Najcrnji dan u mom životu

Promatrajući stvari iz današnje perspektive, dolazim do zaključka da Hitlera nismo uzimali ozbiljno. Tijekom svih tih godina on je govorio cijelom svijetu o svojim planovima – vikao je da su se nebo i zemlja tresli – ali mi nismo čuli, ili nismo htjeli čuti, a kad se doista dogodilo ono što je najavljivao, činilo se kao da je došlo neočekivano, poput žestoke bure koja uništava sve što joj je na putu. 

Ne mogu se točno sjetiti kada je Fritz bio mobiliziran, ali znam da je kratko vrijeme bio stacioniran u jednoj zagrebačkoj vojarni, u Prilazu Đure Deželića, u vojnim barakama gdje sam ga svakodnevno posjećivala.

U to doba komunisti su bili vrlo aktivni. To se osobito osjećalo među studentima koji su organizirali sastanke, dijelili letke i izdavali proteste protiv vladine politike.

Sjećam se jednog incidenta kad su me kao “simpatizerku” zvali da sudjelujem na jednom od takvih sastanaka na sveučilištu. Odbila sam doći, navevši kao razlog da mi je važnije posjetiti muža u vojarni nego doći na taj sastanak. Komunisti su bili drugačijeg mišljenja; disciplina partije bila je iznad privatnog života, što ja nisam mogla prihvatiti, mada sam kasnije postala članom komunističke omladinske organizacije (SKOJ ). Komunisti su mi tada predbacivali što nisam htjela doći na sastanak, ali ja sam ustrajala na svojoj odluci, kao da sam znala da ćemo naskoro zauvijek biti odvojeni.

Kolikogod smo bili oduševljeni poslije “puča”, svi smo imali nekakav čudan osjećaj nelagode. Što će slijediti? Budućnost je izgledala mutna, ali sve se i prebrzo “razjasnilo.” 

Nakon katastrofe u Beogradu spavali smo u skloništima, u velikom strahu da bi slična “kazna” mogla zadesiti i Zagreb. No taj je “napor” Hitleru bio prišteđen. Zagreb je bio spreman da dočeka Hitlera i njegovu vojsku kao dobrodošlog gosta, s gostoprimstvom koje se rijetko iskazuje jednom osvajaču. Mi smo, naravno, ostali u svojim kućama, ali saznali smo od očevidaca da su njemačke vojnike obasipali cvijećem, da su im bacali voće i slatkiše. Na prozorima su lepršale zastave, a ulice su se punile ljudima koji su se skupljali da im iskažu “zahvalnost”.

„Nijemci su počeli ulaziti u Zagreb, glavni grad Hrvatske, 10. travnja 1941. Potmuli zvuk tenkova odjekivao je ulicama Zagreba. Dugi redovi ljudi iz razoružanih jugoslavenskih snaga prolazili su gradom. Radio postaja u Zagrebu odašiljala je istu poruku ponovo i ponovo: “Hrvati, čas oslobođenja od srpskog jarma je stigao. Razoružajte srpsku vojsku i učinite sve da pomognete oslobodilačkoj vojsci velikog Njemačkog carstva koje nam donosi novi poredak i jamči bolju budućnost.”

Ovaj dan činio mi se najcrnjim u životu, ne zbog toga što su Nijemci umarširali u Zagreb, nego što sam bila prisiljena uništiti Fritzove knjige koje je s toliko pažnje i ljubavi nabavljao i skupio.

Krleža, susjed i prijatelj Brichtinih, bio je zapravo prvi koji nam je javio da se pri-bližava njemačka vojska i, poznavajući našu biblioteku, usrdno nam savjetovao da smjesta spalimo te knjige. Fritz je još uvijek bio u vojsci “boreći se” protiv neprijatelja, bar kako smo mi mislili, mada borbe uopće nije bilo. Ja sam se isprva protivila toj “apsurdnoj” ideji. No moja je punica bila realnija i pametnija. Uvjerila me je da mo-ramo napraviti što nam savjetuje gospodin Krleža. Velika peć u jedaćoj sobi bila je sta-vljena u pogon; jedna knjiga za drugom nestajala je u plamenu i pretvarala se u pepeo…

Palili smo samo “opasne” knjige, one kompromitirajuće, koje su bile “nadahnute” komunističkim idejama. Bilo ih je više od dvije stotine!

