći budućim istraživačima, ali i običnoj, profesionalno nezainteresiranoj publici donekle približiti stanje svijesti i odnose u vrhu SKJ, kao i odnose među jugoslavenskim republikama u cjelini. S druge pak strane, Bilandžić u potpunosti iznevjerava temeljne postavke historiografske struke pretendirajući k donošenju konačnih zaključaka o jednom vrlo kompleksnom razdoblju, što je dodatno potencirano činjenicom da autor kontinuirano govori o nemogućnosti opstanka Jugoslavije, kojoj je takva sudbina bila namijenjena još od njezina utemeljenja, posve zaobišavši činjenicu postojanja prve Jugoslavije, koja se u ovoj knjizi uopće ne spominje, ali i kontekst nastanka druge Jugoslavije, posebno u hrvatskom slučaju.

Odlučimo li se za potpuno pojednostavljivanje autorovih zaključaka, na koje smo ograničenošću novinskog prostora primorani, dvije se temeljne pretpostavke mogu iščitati iz duplog pasa Bilandžić-Butković. Prva navodi na zaključak o nemogućnosti opstanka Jugoslavije, druga o Titovoj ustavnoj pripremi za raspad zemlje i njegovoj nesklonosti Jugoslaviji i treća o tome da su obje Jugoslavije nastale protivno interesima i volji hrvatskog naroda. Zanemarujući činjenicu da je svaku od navedenih teza jednostavno oboriti već i površnim poznavanjem povijesnih procesa, ono što kod Bilandžića fascinira je nevjerojatna lakoća iznošenja teza i oskudnost argumenata kojima je spreman poduprijeti spomenute zaključke.

Hrvatsko nacionalno pitanje

Kada govorimo o nemogućnosti ili mogućnosti opstanka neke države, trebamo imati na umu da niti jedna država nije zauvijek zadana, nego prije svega ovisi o političkom raspoloženju vlastitih građana i o međunarodnim okolnostima. Stoga je donošenje zaključaka o sudbinskoj nemogućnosti opstanka bilo koje zemlje moguće jedino u slučaju da je autor istinski nacionalist koji svijet promatra kroz soc-realističku crno-bijelu optiku i tisućljetnu misiju i poslanje jednog naroda ili pak u slučaju da autor uopće ne razumije međunarodne i društvene političke procese.

Bilandžića, što on, uostalom, u ugodnoj kooperaciji s Butkovićem uopće ne krije, u prvom redu tangira nacionalno pitanje, tj. – da budemo posve precizni – hrvatsko nacionalno pitanje u jugoslavenskoj državnoj zajednici. Zahvaljujući tom preteškom bremenu, gotovo cijeli tekst posvećen je nacionalnim pitanjima, pri čemu nam autor sugerira oštru podjelu između “naših” i “njihovih”, između pozitivne hrvatsko-slovenske koalicije i zločestih Srba koji ne rade ništa drugo osim što žele poništiti svaku hrvatsku posebnost. Tu onda kao ključna brana i jamac hrvatske državnosti, kao feniks izranja Tito, čije su temeljne namjere još od osnivanja KPH bile u rušenju Jugoslavije i stvaranju Hrvatske, što je i logično, s obzirom na to da su obje Jugoslavije stvorene protivno volji hrvatskog naroda, kako je, po Bilandžiću, ustvrdio Bakarić (da se pitalo Hrvate ni jedne ni druge Jugoslavije ne bi bilo).

Mala je nezgoda kod ovih Bilandžić-Butkovićevih nastojanja što stvari stoje potpuno drukčije: projekt jugoslavenske državne zajednice, nastao u početku na valu kulturnog zbližavanja, s kasnijom političkom nadgradnjom, gotovo u potpunosti je projekt hrvatske inteligencije 19. stoljeća, s puno dubljim korijenima, što je Bilandžiću zasigurno poznato. Da ta država, govorimo o prvoj Jugoslaviji, nije stvorena, da još jednom ponovimo, ponajprije nastojanjem hrvatske inteligencije okupljene oko Jugoslavenskog odbora, Hrvatske danas ne bi bilo, iz prostog razloga što je Kraljevina Srbija bila ratna saveznica koja je imala na papiru obećanu granicu na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag te cijelu obalu od Omiša na jug. Ostatak obale, izuzev Hrvatskog primorja, uključujući sve otoke, Londonskim ugovorom dobila je Italija, zahvaljujući čemu bi jedini nedefinirani dio današnjeg hrvatskog teritorija ostao Zagreb s okolicom, Gorski kotar te Hrvatsko primorje sa Senjom. Imajući na umu ove nesporne činjenice ne čudi, primjerice, pismo koje je Grga Novak poslao prestolonasljedniku Aleksandru s divljenjem i iskrenim pozivom da dođe na Hvar i posjeti svoje jugoslavensko žalo, kao što ne čudi ni činjenica da je velika većina hrvatskih pisaca odlučila pisati na ekavici, da su Ivo Vojnović i Ivo Andrić za grad svog djelovanja izabrali Beograd te da je jedan od najvećih projekata Ivana Meštrovića bila izrada Kosovskog hrama. Toliko o tezi da su obje Jugoslavije stvorene protivno željama hrvatskog naroda.

