Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

Naše kuće

Datum objave: subota, 12 decembra, 2015
Veličina slova: A- A+
Stara slavonska kuća
Stara slavonska kuća

Piše: Mile Radovanović

Naše kuće bijahu slične kao jaje jajetu; uske, dugačke, bijele, čelom okrenute k putu, a uzduž, sjužne strane, imale su ganjak. Nekako na sredini bila su teška glomazna hrastova vrata i tu se ulazilo ravno u kujnu. To bijaše oveća prostorija, s malo namještaja; stol, klupa s rezbarenim naslonom,nekoliko stolaca i kredenc. A u kutu – peć. Zidana,golema, s dva rola (za kruh i za meso) i s prostranim bankom na kome se zimi slatko drijemalo. Iz kujne išlo se lijevo u sobu i desno u komoru.

Soba je bila velika, prostrana, i imala je više namjena. Kada je društvo domaće služila je za spavanje, a kada bi se, o blagdanu ili zimi, skupili gosti, onda se ložilo u sobi i tu se obitavalo. U sredini, ispod slike svetoga Nikole ili svetoga Đurđa, bio je dugački stol prekriven vezenim stolnjakom, a sa strane kreveti na koje se penjalo pomoću stolca tronošca. Ispod zadimljenih tavanskih greda pružala se golema hrastova tetiva poduprta, nasred sobe, rezbarenim stupcom oko kojega se za svetkovina vodilo kolo i na kojemu je visjela puška s rezbarenim orahovim kundakom; uspomena iz nekoga rata (oko naših kuća često su bješnjeli ratovi). Na zidu je visjelo ogledalo sa zataknutim paunovim perom, a iznad njega ručnik kojim se nije brisalo nego je na njemu svilom bilo izvezeno:“DOBRO JUTRO“..

Komora je bila također velika prostorija (u našim kućama sve su prostorije bile velike) i služila je za različite svrhe. Tu su se odlagali alati koji se rjeđe upotrebljavaju (tara, kolovrat, stupa,grebeno…), u kutu je bila kištra za brašno, s pregracima (grifig, nuler, cvajer, kukuruzno, posije), zatim banja s mašću, banja sa zalivenim mesom, kaca s kiselim kupusomNa gredi su visjele dimljene šunke, a kod prozora bio je krevetac; za starce. I, kao najvažnije: iz komore su vodile stepenice na tavan. Teške. Glomazne. Izlizane od stoljetne uporabe.

A na tavanu: vreće s pšenicom, kukuruz u klipu, mesona dimu, lastavičja gnijezda, stare ure,vojničke uniforme, s ordenjem – sve što se stoljećima spremalo, da se nađe, zlu ne trebalo. A, posebno: teški, okovani sanduk s velikim lokotom u koji nitko nije smio zaviriti i koji je sveudilj golicao dječju znatiželju; što li se krije u djedovom sanduku? Tajna je, međutim, prelazila s oca na sina i čuvala se kao svetinja, kao najdragocjenija vrijednost naših kuća.

Naše kuće nisu imale sanitarnih čvorova. Zahod je bio u dvorištu, uza štalu, a kupaonica… – kupali smo se u rijeci (naše su kuće uvijek bile u blizini rijeke). A kako smo se kupali zimi? Bogami – ne znam. Znam da su oko naših kuća vijale mećave, da su snjegovi bili duboki i da je noću pucala kora na drveću od studeni, a onda bi, iznenada, pred našim očima buknulo proljeće i mi bismo izmiljeli iz naših kuća, čili i odmoreni, čisti i blistavi, kao da smo cijele zime ležali u kadi punoj najmirisnijega badešampona.

Naše se kuće nisu zaključavale. Ključeva nismo ni imali, a i zaključati kuću – bila bi to najteža uvreda susjedu, čestitu domaćinu koji je, ako smo bili odsutni, pazio i timario stoku, hranio živinu, čuvao našu kuću kao da je njegova najrođenija.

U naše su kuće svraćali putnici-namjernici.

Mara Cukorlinka došla bi podjesen, uvijek u sumrak, a žene bi joj odmah spremile ležaj, na krevecu u komori, nahranile je i počastile rakijom. Ona bi im podijelila cukorlin, germu i šibice, a djeci iz torbe izvadila miloštu. Djeca u našim kućama nisu čekala Božić Batu i Djeda Mraza – čekala su Maru Cukorlinku.