Ležala sam na kauču i plakala cijelo poslije podne. Još uvijek čujem blagi glas svoje punice kako me nastoji utješiti: “Liebes Kind, es soll dir nie was aergeres im Leben passieren!” (Drago dijete, dao Bog da ti se ništa goreg ne dogodi u životu!”)

Ono “gore” ubrzo je došlo!

Cijena koju je Jugoslavija plaćala za svoju “neposlušnost” bila je vrlo visoka. “Kaznena operacija” imala je i druge posljedice. Zemlja je bila podijeljena, a stanoviti njeni dijelovi pripali su susjednim zemljama, onima koje su priznale Hitlerovu vlast i postavile kvislinške vlade. Bile su to Mađarska, Rumunjska i Bugarska, a Italija je okupirala obalu. Srbija je potpala izravno pod njemačku komandu. Hrvatska s Bosnom formirala je državu nazvanu Nezavisna država Hrvatska, s Poglavnikom, Antom Pavelićem na čelu. Dalmacijom, Primorjem i Crnom gorom vladali su Talijani, Bugarskoj je pripala Makedonija, a Mađari su okupirali sjeverne i sjeveroistočne dijelove tadašnje Jugoslavije. Sloveniju su međusobno podijelili Nijemci i Talijani.

Jugoslavenska vojska kapitulirala je nakon jedanaestodnevnih borbi. Ne može se zapravo ni reći da su se “borili”; vojskovođe su jednostavno napustile vojsku, tj. dezertirali su, a vojnici su se masovno predavali osvajaču. Vojska je bila raspuštena, većina vojnika pala je u zarobljeništvo, a mnogi su uspjeli pobjeći odbacivši uniforme i mijenjajući ih sa seljacima za civilna odijela. Među njima je bio i Fritz.

Postojala je još jedna mogućnost: skrivati se po šumama. U početku su to činili uglavnom samo komunisti. Tako je zapravo i počeo partizanski pokret. Najprije su to bile ilegalne grupe, postepeno su im se pridruživali intelektualci, seljaci i građani iz svih slojeva koji su bježali tražeći sklonište od strahovlade, sve dok se iz tih malih grupa nije stvorila jaka, redovita i organizirana vojska koju su pomagali Saveznici. Rojalisti, nazvani četnicima, također su se po šumama borili protiv nacista, ali oni nisu bili organizirani i partizani su ih nadvladali.

Kad se Fritz vratio kući, vrlo brzo nakon njemačke invazije, smatrali smo se sretnicima i žalili one koji su bili odvedeni u njemačko zarobljeništvo. I ta pretpostavka, kao i mnoge druge, bila je kriva. Dok pišem ove retke stalno pokušavam u mislima predočiti pojam vremena – važnost onoga “sada” koje smo u to vrijeme proživljavali, i današnjeg “sada”, tj. našeg iskustva i spoznaje o tadašnjim događajima.

U Hrvatskoj je bila sastavljena vlada s Pavelićem na čelu, koju je podupirao Hitler. Zvali su se “ustašama”, a bili su rulja bandita i razbojnika. Čim su došli na vlast, smjesta su uveli razne mjere protiv Židova. Morali smo nositi žute trake da bismo se razlikovali od drugih. Morali smo predati svoje radioaparate, jer nam nije bilo dopušteno da slušamo vijesti. Sve u vlasništvu Židova bilo je konfiscirano i nacionalizirano, što znači da su sve židovske tvornice, dućani, poslovnice i uredi potpali pod kontrolu komesara. Ti su komesari bili neznalice i nestručnjaci – važno je bilo samo da su dobre ustaše. Naravno da je to išlo na štetu privrede, jer nisu znali kako upravljati raznim sektorima za koje su postali odgovorni, pa je sve što je dotada pripadalo Židovima počelo polako propadati, dok su Židovi bili odstranjeni ne samo iz svojih poslova, već izbacivani iz svojih kuća i stanova, te prisiljavani da napuste sve što su posjedovali. Najčešće je to bilo smjesta, ili u roku od jednog do dvadeset četiri sata, što je ovisilo o raspoloženju čovjeka koji je donosio naređenje. Svakoga dana izdavane su nove naredbe, poput zatvaranja poznatih Židova, prisilno sabiranje novca i dragulja. Onima koji se ne bi držali propisa, prijetila je smrtna kazna.