Međusobna razočarenja u toj državnoj zajednici doista su bila velika, tj. bila su upravo obrnuto proporcionalna nadanjima s kojima se u stvaranje države ušlo te je na liniji tog razočarenja, ali i općih uputa Kominterne, Komunistička partija Jugoslavije krenula u osnivanje nacionalnih partija Slovenije i Hrvatske, osnovavši u proljeće 1937. godine KPS i KPH.

Ignoriranje ZAVNOH-a

U toj kratkotrajnoj fazi do početka Drugog svjetskog rata, politika KPH doista je išla na razbijanje Jugoslavije, da bi se od toga, opet po naputku SSSR-a, početkom rata odustalo i prišlo rješavanju nacionalnog pitanja unutar jugoslavenske državne zajednice. Takva odluka, osim što je bila razumljiva, bila je ujedno i nužna, s obzirom na čvrstu političku odluku saveznika da obnove zatečeno stanje na europskom prostoru, prije Hitlerovih osvajanja. To bi, ako Bilandžić nije najbolje shvatio, značilo i obnovu Kraljevine Jugoslavije s Dražom Mihailovićem kao ratnim herojem i budućim načelnikom vojske. Ostavimo dvojcu BB da procijeni što bi u tom slučaju bilo s Hrvatskom, obilježenom stigmom zločina u NDH.

Gledamo li stvari iz tog kuta, Tito je doista bio borac za Hrvatsku, on ju je, uostalom, i stvorio, što je još jedna stvar koja se u posljednjih dvadeset godina uporno ignorira. Današnja Republika Hrvatska stvorena je odlukama AVNOJ-a, a potvrđena na trećem zasjedanja ZAVNOH-a, održanom u Topuskom 8. i 9. svibnja 1944, kada je na temelju prava na samoodređenje prihvaćena odluka o stvaranju Demokratske Federativne Jugoslavije, a ZAVNOH proglašen vrhovnim zakonodavnim i izvršnim predsjedničkim tijelom i najvišim tijelom državne vlasti Federalne Države Hrvatske. Stoga je slavljenje bilo kakvih dana državnosti uvedenih u posljednja dva desetljeća čista i potpuna laž, koja ignorira činjenice i pravno naslijeđe Hrvatske. Dopuštajući i druga mišljenja, koja su nesumnjivo brojna, osobno smatram da su federativnim uređenjem Jugoslavije riješena sva nacionalna pitanja, a tako i hrvatsko.

Ono što jeste bio problem druge Jugoslavije i što je i Tito očito shvatio, ali – iz razloga na koje nije moguće potpuno odgovoriti – nije uspio nadići, bila je činjenica njezinog jednopartijskog uređenja. Na ovoj točki Bilandžić se u potpunosti približio Dejanu Joviću, sveučilišnom profesoru i savjetniku predsjednika Ive Josipovića, koji u svojoj knjizi “Jugoslavija – država koja je odumrla” iznosi tezu o postojanju treće (Titove) i četvrte (Kardeljeve) Jugoslavije, u kojoj je Kardelj, sukladno marksističkoj ideologiji, sve ustavno pripremio za raspad i odumiranje zemlje, iako sumnjam da mu je to bila namjera.

Političko sljepilo

Iako i jedna i druga teza zaslužuju historiografsku pozornost, krajnji zaključak obojice autora o pripremi rušenja zemlje teško je prihvatiti. Posebno u Bilandžićevu slučaju, koji Titovu motiviranost za raspad zemlje i branu velikosrpskom nacionalizmu (što federalnom uređenju i jest bila namjera) tumači željom za raspadom zemlje, potvrđujući to njegovim razmišljanjima u kojima on u jednom trenutku iznosi misao da nema više ni Jugoslavije ni partije. Nadam se da nije potrebno objašnjavati da misao o nečemu ne znači ujedno i želju za nečim.

Imajući na umu sve izneseno, Bilandžićeve zaključke čini se nemoguće obraniti. Ali, navodi se i na nešto drugo, jednako pogubno za ionako naelektrizirano stanje svijesti u odnosu na promatrane historiografske teme. Radi se o očitoj namjeri, kako autora tako i njegovog urednika Butkovića, da cijelu povijest prepakiraju i redizajniraju u skladu s potpuno promašenim nacionalnim romantičnim mitom o tisućljetnom snu nacije ostvarenom u pojavi Franje Tuđmana, te tako proglase kraj povijesti i riješe društvo ozbiljnih promišljanja o vrlo kompleksnim pitanjima, na način da i Tita uguraju u novohrvatski nacionalni panteon.

Osim što svjedoči o nacionalizmu dvojice autora, ova namjera iskazuje jednako političko sljepilo koje je u stanju političke odnose u Jugoslaviji promatrati isključivo kroz prizmu odnosa Hrvatske i Srbije, potpuno zanemarujući, kao nebitno pitanje, što onda s Bosnom i Hercegovinom, ako uništimo tu Jugoslaviju, što postaje posebno bolno imamo li na umu ono što se dogodilo s tom zemljom u procesu raspada. S druge pak strane, u zraku ostaje visjeti pitanje: “Što je bilo pogrešno u odredbama ZAVNOH-a? Činjenica da je Federativna Hrvatska proglašena državom hrvatskog i srpskog naroda ili činjenica da se išlo sa Srbima preko Drine?”

Dragan Markovina

* Autor je viši asistent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu

Izvor: NOVOSTI

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top