Nedeljko Zelenović: Säva i Sâva

Datum objave: ponedeljak, 25 marta, 2013
Veličina slova: A- A+

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2013/nedeljko-zelenovic.jpg

Bože, ti pomozi, Sveti Vasilije Ostroški, slava Ti i milost, budi na pomoći, Sveti Nikola, slavo moja, pomozi mi, spasi i oprosti – govorio je u sebi prikupljajući snagu za ono što je konačno naumio.

Samo da se zgusne mrak, da zaspe stražar, koji je već, oslonjen na stub, sanjivo klimao glavom i spuštao je na prsa.

Želja za slobodom i osvetom još mute razum. Zvijezde sa vedrog neba razlivaše se u očima. Stezao je pesnice do bola, a u prsima mu je bilo teško, srce je tuklo kao da želi da razbije kavez rebara.

Pobjeći. Pobjeći ili umrijeti, sada, tu, od puščanog metka i nedopustiti da me tuku pobjesnjele zvijeri u ljudskom obliku. Ne dam se u lance više nikada. Tamo je sloboda pod ovim zvjezdanim nebom. Samo pobjeći odavde i nikada više živog me neće uhvatiti.

Dunu nekakav vjetrić od rijeke Save. Pojavi se nekoliko crnih oblaka kao poručenih za njegov naum. Zaćutaše zrikavci, utihnuše žabe u nekoj bari u blizini. Pritiskao je grudi da utiša srce što je tuklo. Smirivao je dah. Dolazio sebi.

Prisjeti se prošle noći kada se uzbuni, zatalasa i krenu prema žičanoj ogradi masa izbezumljenih tjelesa. Ponovo zazvoni vika ljudi i odjeknuše pucnji. Vidje zgažena i prostrijeljena tijela, mahnito orgijanje krvnika u crnim uniformama. Neka je uspio izbjeći talas ljudi. Ostao je nepovrijeđen.

Ustaše u toku dana nisu uspjele popraviti ogradu i on shvati da je noćas posljednji trenutak za bijeg. Kada se zatvori žičani krug, ostaće samo patnja i poniženje. Sutra će već biti kasno.

Pogleda u stražara sa puškom i shvati da ovaj spava, san ga je prevario.

Oblaci prekriše nebo. Sprema se ljetnji pljusak. U crnim, ali mekim njedrima oblaka sakri se mjesec. Tamne zakrpe nagrdiše lijepu zvjezdanu tkaninu neba. U tom trenutku volio ih je više od svega.

Säva krenu. Prvo oprezno i na prstima, a kada se nađe iza zamišljene linije buduće žičane orgade, on jurnu u pravcu rijeke.

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2013/zelenovic.jpg

– Tu si imenjakinjo moja, spasiteljice! Sveti Sava dade ime i tebi i meni. Bolje u tvojoj vodenoj utrobi, nego u rukama mučitelja i zvijeri.

Sve više kišnih kapi udaralo je po licu. Kada stiže do obale prolomi se pljusak. Ču huk kiše i rijeke stopljen u jedno. Htjede da se baci u njene talase, ali ga misao da time ništa ne dobija zaustavi.

– Moram se vratiti u selo. Moram se osvetiti onima zbog kojih sam stigao dovde.

Bauljao je kroz kukuruzište na samoj obali. Odlomi jedan klip, oguli još zelenu komušinu i zagrize u još uvijek meko i mliječno zrnevlje. Bio je gladan. Koračajući udari o zid trstike i shvati da je to kolibica napravljena od stabljika kukuruza. Zavuče se unutra već dobrano mokar od kiše. Dovrši sa kukuruznim klipom. Ušuška se u lišće i kukuruzovinu. Ophrva ga san.

U snovima mu se jasno vrati slika sela, dolazak Nijemaca, a sa njima i komšija muslimana u ustaškim uniformama.

Godinu dana od početka rata i dalje su se šepurili u novim kundurama i uniformama, okićeni puškama i bombama, ali nisu smjeli nikoga da diraju. Razlog tome bijahu oni koji su se već početkom rata odmetli u šumu. Bojali su se njihove osvete.

Säva se tada još kolebao. Nije mogao da shvati tu tada nastalu podjelu među Srbima na četnike i partizane. Ništa mu nije bilo jasno. Cijenio je svog bratića Branka, koji je odmah na početku rata obukao svoju uniformu kraljevskog kapetana u rezervi, stavio kokardu na kapu i otišao u planinu. Cijenio je svog šuraka Gojka koji je jednog dana došao u sličnoj uniformi samo sa crvenom petokrakom na kapi. Znao ih je i cijenio obojicu. Oni su dobri ljudi i sukob između partizana i četnika samo uveća nedoumicu u njemu.

Vezala ga je porodica, sirotinja i nemaština. Troje djece jedno drugom do uva, a četvrto na putu. Glad je došla tako brzo i jasno je osjetio, ne samo u stomaku, nego i u krvi. Gorko ga je pogodilo kada su glad i dizenterija odnijeli malu Senu od samo nekoliko mjeseci. Morao je misliti na porodicu.

Jasne slike stvarnosti, pretočene u san razbi tračak sunca koji mu pade na lice. Jedva shvati gdje se nalazi. Svanulo je, a vedro nebo i sunce bili su dokaz da je kiša davno prestala. Nije bilo potjere za njim. Kako je i pretpostavio, nije se znalo ni brojno stanje ljudi i nisu ih uspjeli ni prebrojati. Nisu ni shvatili da ga nema.