Pure Moreplovac pušio je lulu i imao samo jednu nogu; druga je bila drvena. Sjeo bi u travu, pod lipom, i pričao o dalekim morima i brodovima, o olujama i brodolomima, o gusarima i morskim psima, o lučkim krčmama i lučkim ljepoticama, o Bombaju i Nevjorku, o Genovi i Singapuru, a djeca bi mu nosila rakiju, slaninu i puru (u našim se kućama to zvalo žuti žganci) i slušala ga otvorenih ustiju.Djeca u našim kućama nisu čitala Andersena i Braću Grimm – djeca u našim kućama slušala su Puru Moreplovca

Princeza Terezija od Zagorja, Slavonije i Baranje bila je samo u prolazu. Odjevena u najskupocjeniju svilu, prolepršala bi, poput lahora, u svojoj prozirnoj krinolini od krepdešina, uzdignute glave na kojoj se bjelasao čipkasti gospodski šeširić što je, očigledno, pamtio i bolje dane. Bila je ponosna na svoje plemenitaško porijeklo, na bogataško djetinjstvo i mladost provedenu u nekom slavonskom ili zagorskom grofovskom dvorcu, s guvernantama, lakejima, vrtlarima, klavirima, konjima lipicancima i privatnim učiteljima.

Gledali smo sa zavišću njezine teške zlatne ogrlice, njezin laki, školovani gospodski hod, njene nježne ruke kojima je pridržavala onaj svileni veo što je lepršao oko tankoga, nekad njegovanog, vrata.

Govorila je nekim čudnim, nama nepoznatim jezicima i bila uvijek u žurbi; spremala se, naime,za udaju – čekala je da joj se javi Princ od Egipta i Arabije pa da se konačno obavi to kraljevskovjenčanje na koje je čekala cijeli život.

Djeca bi trčala za njom po prašnjavom putu i vikala: „Reza – Princeza, Reza – Princeza“ ili „Terezija budala, rado bi se udala, al je loše sreće pa je nitko neće“, a ona bi prolazila, lakim dostojanstvenim korakom, svejednako čitajuć onu tajanstvenu knjigu izlizanih kožnatih korica i tiho uzdisala: „O, mon dje, o, mon dje!“.

Naše su kuće građene davno. Bez projektne dokumentacije i građevinske dozvole. Bezarhitekata i tehničkog pregleda. I živjelo se u njima, stoljećima, bez sanitarne suglasnosti i uporabne dozvole. Naše kuće nisu gradili zidari, tesari, soboslikari, električari i vodoinstalateri; naše su kuće gradili Majstori. Kad bi se gradila kuća, skupilo bi se cijelo selo i odnekud bi se, bez poziva, pojavili Majstori. Majstorima se nije znalo porijeklo. Nije se znalo odakle dolaze i kamo idu, gdje im je prebivalište a gdje boravište, imaju li kvalifikaciju i prijavljen obrt, plaćaju li porez. Oni bi došli i – radili.

Mile Ličan nosio je uvijek uza se svoju švarbu i to je zasigurno bila sva njegova imovina. Ali nije to bila obična švarba; bila je to švarbetina, komadina željeza od desetak kila, kovana specijalno za Milu Ličana, i to negdje usred Like.

Mile bijaše dobričina. Dobričina kakva može biti samo ljudeskara od dva metra i stotrideset kila, grmalj koji je za okladu mogao podignuti vola i pojesti pol janjeta i koji se, pričalo se, u mladosti rvao s međedom, na sajmu, valjda u Ogulinu. A mrava ne bi zgazio.

On svoj rad nije naplaćivao, ali kada mu je neki domaćin spomenuo nešto u vezi s Likom što ovome nije bilo po volji, uzeo je svoju švarbu (on je to zvao plankača) i u tili čas srušio kuću što ju je svojim rukama netom bio sagradio.

I još su mnoge priče između naših kuća kružile o Mili Ličanu, ali su s vremenom zaboravljene.

A Ferko Mađar nije volio kuća. Volio ih je graditi, ali nije volio u njima živjeti. Živio je kojegdje, a spavao uglavnom u štagljevima. Domaćin bi mu u sijenu priredio ležaj, kraj uzglavlja morala je biti ona njegova pljosnata politrenka šljivovice (tu je ulubljenu aluminijsku čuturicu nosio u unutrašnjem džepu, umjesto novčanika i osobnih dokumenata) i on bi tako drijemao i pijuckao, čekajuć jutro da nastavi onaj svoj filigranski rez u drvu (sve su naše kuće imale poneki detalj u duborezu – rad slavnoga Majstora Ferka Mađara).