Komesar zadužen za poslove mog oca bio je jedna od poznatih ustaških ličnosti. Zvao se Jedvaj i bio je urednik “Hrvatske grude”, jednih od vodećih novina u Hrvat-skoj, koje su se osobito isticale propagandom protiv Židova i lažnim optužbama. Govo-rio je da štiti mog oca, ali kad su tatu zatvorili, nije ni prstom maknuo. Moj je otac bio zatvoren među onim taocima kada je trebalo skupiti 100 milijuna kuna u kratko vri-jeme. Jurila sam kao bezumna od jedne osobe do druge za koje sam mislila da će mi po-moći da izbavim ljubljenog oca iz zatvora. Riječima se ne može opisati koliko sam straha i očaja proživjela, a ti su osjećaji iz dana u dan postajali sve snažniji, pa i iz sata u sat. Taj užas zapravo je trajao cijelo vrijeme rata, katkad u manjoj, a katkad u jačoj mjeri.

Kad se tata vratio iz zatvora, dao je Fritzu i meni sve informacije o našem imetku u inozemstvu. Želio je da zabilježimo imena i adrese ljudi koji su bili nadležni za novac, uključujući i našu oranžeriju u Palestini. Sve to na mene nije ostavilo nikakav dojam; očito je da nisam imala pojma koliko će to u budućnosti biti važno!

Tata je također pristao da mu spremimo neke stvari, poput slika, sagova, knjiga i još nekih vrijednosti koje smo Fritz i ja pohranili kod prijatelja-kršćana, a koji su mi nakon rata sve to vratili.

Osim toga moj otac je sakrio deset velikih sanduka u svoj veliki magazin kraj tvor-nice papira, u okolici Zagreba, i to mi je vratila tatina vjerna namještenica kojoj je tata bio te sanduke povjerio. U njima su se nalazile najdragocjenije stvari koje smo imali u kućanstvu, srebro, porculan, kristali, mnogi servisi, nebrojene skupocjene stvarčice i figurice iz vitrina, kompletne garniture krevetnine, stolnjaci sa salvetama (po 24 komada, Miricino i moje, jer je bio običaj da se mladim djevojkama spremi miraz za udaju mnogo prije nego što postanu zrele). Te su “kištre” bile sasvim nove – nitko ih prije mene nije otvarao. Kad sam ih otvorila nakon rata, našla sam, osim cijelog tog blaga, još i veliki broj zlatnika u jednoj kutiji krevetnine. Svi ti predmeti za mene su imali malu vrijednost, osim što su mi vraćali slatke uspomene na moje najmilije – roditelje i sestricu!

Kad se moj otac vratio iz zatvora, njegovi prijatelji kršćani htjeli su nam pribaviti krive papire – iskaznice da pripadamo grko-katoličkoj vjeri, na što su mnogi drugi pris-tali. No moj tata nije htio ni čuti za taj prijedlog; nije se htio odreći svog židovstva ni za kakvu cijenu. Naprotiv, priredio je svoje medalje koje je primio u Prvom svjetskom ratu, tj. odlikovanja austrougarske vojske, uvjeren da će mu to pomoći u danima nevolje. No drama života nastavila se poigravati nama. Jednog dana u svibnju gospodin Baraković, tada šef odjeljenja za židovske poslove u Zagrebu, nazvao je moje roditelje. Navodno je “molio” mamu, ili je ona to tako shvatila, “uljudno” se ispričavši, da u roku od 12 sati napustimo stan, dodajući da nam time čini “uslugu”, jer većina dobije nalog da se smjesta iseli. Rekao je da stan treba za nekog visokog oficira ili ambasadora, što je, naravno, bila obična laž. Zar je moja majka doista bila tako naivna i povjerovala mu? Vjerujem da je bila! Uglavnom, rekla je da ga razumije, pa je čak i ostavila za tu “gospodu”, kako si je to zamišljala, nešto od našeg staklenog servisa i porculana. Nama je bilo dopušteno da uzmemo sve osim pokućstva.

Odlučili smo da će moji roditelji i Mira stanovati kod Brichtinih sve dok se ne nađe novi stan. Preseljenje je počelo u strahovitoj žurbi – nošenje nebrojenih “kištri”, kutija, paketa, kofera, tako da su ubrzo sobe Brichtinog stana nalikovale na prepuno skladište. Kad sam drugog jutra došla u stan mojih roditelja da pomognem seliti zadnje ostatke naših lijepih stvari, vidjela sam kako se naš hladnjak odvlači, upravo baca dolje po stepenicama, a voda je curila kao iz kabla – ne samo iz hladnjaka nego i iz mojih očiju. Kasnije su nam ljudi pričali da su naše pokućstvo vidjeli po raznim uredima. Gospodin Baraković doista je bio gentleman!

