Moramo se svakodnevno boriti da Beograd i Srbija, KiM i Crna Gora budu (ponovo) srpski

Datum objave: četvrtak, 15 decembra, 2016
Veličina slova: A- A+

SRBI NA PONORNOM RASKRŠĆU – ILI POHVALA SRPSKOM IMENU

Manastir Studenica
Manastir Studenica

– Ako nam Crna Gora bude prevashodno mjesto nezaboravnih krajolika Ade Bojane, provoda u Porto Montenegru, veslanja po Tari, nastavka Egzita na plaži kod Budve, i svega onoga što važi kao „kul“, i ako, naprotiv, budemo zaboravljali da je Crna Gora mjesto naciocentričnog totalitarizma – a teški su totalitarizmi uspostavljeni u ime nacija kojih nema – ako budemo previđali, ili se čak pretvarali da ne znamo, da naše sunarodnike u Crnoj Gori zlostavljaju i vrijeđaju u školama, u institucijama, u javnosti, kod kuće, na ulici, na plaži, na poslu – mada posla obično nemaju baš zato što su Srbi – ako potisnemo da je u Crnoj Gori SPC, izložena sistemskom progonu kakvog odavno nema nigdje u Evropi, ne računajući Tursku i Ukrajinu, tada će priča zvana „srpski narod“ biti korak bliže neslavnom završetku

– Neprihvatljivo je bilo kada je tadašnji predsjednik Srbije povodom 150 godina rođenja Nikole Tesle, 2006, rekao da je veliki Ličanin bio „i srpski i hrvatski“. Po čemu je bio „hrvatski“ – po tome što su mu odmah po izbijanju rata 1991. rodnu kuću digli u vazduh, iako tamo nije bilo nikakvih borbenih dejstava, a ponajmanje nekih „srbočetnika“? Uzgred, koliko saznajem, po svim anketama javnog mnijenja u Hrvatskoj – Nikola Tesla slovi za najvećeg „Hrvata“ u njihovoj povijesti. Lijepo, samo ta ista Hrvatska je protjerala one koji danas nose njegovo prezime, kao što bi vjerovatno protjerala i njega da se kojim slučajem našao u postojbini u doba cvjetanja nacionalne „demokracije“ 

– Do fizičkog nestanka može doći dvojako – nasilnim uništenjem od spoljnjeg agresora, ili prestankom volje za samoreprodukovanjem, pri čemu, misteriozno, gubitak volje za fizičkim produženjem naroda obično pada ujedno sa gubitkom osjećaja vrijednosti svojeg identiteta. Srpski narod nalazi ne samo u fazi veoma opasnog demografskog opadanja nego i sve raširenije nacionalno-kulturne demoralisanosti, a u najnovije vrijeme i autošovinizma

– Ako neko, od vas koji ste ovdje ili od onih koji nijesu sada s nama, bude osjećao da je bolje obići čitav svijet nego imati djecu – a dobro je i jedno i drugo, da je bolje kupiti nova, bolja kola nego dobiti još jedno dijete, da je važnije ići na „tim-bilding-staf-mitinge“ nego na roditeljske sastanke, tada tu niko drugi sa strane ništa neće moći da promijeni

– A mi, mi se nalazimo u tako ozbiljnoj nacionalnoj defanzivi koja ide dotle da je ugroženo i to da li će budući naraštaji potomaka Srba uopšte željeti da se smatraju Srbima – i na periferiji, i u „matici“. Borba za to da Beograd i Srbija budu (ponovo) srpski, borba da Kosovo i Metohija budu opet srpski, borba da Crna Gora bude iznova srpska – te borbe se dobijaju ili gube svakodnevno – onim što svako od nas svakodnevno osjeća i govori, a ne nekim čudesnim preokretom događaja ili samo masovnim junaštvima za šta su bili sposobni prethodni naraštaji Srba

Časlav D. KOPRIVICA, izgovoreno 8. decembra 2016. na tribini Srpskog političkog foruma (studentske organizacije na beogradskom Fakultetu političkih nauka)

caslav_d_koprivica

IDENTITET je teorijski pojam, tačnije pojam iz filosofije koji je, sticajem okolnosti kulturne povijesti, dospio do svakodnevne svijesti, pa smo tako počeli da se pitamo o identitetu ovoga ili onoga. Kada je riječ o današnjoj temi, o budućnosti srpskog identiteta, stvar je, međutim, i nažalost, kudikamo jednostavnija – radi se samo o tome da li ćemo mi Srbi opstati, da li će nas u budućnosti, kao Srba, biti.