– Moram preko rijeke, a onda kući. Osvetiću se muktaru koji je dovao ustaše po mene, a osvetiću se i snaji koja me je prijavila i rekla da šurujem i sa četnicima i sa partizanima, spomenula i Branka i Gojka.

Sa snajom se nije slagao od prvog dana kada mu se brat oženio. Bila je nadmena i osora, iz bogataške kuće. Uz to je bila neljudski zavidna na tuđu sreću i ljubav. Zbog njenog ,,dugog jezika” njegov brat, njen muž, često ju je tukao.

Säva se slagao sa svojom ženom. Uzeli su se dvije godine poslije poznanstva. Nisu ih spojile provodadžike  ili roditelji bez pitanja i prethodnog upoznavanja. Jednostavno – voljeli su se, razumjeli jedno drugo i u svemu se slagali.

Krenu u istraživanje obale. Tražio je najpogodnije mjesto za prelaz, a možda nabasa i na kakav čamac. Kiša koja je noću pala nije povećala nivo vode.

Bazajući obalom nabasa na čovjeka koji je lovio ribu. Umalo ne nagazi na njega, kako se vješto sakrio u šaši. Obojica se iznenadiše, ali im u trenu sve postade jasno.

Ti bi preko – prozbori ribar.

Säva samo klimnu glavom. Ribar ustade i poslije nekoliko koraka razgrnu šašu i iz nje izvuče mali čamac. Uđoše u njega i zaveslaše prema drugoj obali. Ne upitaše ni za ime jedan drugome. Kad stigoše na drugu stranu, taj dobri čovjek mu objasni gdje i kome da se javi. Samo pružiše jedan drugome ruku, jako ih stisnuše i rastadoše se.

Kradomice, izbjegavajući utabane staze i putiće, Säva stiže do mjesta na koje ga je uputio ribar. Lako nađe svoju vezu, nekakvog mršavog i ispijenog čovjeka koji je izgledao kao da danima nije spavao i koji se trzao na svaki šušanj.

Ispriča mu ko je, odakle je i kuda bi htio da stigne. Taj skrušeni, preplašeni čovjek ispriča mu svoju nesreću. Svu čeljad, njih preko dvadesetoro na kućnom pragu su u krvavom pohodu ubile ustaše. On taj dan nije bio u selu, a kada se vratio našao je kuće, štale i obore srušene i popaljene, prepuna dvorišta ubijenih ljudi i djece, smrdljive lešine pasa i mačaka. Sva stoka je bila odvedena.

Säva je grozne priče slušao danima, čekajući na svoju vezu za nastavak puta. Sve više ga je napuštala želja za osvetom, pogotovo osveta snaji, jer su njena i bratova djeca njegova krv. Zar da i on doprinese zatiranju Srba. Više to sebi nije mogao dozvoliti.

– Oni će nas istrijebiti. Zatrće nam i sjeme i pleme. Neće ostati nijednog srpskog uva. Zašto nam trebaju i te podjele…?

Krenuo je kući, od javke do javke, od veze do veze i sve više se utvrđivao u uvjerenju da mora pomiriti Branka i Gojka. Želja za osvetom prema nevjesti je nestala, a šta će sa muktarom, odlučiće kad stigne u selo.

Nedeljko Zelenović

Istočno (Srpsko) Sarajevo

Priča je iz knjige ,,Očevi poslednji dani”, Književni fond ,,Sveti Sava”, Srpsko Sarajevo, 2001.

P.S. Ovo je priča o mom djedu Savi Zelenoviću iz sela Brđani, opština Konjic koga su ustaše u rano ljeto 1942. godine odvele, prvo u Centralni zatvor u Sarajevu odakle ga baba Đurđa na sve načine pokušavala spasiti dajući i ono malo vrijednosti u kući koje je imala, ali nije uspjela. Poslije 40 dana, Savu su ustaše odvezle u inrpovizovani logor u Sisku odakle je već poslije nekoliko dana pobjegao i vratio se u selo. Umro je 1. januara 1966. godine u svojoj 65. godini života.

Babin brat Gojko Šaran iz sela Zagorice, takođe opština Konjic bio je prvoborac NOR-a, dok je njegov mlađi brat Dušan jedno vrijeme bio u četnicima da bi 1943. poslije bitke na Neretvi priključio partizanima.

Branko Zelenović je cijeli rat proveo u četnicima i nikad nije htio da se preda. Tek 1948. godine iz zasjede ga je ubila tadašnja UDBA. Kad su Đeda iz kuće izvele ustaše, tada se pojavio i Branko i čak su ga bila dvojica ustaša uhvatila za ruke, ali on se otrgao i pobjegao.

Na Ivan sedlu iznad sela Bradine bila je jama u koju su ustaše bacile nekoliko desetina Srba sa područja Konjica koju su odmah poslije rata komunisti zatrpali. To se desilo na početku rata. Kasnije su Srbi odvoženi u ustaške logore, a jedna grupa Srba iz Brađana i Bradine zvjerski je ubijena maljevima na mostu i ušću rijeke Lašve u rijeku Bosnu.

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top