Jurnjava se nastavljala, jer je trebalo naći stan za moje roditelje. Fritz, Mirica i ja jurili smo od mjesta do mjesta, sve dok se napokon nije našao jedan stančić, mnogo manji od našega i ne dovoljno prostran da u njega stanu sve naše stvari. Moja je majka bila nabavila veliku zalihu hrane za slučaj da rat dugo potraje. Planirali smo napustiti Zagreb i skloniti se negdje u Bosni, u planinama, i čekati da rat prođe, jer se govorilo da je sigurnije živjeti tamo nego u gradovima izloženim bombardiranju. Datum još nije bio određen. No, mi smo već odavno prestali biti “gospodari” svog vremena – datume su za nas određivali drugi.

I nadalje smo sve činili da normalno obavljamo svoje dužnosti. Fritz je nastavio raditi u poslu zajedno s mojim ocem, Mirica je učila za maturu, a ja za ispite na fakultetu. Ni sama ne znam odakle sam crpila snagu da se koncentriram u tim uvjetima. Uspjela sam čak položiti dva važna ispita.

U to vrijeme počele su deportacije zagrebačkih Židova. Nekoliko istaknutih javnih radnika-cionista bilo je odvedeno u Austriju, ali su nakon nekoliko tjedana vraćeni.

Zagrebačke odvjetnike zatvorili su u Kerestinec, selo blizu Zagreba, no i oni su se vratili nakon tri tjedna. Slijedio je transport mladića između 17 i 22 godine, među kojima su bili mnogi naši znanci i prijatelji, pa i moj rođak Mladen Weil, student prve godine medicine. Najprije su bili poslani u jednu napuštenu tvornicu sumporne kiseline blizu Koprivnice, bivša “Danica”. Bio je to prvi logor u “nezavisnoj” Hrvatskoj. Kad su ih skupljali, govorili su im da idu na “rad” i dopustili su im da ponesu sa sobom hranu i odjeću. Kasnije su ih prebacili u zloglasne koncentracijske logore i sve ih poubijali.

Od dana kad smo morali predati svoje radioprijamnike ja sam svakog dana odlazila kod Olgice slušati vijesti na BBC-ju, koje su se emitirale svakodnevno u 11 sati. Imali su odličnog komentatora, gospodina Frazera. Kako Židovi uopće nisu smjeli slušati vijesti, a strane su stanice bile zabranjene svakome, Olgičina bi me obitelj pustila samu u sobi, a oni su vani pazili da se netko slučajno ne “zaleti” u stan. Živci su nam već ionako bili slabi, pa bi svaki zvuk zvona na vratima izazivao jezu. Zatvor, deportacija ili smrtna kazna čekali su i onoga tko je slušao vijesti i onoga u čijem su se stanu slušale. Svaki prijestup najsurovije se kažnjavao. Dogodilo se tako jednog jutra – točno se sjećam da je to bila subota 21. lipnja, upravo kada je Frazer počeo svoj komentar s najnovijim vijestima – da me nazvala punica i rekla da odmah dođem kući, jer su dva čovjeka došla po nas da idemo u radni logor. Pozvala je i Fritza koji je bio kod tate u tvornici, a njegov brat Hans sa svojom ženom Sekom/Ivom već je bio kod kuće, također na poziv moje punice. I oni su se spremali za logor. Sve je to zvučalo kao neka vrsta mobilizacije, da ne kažem spremanje za piknik, što je bliže današnjem shvaćanju.

Vijesti su bile toliko zanimljive da nisam odmah odjurila kući, nego sam ostala slušati do kraja. Prema pouzdanim izvorima činilo se da se sprema snažan napad Nijemaca na Rusiju. Nijemci su bili prebacili veliki kontingent vojnika iz Finske na granice Rumunjske, spremni za invaziju, a bile su izvršene i zadnje pripreme zračnih i oklopnih snaga. 