Mnogi pokazatelji, ne samo demografski, govore da je to neizvjesno.

Kao što znate iz istorije, a Hegel je to svojevremeno besmrtno formulisao, povijest je ne samo groblje mrtvih ideja nego i groblje narodā. Dakle, prošlost je poprište onih koji su nekada postojali, rađali se, radovali se, težili, tugovali i umirali – vremenom se sva manje rađajući, a sve više umirući, da bi na kraju neopozivo – kao narod, ili ako hoćete, kao identitet – umrli.

Međutim, smrt naroda obično ne nastupa kao posljedica fizičkog istrebljenja, mada ni to nije nepoznato, već prije kao kulturna smrt, kao gubitak volje i želje neke skupine da se i dalje doživljava i smatra tim i tim narodom, riječju – da bude to što dotad bijaše.

Do fizičkog nestanka može doći dvojako – nasilnim uništenjem do spoljnjeg agresora, ili prestankom volje za samoreprodukovanjem, pri čemu, misteriozno, gubitak volje za fizičkim produženjem naroda obično pada ujedno sa gubitkom osjećaja vrijednosti svojeg identiteta.

Biološka i identitetsko-kulturna degradacija kod izumirućih naroda obično se pojavljuje zajedno, kao što, uostalom, i kod ljudi u visokim godinama ponekad zna da nestane volja za životom, životna radost, što je obično praćeno i degradacijom fizičkog zdravlja. Mislim da ne moram mnogo vas ubjeđujem u to da se srpski narod nalazi ne samo u fazi veoma opasnog demografskog opadanja nego i sve raširenije nacionalno-kulturne demoralisanosti, a u najnovije vrijeme i autošovinizma.

Pošto su, kako vidimo, simptomi nacionalnog opadanja dvojaki, i suprotstavljanje nacionalnom nihilizmu, koji može dovesti i do nestanka srpskoga naroda, mora biti dvostruko – i demografsko i kulturno.

Što se tiče prvoga, ja ne mogu mnogo toga pametnoga da kažem vama koji ste u naponu i usponu snage pred kojima je budućnost ne samo vaša lična nego, i nadajmo se, budućnost naše nacije. Ako neko, od vas koji ste ovdje ili od onih koji nijesu sada s nama, bude osjećao da je bolje obići čitav svijet nego imati djecu – a dobro je i jedno i drugo, da je bolje kupiti nova, bolja kola nego dobiti još jedno dijete, da je važnije ići na „tim-bilding-staf-mitinge“ nego na roditeljske sastanke, tada tu niko drugi sa strane ništa neće moći da promijeni.

Ja ću zato govoriti o onome drugome – o kulturnom suprotstavljanju nacionalnom odumiranju.

Jedan francuski mislilac, kojeg i ja na ovom fakultetu predajem – ne zato što mi je drag ili što se slažem s njegovom teorijom, već zato što je on reprezentativan za stanje savremenog duha – svojevremeno je izbacio teoremu o „kraju velikih priča“, o, kako to neki ovdje, obično ushićeno, vole da kažu, „smrti grandioznih naracija“.

Međutim, ne samo što je „naracija“ nacije, najkasnije od XVIII stoljeća ušla u „modu“ nego ona, suprotno Liotarovoj indikaciji, nikako da izađe iz mode. Da je tako, dovoljno je pogledati samo Ukrajince, Turke, Hrvate i Šiptare i uvjeriti se da nacija nije potrošena „priča“. Dobro, to nijesu baš primjeri za uzor, ali pitajte zato Francuze, Engleze, Poljake ili manje narode poput Danaca, Iraca ili Holanđana.

A mi, mi se nalazimo u tako ozbiljnoj nacionalnoj defanzivi koja ide dotle da je ugroženo i to da li će budući naraštaji potomaka Srba uopšte željeti da se smatraju Srbima – i na periferiji, i u „matici“. No, i to je ključno i o tome ovdje danas iznad svega želim da progovorim: borba za to da Beograd i Srbija budu (ponovo) srpski, da Kosovo i Metohija budu opet srpski, da Crna Gora bude iznova srpska – te borbe se dobijaju ili gube svakodnevno – onim što svako od nas svakodnevno osjeća i govori, a ne nekim čudesnim preokretom događaja ili samo masovnim junaštvima za šta su bili sposobni prethodni naraštaji Srba.