I taj Ferko Mađar, Majstor koji je toliko kuća izrezbario u svom tko zna koliko dugom životu, za kuće nije imao ni toliko ljubavi da se s dušom rastane u kući, kao kršteno čeljade. Našli smo ga jednoga jutra u štaglju kod Debelog Nike, zvanoga Kuljo. Ležao je, sklupčan, u sijenu, a kraj uzglavljabila je njegova pljoska. Puna! Sahranili smo ga, sa svim počastima, na pravoslavnom groblju, a na grob smo položili čekić, dlijeto i pljosku. Godinama se pronosilo kako je drveni krst na kome je bilo urezano „OVĐE POČIVA U MIRU BOŽJEMU FERKO MAĐAR MAJSTOR“ davno strunuo, a pljoska je ostala kao vječni spomen na velikoga umjetnika koji nije ušao ni u jednu antologiju, ni u jednu galeriju, ni u jedan muzejski prostor. Ostale su iza njega samo naše kuće, sa čipkastim rezbarijama iznad vrata, oko prozora, na gredama i stupcima, na klupama, stolovima i stolcima – umjetnine najviše vrijednosti koje su pomalo nestajale, nagrižene, crvom, vremenom, zaboravom.

Kroz naše kuće prolazile su vojske. Vojska bi došla, silovala djevojke, odvela mladiće, odnijela što joj je trebalo, obećala slobodu (sve vojske obećavaju slobodu), a mi bi ostajali, sami i bespomoćni, tužni i čemerni, u našim praznim kućama koje su zjapile kao nijemi svjedoci trajnoga zločina što ga učeni ljudi nazivaju ljudskom poviješću.

A kada bismo se iz naših kuća otisnuli u svijet, naivno vjerujuć kako se u svijetu živi bolje nego u našim kućama, javili bi se ponekad svojima, uputili koju toplu riječ materama što su ostatak života proživjele čekajući poštara. Ili bismo, umorni, sami i nikakvi, javili da nakon toliko vremena – dolazimo.Matere bi uzdrhtale od uzbuđenja, oličile bi razmućenom ilovačom zemlju u sobi, okrečile kuću izvana i iznutra (naše kuće nisu krečili soboslikari i ličioci), a za naš dolazak ispekle bi pitu s orasima, kakvu smo najviše voljeli dok smo bili mali.

A kada bismo sišli s autobusa, u svom najnovijem štrafastom odijelu, s bijelom košuljom najlonkom i šarenom kravatom, naše bi nas prerano ostarjele matere nježno pritisnule na svoje mršave grudi i tiho zajecale.

Mi bismo, puni neke slatke topline, cijelo popodne razgledavali našu kuću, posjedili malo u kujni, pa onda u sobi, sa starima bi porazgovarali u komori, zatim se popeli na tavan, udahnuli punim plućima zamamni miris suhe slanine pa izvadili nožić što smo ga kao uspomenu sačuvali iz djetinjstva i – recnuli komadić. Obišli bismo štalu, zagrlili kobilu Vranku na kojoj smo učili jahati dok smo bili mali, a ona bi nas pogledala tužno, materinski. Učinilo bi nam se da je u njezinu oku zaiskrila suza. Uvečer bismo dugo, dugo razgovarali s ukućanima i radoznalim komšijama koji bi se okupili da nas vide i čuju kako je u svijetu.

Kasno unoć legli bismo u svoju postelju, u kutu iza peći, i dok bi nas matere brižno ušuškavale toplom perinom, tonuli bismo u dubok, sladak san, s pritajenom željom da se više nikad ne probudimo.

Kasnije bismo dolazili sve rjeđe – za Božić, Krsnu slavu ili samo na pogrebe. I tako su naše kuće ostajale same, sa svojim naherenim dimnjacima iz kojih se dim vijorio sve rjeđe, sa svojim uspomenama i svojim tajnama koje više nikoga nisu zanimale. Tonule su pomalo u zaborav i nestajale tiho, starački, poput svojih graditelja i svojih domaćina o kojima se više ne zna ni da su živjeli.

A mi smo u svijetu stjecali zvanja, položaje i imovinu, naše smo kuće zamijenili stanovima,podizali smo djecu u neboderima (naša djeca ne znaju ništa o našim kućama), uz radijatore, klavire, telefone, kazetofone, sintisajzere i televizore, naši su stanovi bivali sve puniji a naše duše sve praznije, počeli smo pobolijevati, u kosti nam se uvukla reuma a u srce čamotinja, na našim noćnim ormarićima polako su se stali gomilati recepti, lijekovi i dijagnoze: dystonia neurovegetativa, angina pectoris,kardiovaskularna insuficijencija, neurastenični sindrom itd, itd.

Liječnici se trude, propisuju nam lijekove i terapije, šalju nas u toplice i sanatorije ali, avaj, prekasno. I beznadežno.

Mi patimo od beskućničkoga sindroma, nas ubi bol, duboka, teška, neprebolna.

Nas ubi čežnja. Čežnja za našim kućama.
Izvor: VSNM BBŽ


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top