Ne zna narod kuda ide

Na putu u logor

Po nasipu uz Savu kuljale su nepregledne mase žena, dece, seljaka u bosanskoj nošnji. Masa se polako micala prema logoru i kraj im se nije mogao sagledati

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 12.  novembra 2015. godine.

Od neprekidnih užasnih utisaka, mrcvarenja i mučenja, koji su u vrtoglavom tempu nadirali u mozak, otkazao je naš aparat za primanje. Nastupilo je novo oboljenje: naročito duševno stanje, „stupuroza”.

Što smo mi sada?

U nas manjka normalni odraz zbilje? Duševna kadaverizacija! To je i bio cilj fašizma!

Još se naši pobijeni drugovi tu pred nama grče i trzaju…

Mi ih tupo gledamo.

Razlaz! Na posao! – dreknuo je fra Sotona piskutljivim glasom.

S teškim, nabreklim nogama i otupjelim, beskrvnim mozgom mehanički smo se okrenuli i kao mašinska poluga, koju okreće para u lokomotivi, krenuli s tog mjesta pokolja u pravcu „Ljudolovke”, u naše smrdljive boksove, u mrtvačke, ušljive sanduke. Nešto nas beživotno, mašinski pokreće, mi smo motorizirani mrtvaci, ispunjeni preparati nekog fašističkog muzeja užasa – bez protokola!

Oko 9 sati najednom neka histerična užurbanost! Kroz uši nam kao duge neke igle probodoše krikovi neandertalaca ljudoždera.

Šta njuškaš, svinjo!

Čusmo iz neposredne blizine kratke pucnje iz parabeluma.

U baraku! – zalaja kratko i oštro kao lovački pas, dobro poznati glas Maričića. Opet pucnji.

Ubijaju sve odreda koje nađu napolju, bez riječi! – došapta nam Mile Kozarče. Uđosmo u baraku, još prije njihova dolaska.

Nešto se je sličnog uvijek periodički događalo u logoru. Masovni pokolj! Mi se ni toga ne bojimo! Nalazimo se u valovima neminovne struje događaja. Većina nije radoznala što će se dogoditi. Legosmo na boksove i čekamo.

Malog Mile nekuda nestalo. Spopade nas bojazan za njega. Čujemo stalno komešanje, ustaške poklike i pucnje po logoru. Zaškripaše vrata, a Mile uleti ravno k nama. Šapće nam:

– Kozaračka sela, sva Krajina malo i veliko, djeca u naramku, djevojke, žene s petero djece, starci, ama ni kraja im se ne vidi. Idu po nasipu od Košutarice i Mlake. Već ih skelom prevoze! Đakovo! Poznam ih po odijelu.

Tresemo se, budimo, dolazimo k sebi, iz unutrašnjosti pali nas vatra, kamena se tjelesa žare.

Neki nas čudnovati nemir obuzeo. Ne mogu nas više ni revolverima prikovati za boksove! Izlazimo i provirujemo kroz vrata. Pred nama puče strašna slika! Od Košutarice se je valjala masa žena, djece, staraca po širokom nasipu, po 8-10 u redu.

Bosna, čitava Bosna!

Netko se objesio za mene otraga. Čujem iza sebe razgovore i komentare, s uzbudljivim, isprekidanim jecajima!

Sve što god su našli živo, pokupili su iz Bosne! Tu prestaje sve! Zar toliki narod u Gradinu! Užas!

Usijana oštrica bode bezosjetnu dušu!

Izbečih oči. Vatra mi projuri kroz tijelo, kroz mozak. Nešto me poče gušiti, nešto me je smotalo, neka mi je nevidljiva ruka stegla grlo. Zamrači mi se pred očima. Zateturah!

I ostali skamenjeni kipovi oživješe. Kao da se mrtvaci miču. Lice im je mrtvačko, bijelosivo! I ja tako izgledam! Uznemireni su!

Po nasipu uz Savu kuljale su goleme, nepregledne mase žena, djece, seljaka u bosanskoj nošnji. Masa se micala polako prema logoru i kraj im se nije mogao dogledati!

Odjeknuše pucnjevi iza „Ljudolovke”. Ni to nas više ne uznemiruje! Nek nas pobiju, zvijeri, ovo se ne može više preživljavati!

– Jeste li poludjeli?! – uleti Brnčić i energično nas ugura u baraku. -Ubijaju okolo gdje god koga nađu oko prozora. Nešto moramo i mi učiniti, a ne da se damo ubiti kao naši tamo! Oni ne znaju što ih čeka, a vi sve znate, pa ovako? – Uđosmo u baraku i odmah na boksove!

Skupismo se oko „našeg” boksa. Šutimo. Čekamo one koje neopisivo mrzimo.

Uđoše Vrličak, Žile i Maričić s još nekoliko koljača. Prođoše kroz baraku šuteći, s revolverima u rukama, gledajući svakog u oči.

Svakog koji iziđe iz barake ili gleda kroz prozor, prijaviti! Jeste li čuli?! A ako ga ne prijavite, cijela će baraka u III-C! – Znademo; imaju tu među nama svoje žbire. Ne bojimo ih se. Oni se nas više plaše jer ih možemo svake noći udaviti.

Iziđoše.

Joj, ne zna narod kamo ide! Slijep srlja u glibavu gradinsku propast!

Kako da im javimo? Trebalo bi ih pobuniti!

Pobuniti! – otkine nam se spontano gotovo svima s usta. Nešto nas uspravi, oči nam sijevnuše, stisnusmo čeljusti!

Ali naše su želje u punoj suprotnosti s našim silama! To je bio samo časoviti nastup buntovne ekstaze. Pogledasmo povorku, a pred očima nam se pruže gigantske razmjere nečuvena zločina. Bol i užas ponovno su paralizirali svaku našu pomisao i pokret.

Zaprijetili su nam da će nas pobiti ako pogledamo! Fukare! Nema te kazne ni užasa, koji bi nas danas mogao zastrašiti. Oni ne znaju za jasnu, neopisivu mržnju, jaču od svakog života. Nervozno gledamo kroz prozor. Izdajica Pohorilo i njegovi gledaju nas ispod oka ne smiju!

Nastaviće se

Piše: Nikola Nikolić

Izvor: Politika, ponedjeljak 07. septembar 2015., str. 22

Vezane vijesti:

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (1)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (3)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (4)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (5)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (6)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (7)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (8)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (9)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (10)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (11)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (12)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (13)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (14)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (15)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (16)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (17)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (18)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (19)

Jasenovac – Jadovno 1941.