Nekažnjeni zločini na Kordunu

Devetero, a možda i više stanovnika općine Barilović nedaleko Duge Rese, koji su ostali za vrijeme “Oluje” u svojim domovima, u selima Donji Skrad, Mali i Veliki Kozinac te u Kosijerskom Selu,
u njima su bili ubijeni. Premda sve nadležne državne institucije znaju za te slučajeve, dosad ništa nije učinjeno – žrtve nisu ekshumirane, identificirane i dostojno sahranjene,
niti su počinitelji identificirani, uhapšeni i sankcionirani.

Koliko je poznato, to je područje bilo zona odgovornosti jedne dugoreške jedinice HV-a, pa bi se, uz malo dobre volje, taj zločin vrlo lako mogao riješiti. Na 373. stranici knjige “Osnovni
izvještaj o kršenju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj u 1996. godini”, što ju je
1997. izdao Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, piše: “Izvansudsko smaknuće
civilnih osoba u selu Donji Skrad, Karlovac (istraga): Nakon ulaska HV u selo Donji
Skrad pripadnici HV (najmanje šest osoba) likvidirali su šestoro civila koji su ostali
u selu. Toga 5. kolovoza 1995. grupa vojnika uhvatila je, odnosno primijetila u
šipražju nedaleko jedne obiteljske kuće nekoliko osoba. Pozvali su ih riječima:
‘Ajde izlazite van, mi smo Hrvatska vojska, nismo srpska pa da koljemo i ubijamo.’”

Rađeno u tajnosti

Po tom izvještaju, vojnici su uhvatili Stanku
Končalović (1905),
Donji Skrad 64; Zorku Gazibara (1910), Donji Skrad 46; Katu
Dmitrović (1914),
Donji Skrad 26; Nikolu Dmitrovića (1931), Donji Skrad 27; Danicu
Dmitrović(1931) i Smiljanu Končalović (1942), Donji Skrad 64, inače snahu Stanke
Končalović. Dok su vođeni prema kući u kojoj su ubijeni, Smiljana Končalović uspjela
je pobjeći. Međutim, uhvaćena je sutradan, najprije silovana, a potom, oko devet
sati, poluživa bačena u bunar. Prvih petero ubijenih sahranjeni su 14. kolovoza izvan
groblja, dok je tijelo Smiljane Končalović izvađeno iz bunara tek u prosincu
1995. godine. Sahranjena je na kosijerskom groblju, stoji u izvještaju terenskih ekipa
HHO-a.

HHO je 2001. publicirao izvještaj pod
naslovom “Vojna operacija ‘Oluja’ i poslije”, u kojem se pored šestero navedenih
žrtava još spominju i Jovan Grubješić (1948, Kestenak 7), koji je ostao u kući
u koju su pripadnici HV-a bacili bombu i pred kojom je pronađen mrtav, te Ljubomir
Končalović (1933,
Donji Skrad), koji je navratio do sestrine kuće u kojoj je već bio HV, a ubijen je
u obližnjem kukuruzištu kada je pokušao pobjeći.Stevo Smoljanović (1929, Veliki Kozinac) ubijen je, pak,
kada je iz kuće svoje nećakinje krenuo svojoj, da pusti ovce iz štale. Nesretnici
su pokopani na raznim mjestima: na groblju u Kosijerskom Selu, u voćnjaku kuće u kojoj
je ubijeno prvih šestero žrtava i na groblju u Donjem Skradu.

Pogrebnik iz Karlovca pronašao je nekoliko tijela u raspadnutom stanju u podrumu jedne kuće u Velikom Kozincu. Te su žrtve, navodno, sahranjene na mjesnom groblju u Kosijerskom Selu; pogrebnik je poslije pronašao i na istom groblju sahranio još tri, a možda i više žrtava. To je, navodno, rađeno u tajnosti i po zadatku zapovjednika jedinice koja je djelovala
na tom području.

Jedna od žrtava je i Miloš
Vučković iz Malog Kozinca, koji je za “Oluje” preplivao Koranu i predao se hrvatskim snagama, koje su ga maltretirale, a potom ubile. To je ubojstvo javna tajna u općini Barilović,
navodno se znaju i počinitelji, ali protiv njih nitko ne želi svjedočiti.

Teško do informacija

Podaci HHO-a iz 1997. i 2001, kao i oni Vijeća srpske nacionalne manjine Barilovića, razlikuju se u nekim dijelovima, ponajprije stoga što su nadopunjivani. Naime, do direktnih je svjedoka teško doći, neki su u međuvremenu umrli, a neki se još boje reći pod kojim je okolnostima stradao netko njima blizak. Zato će do saznavanja pune istine proteći još vremena.
Nesumnjivo, država je dosad morala nešto učiniti na rasvjetljavanju tih zločina, makar
na temelju podataka HHO-a. Ratni zločin, istina, ne zastarijeva, no pravda na koju
se toliko dugo čeka ponovni je zločin, ovaj put nad članovima porodica žrtava. Zločini
HV-a počinjeni za “Oluje” u općini Barilović čude i stoga što su se stanovnici mjesta
uz Koranu – od srpske Perjasice i hrvatskih Lučice, Siče, Luketića i Barilovića
s lijeve obale, do srpskih sela s desne obale – međusobno poznavali, a mnogi su
bili i rodbinski povezani.

Po svemu sudeći, VSNM Barilovića
čeka golem posao. Na terenu je vrlo teško doći do relevantnih informacija; jedni
navode mjesta humaka s NN krstovima, no na grobljima ih danas nema, premda se vide
udubljenja neprirodnih oblika, po kojima se može zaključiti da je tu bilo iskapanja.
Informacije su išle od usta do usta, pa ne čude pogreške i nesporazumi. Neki od
svjedoka tvrde da im je policija najprije zabranjivala privatne ekshumacije, a kada
im je to bilo dopušteno, sami su platili bagere kojima su iskopani kosturi životinjskog
porijekla, pa se nameće zaključak da je bilo premještanja ostataka. Indikativno je
i to što policija u posljednje vrijeme učestalo obilazi prve povratnike, želeći od
njih doznati što su vidjeli na pojedinim grobljima i izvan njih.

Izvor: NOVOSSTI