Dok sam trčala kući, jedan mladić, naš susjed, viknuo mi je s prozora: “Brzo, Zdenka, žuri kući! Hvataju mlade žene i djevojke na ulicama!” Mislila sam da se šali, ali se ubrzo ispostavilo da nije šala. Počeo je “lov” na Židove po ulicama.

Kad sam ušla u stan, cijela je obitelj Brichta bila okupljena oko stola. Bilo je pripremljeno nešto lagane hrane za nas i za ona dva čovjeka koji su došli po nas. Nakon što smo nešto pojeli i uzeli svoju prtljagu – svatko je imao svoj “ruksak” na leđima – otišli smo s pomiješanim osjećajima. Pomisao na radni logor i nije bila strašna – malo fizičkog rada neće nam škoditi, mislili smo. S druge strane, bili smo zabrinuti jer nismo znali što nas još tamo čeka. Pomišljali smo na nekakva iznenađenja, ali da bi nam se moglo dogoditi kakvo zlo, to nam nije padalo na pamet.

Naša prva stanica bio je Zagrebački zbor. Jedan mladi ustaša sjedio je pri ulazu i ganjao nas prijetećim gestama u veliku dvoranu gdje se već nalazila jedna grupa mladih ljudi. To sve nimalo nije nalikovalo na ono mjesto koje sam ranije poznavala, kad su ti paviljoni bili uređeni i služili za međunarodne izložbe, gdje je obično i moj otac imao svoje mjesto na kojem je izlagao vlastite proizvode papira.

Jedan vojnik u ustaškoj uniformi počeo je izdavati zapovijedi: “Treba čistiti pod, pomesti…”, i pritom je nešto mrmljao protiv Židova. Postepeno se ta velika dvorana počela puniti. Nadolazilo je sve više mladih ljudi, mladih parova od kojih smo mnoge poznavali. Svi su nosili naprtnjače, jer su svima govorili da idu u radni logor, no nitko nije znao kuda ni kada. Ironija sudbine bila je da je nasuprot nama bio paviljon Francuske s natpisom, velikim i istaknutim slovima: LIBERTÉ-EGALITÉ-FRATERNITÉ. Pridolazilo je sve više ustaša. Bio je postavljen stol s nekoliko stolica, a potom je došla jedna komisija s ljudima koji su trebali odlučiti o našim sudbinama – tko će ostati ovdje, a tko će biti pušten na slobodu.

Žamor se pojačavao, bilo je sve više vike i nervoze. Atmosfera je postajala sve napetija. Nije bilo jasno tko će biti izabran. Počela su se prozivati imena onih koji će biti otpušteni. Bili su to ljudi iz miješanih brakova, obrtnici i oni koji su imali liječničke svjedodžbe. Uzbuđenje i zbrka pojačali su se dolaskom Barakovića koji je trebao dati odobrenje za svakog pojedinca koji je otpušten, tj. njegova je odluka bila zadnja. Svi smo bili uzrujani, s osjećajem nelagode u duši.

Najednom spazim jedno poznato lice među ustašama. Bio je to Jedvaj, komesar moga oca. Ispostavilo se da je došao po mene da me odvede kući. Iako nisam spadala ni u jednu kategoriju po kojoj bih mogla biti oslobođena, bila sam tako mršava i boležljiva izgleda da Jedvaj nije imao mnogo muke uvjeriti Barakovića kako sam bolesna. Osim toga, rekao mu je da je moja majka gorko plakala kad je čula da sam ovdje. Baraković i Jedvaj bili su dobri prijatelji. Baraković je “dobroćudno” mahnuo rukom rekavši: “Idi, idi brzo!”, i već sljedećeg trenutka bila sam vani s Jedvajem koji me je držao za ruku. Jedva sam imala vremena oprostiti se s Fritzom i uzeti svoj “ruksak”. Jedvaj mi je svečano obećao da će sutradan dovesti Fritza kući. “Obećanje – ludom radovanje”, govorio je moj tata. Bilo je to zadnji put što sam vidjela Fritza!

Na putu van Jedvaj je nešto mrmljao o “nevinim ljudima kao vi koji moraju trpjeti zbog onih koji su krivi za taj rat…”, očito aluzija na njemačku ofanzivu protiv Rusije – zacijelo je bio informiran o predstojećoj akciji.

Datum napada zaista se približavao. Invazija je počela u nedjelju, 22. lipnja.

