Nemanja Zivlak: Neoprostivo

„Prađeda smo prenijeli u groblje.“ Reče mi brat a glas mu jeca. „Šta smo se puta tuda igrali, oko jame; A nismo znali, bili smo djeca?“

I nastavi dalje k`o da teret skida.

„Znaš onu jamu što je bila iza đedovog zida?

Što nam je ćaća govorio često,

Da ne poganimo to sveto mjesto.

Pričo je đed dok je još moga

Da su u jamu četrdes’t i prve

Krvave zvijeri, komšije naše

Bacile nejač našega sela

U odijelima sa znakom ustaše.

Spustih se juče, jadna mi majka,

Na konopcima i snagom seljaka

A da vidiš dolje strave i jada

K’o na vratima i predvorju Ada.

Kosti i lobanje, jao meni grešnom.

Šta dočekah u nesrećnom času.

A kada pogledah u ćošak jame

Ka’ da se sva Zemlja na pleći mi sasu.

K’o sa oreolom a od šake manja

Lobanja jedna lebdi nad kostima

Htjedoh da koraknem unazad od straha

Al’ Božiji zrak me obasja međ njima.

Kleknuh k’o u crkvi pred svetim oltarom

Prihvatih lobanju u ruke, međ prste,

I poznah odma kao ovca jagnje

Nevinu dušu prađeda Krste.

Poljubih lobanju k’o ikonu svetu

Prekrstih se k’o u svetom hramu

A liturgija k’o sa Svete Gore

Pjevaju oci u jami, na dnu.

Tapija moja, i moga roda,

I vjera, i zakon, i sud, i kazna.

Sve je to ova od šake manja

Što je držim među svoje prste

To je lobanja tek rođene bebe

To je lobanja prađeda Krste“.

Autor: Nemanja Zivlak sr.