Na izlazu su me u suzama dočekale moja mama i punica. Žurile smo kući, jer sam htjela ispričati svojim roditeljima što sam tamo preživjela. Bila je prisutna i Mirica, kao i kompanjon mog oca, gospodin Španić. Rekla sam im da se osjećam kao da sam izašla ravno iz pakla, a zapravo se ništa “strašnog” tada još nije događalo, nikoga nisu tukli, nikoga nisu mučili, nikoga nisu ubili! No ja nisam bila naučena na tako surov postupak. Još mi nikada nisu zapovijedali tako grubo, niti me prisilili raditi fizički posao na tako prljavom mjestu, a da ne spominjem strah i nesigurnost koju sam tada osjećala. Preklinjala sam oca da se smjesta pokupimo odavde, bilo kuda, samo da ne ostanemo u Zagrebu. Mirica je počela gorko plakati i rekla tati da barem nju pusti u Split ili Dubrovnik, kamo su se već mnogi bili sklonili, ako već on nije još odlučio otići. Njezin prijatelj, “dečko” koji ju je bio spreman oženiti, molio ju je da ode s njim. Otac je obećao da će sve pripremiti da odemo, ali je najprije želio biti siguran da ćemo imati dovoljno sredstava za život izvan kuće na dulje vrijeme. To nas je obećanje umirilo, jer smo znali da otac uvijek održi obećanje i da se u njega možemo slijepo pouzdati. No ovaj put sve je bilo drugačije!

Te iste večeri i drugog jutra ja sam na sve moguće načine pokušavala naći veze koje bi mi pomogle da izvučem Fritza i njegova brata sa ženom iz Zbora. Jedan mladi asistent s fakulteta, koji je osjećao veliku simpatiju prema Seki a imao je i dobre veze s ustašama, uspio ju je drugog dana osloboditi i ona se vratila kući. No svi napori da izvu-čemo mog muža i njegova brata bili su uzaludni. Oni su bili deportirani s cijelom grupom i više ih nikada nismo vidjeli. Dopisnice koje su nam slali nekoliko dana kasnije s Paga zvučale su pune nade. Što se zapravo dogodilo, saznali smo mnogo kasnije, nakon rata, ali ja nikada nisam imala snage pročitati dokumente, tj. pogledati istini u oči. 

Sve to mogli smo izbjeći da smo slušali savjete Sekina oca. On je bio vrlo mudar čovjek, dobar, fin, blag i dalekovidan. Kada su Nijemci bili ušli u Zagreb, savjetovao je obitelji Brichta da napuste Zagreb i pozivao ih na Sušak gdje je on stanovao i gdje su prilike bile mnogo bolje i sigurnije pod talijanskom okupacijom. Pozivao je čak i moje roditelje, i naravno Fritza i mene, a bio nam je svima nabavio čak i propusnice da možemo prijeći granicu, poslavši nam čak i povjerljivog čovjeka za pratnju na tom opasnom putovanju, budući da su pregledi na granicama bili vrlo strogi. No mi se nismo obazirali na Velimirove savjete. Fritz i ja pogotovo bili smo uvjereni da je naša “dužnost” ostati u Hrvatskoj i “boriti se” protiv neprijatelja, dok je moj otac, i pored svega što se događalo, još uvijek bio nepopravljivi optimist. Seka i Hans, naprotiv, htjeli su otići, ali tata Brichta nije se s tim složio. Govorio je otprilike ovako  nešto “Ako je moj sin mogao biti sa mnom u dobrim vremenima, zašto da me sada napusti u teškim…” Hans je naime radio zajedno s ocem na njihovom poslu u drvnoj industriji. Nitko ga nije mogao razuvjeriti da nije u pravu. Seki je govorio: “Moj sin ostaje sa mnom. Ako dođu po njega a njega nema, zgrabit će mene. Ti si slobodna da ideš – tebe nemam prava zadržavati!” I Seka je ostala u Zagrebu sve do onih događaja u Zboru! Nakon toga napustila je Zagreb u pratnji jednog željezničara – zvao se Passi – a poslao ga je njezin otac. Otpremio ju je na Sušak pod krivim imenom, posluživši se iskaznicom svoje žene.

Najgore je tek bilo pred nama, a mi nismo bili ništa naučili iz iskustva. Jednog “crnog” petka u jutro, 27. lipnja, dva su čovjeka došla javiti mojim roditeljima da se spreme za radni logor. Dali su im samo nekoliko sati vremena. Tata je bio neodlučan i nije znao što da radi. Otišao je u Židovsku općinu posavjetovati se da li da se sakrije ili da se spremi za logor. Prevladao je strah od smrtne kazne za slučaj neposluha, pa su tog popodneva moji roditelji zajedno s Mirom pošli u Zbor.

Bila je to prva grupa starijih ljudi, i svi su bili članovi “Bnej Brita”, židovskih framasona. Moj otac već nekoliko godina nije bio član te organizacije, ali ustašama je pala u ruke neka zastarjela lista na kojoj se još nalazilo tatino ime. Ja sam stanovala kod Brichtovih i predmnijevalo se da neće dva puta doći po mene. Tako je i bilo.

Sljedećeg jutra došao je po mene jedan mladi ustaša da me odvede na sastanak s roditeljima. Bio je to kratak i neopisivo bolan sastanak. Svaki puta kad ga se sjetim oči mi se mute, a misli mi se slede. Zagrlili smo se, poljubili i zaplakali. Jedan me ustaša gurne natrag i zapovjednim glasom reče: “Žuri, žuri, inače ćeš i ti ostati ovdje!” Kad sam pitala gdje je Mirica, roditelji su mi rekli da je gore s drugim djevojkama. Nisam je nikada više vidjela, kao ni moje roditelje. 

Kasnije su me često proganjali osjećaji krivnje. Željela sam biti s njima i predbacivala sam si što nisam ostala. Trebala sam ostati i dijeliti njihovu sudbinu! Koga sam još imala na svijetu tako dragog, bliskog, voljenog kao moju ljubljenu obitelj? Zašto su baš oni pali kao žrtve u toj najokrutnijoj epohi ljudske povijesti? Poštenje, osjećaj za pravdu i moralne obveze prema ljudskim bićima toliko su bile ukorijenjene u njima da nisu mogli vjerovati da se s ljudima može postupati na tako neljudski način. Neka budu za sve vijeke ubrojeni u mučenike, neka njihova imena ostanu sveta sve dok bude traga ljudskome rodu!

No u to vrijeme još sam bila puna nade i živjela sam u iluzijama da ću naći nekoga tko će mi pomoći izvaditi ih iz Zbora. Napori su bili uzaludni. Nikoga nisam našla i nitko mi nije pomogao. Dva dana kasnije bili su deportirani. Tata mi je iz Zbora uspio poslati još jedno pisamce u kojem mi je dao zadnje upute poput: “Gospodin Španić neka isplati otpravnine djevojkama…” Nije imao druge brige nego da njegov kompanjon isplati naše služavke! Također me je usrdno molio da se smjesta pokupim na Sušak. Poslušala sam ga. Onaj isti željezničar, koji je pratio moju šogoricu, došao je sada po mene. Taj čovjek, koji je sada bio ustaša, radio je ranije i za mog svekra Brichtu. Kako mu je on napravio neke usluge, sada mu se taj čovjek htio odužiti, naravno, uz naplatu.

Putovala sam s njim kao njegova kćer Olgica, služeći se njezinom legitimacijom. Ona je bila nekoliko godina mlađa od mene, ali ja sam bila slabašna i vrlo mladolika, poput učenice od 15 godina. Passi je bio vrlo oprezan, a još više moja punica koja mi je sve priredila za put, pa čak zamotala i vjenčani prsten u vunu koju smo sakrili. Te su se predostrožnosti pokazale vrlo korisnima, jer je lako moglo doći do komplikacija. Došla je do izražaja i Passijeva snalažljivost. Nekoliko kilometara prije nego što je vlak trebao stići do granice, Passi mi je savjetovao da legnem i prebacio preko mene pokrivač. Kad je vlak stao na Plasetu, mjestu gdje je bila granica između Hrvatske i teritorija bivše Jugoslavije koji su sada okupirali Talijani, ušao je kontrolor. Slučaj je htio da je on bio Olgičin bivši učitelj gimnastike. Pitao je za mene, tj. Olgicu i htio ju je pozdraviti, ali moj “otac” Passi rekao mu je da se nisam dobro osjećala pa sada spavam. Koliko god sam željela i trudila se da moje srce prestane udarati u meni poput čekića, nisam ga uspjela smiriti. Srećom, sve to nije dugo trajalo. Prešli smo granicu bez zapreke i vozili se prema Sušaku gdje je počelo moje izgnanstvo.