Dakle, da tako kažemo, „male priče“, ono što svako među nama svakoga dana priča, odlučuje o sudbini jedne velike priče koja se zove nacija, srpska nacija, o tome, naime, da li će „srpska priča“ trajati dok traje ljudi i svijeta, ili će u jednom trenutku biti jednom zasvagda „ispričana“.

Uzgred, prije nešto više od dvadeset godina, bio sam u Vukovaru koji su tadašnje vlasti SRJ, zapravo Milošević, već spremale za tzv. „mirnu reintegraciju“, tj. za predaju Hrvatskoj. Moji, naši tadašnji domaćini otpjevali su nam pjesmu srpskih dobrovoljaca iz istočne Slavonije pjesnika čije je, prezime, čini mi se, bilo Pernaić. Pjesmu je napisao dvadesetak dana prije nego će poginuti. Pjesnici – ne po pozivu, već po duši, znaju da predosjete svoju smrt, čak i kada odu vrlo mladi kao što je otišao tvorac te pjesme. Sam njen kraj, koji je ujedno njena poenta, kao što bi mogla biti poenta pojedinačnog života, glasi: „za bolju priču i mi smo pali.“

U priči se, dakle, odlučuje o opstanku ili propasti, od toga kakve danas priče pričamo zavisi hoće li nas sjutra biti. Ako nam, primjera radi, Crna Gora bude važila prevashodno kao mjesto nezaboravnih krajolika Ade Bojane, provoda u Porto Montenegru, veslanja po Tari, koje se na „crnogorskom“ zove „rafting“, nastavka Egzita na plaži kod Budve, i svega onoga što važi kao „kul“, i ako, naprotiv, budemo zaboravljali da je Crna Gora mjesto naciocentričnog totalitarizma – a teški su totalitarizmi uspostavljeni u ime nacija kojih nema – ako budemo previđali, ili se čak pretvarali da ne znamo, da naše sunarodnike u Crnoj Gori zlostavljaju i vrijeđaju u školama, u institucijama, u javnosti, kod kuće, na ulici, na plaži, na poslu – mada posla obično nemaju baš zato što su Srbi – ako potisnemo da je u Crnoj Gori Srpska pravoslavna crkva, izložena sistemskom progonu kakvog odavno nema nigdje u Evropi, ne računajući Tursku i Ukrajinu, tada će priča zvana „srpski narod“ biti korak bliže neslavnom završetku.

Slično, samo za nekoliko „oktava“ gore (ili gorē), stoji stvar i sa Hrvatskom.

Ako, budući tobože „apolitični“, nju budemo doživljavali prevashodno kao područje nezaboravnih „otoka“ – a lijepi su, nema zbora – a ne kao državu u čijim su temeljima ustaštvo i stotine hiljada pobijenih Srba, kao onu u kojoj stotine naših sunarodnika danas čame u zatvorima zato što ih je hrvatsko šovinističko „pravosuđe“ osudilo na duge kazne samo zato što su branili zemlju u kojoj su rođeni, ustavši protiv obnovljenog ustaštva, ne nanijevši zlo nikome nedužnome i nemoćnome – ako, dakle, to budemo činili, time ćemo se moralno uniziti, ne samo kao Srbi nego i kao moralne osobe.

Ako budete šetali Baš-čaršijom, opijeni „zanosnim duhom Orijenta“, prisjetite se da poslije završetka građanskog rata u Bosni i Hercegovini ustanovljeno da stotine sarajevskih Srba nikada nije stiglo do Republike Srpske, ni do Srbije niti do inostranstva. Jednostavno ih nema, niko ne zna se gdje su. Svaki trag im je u rodnom gradu izgubljen 1992/93. Oni su, sva je prilika, i dalje tamo, u Sarajevu, samo zatučeni, bačeni, prikrivenih i izlomljenih skeleta, neopojani i nesahranjeni.

Ovo su samo neke od priča, naših priča, koje ne smiju ostati nepričane, a njih, puno, previše, ima i u Srbiji i u svim okolnim srpskim, nekad-srpskim i ostalim zemljama i teritorijama…

Nadalje, ako budemo slušali domaću muziku i gledali domaći film, putovali po domaćim„destinacijama“, ako budemo čitali – pod uslovom da to uopšte više radimo – našu književnost, pratili našu umjetnost, i u ophođenju sa medijskim, kulturnim, zabavnim i inim „proizvodima“ te potiču iz famoznog „Regiona“ veoma obzirno, da se neko, ne daj Bože, ne uvrijedi, koristili prevashodno riječ „naš“ – iako nas naši bivši sunarodnici (ne samo kao bivši Jugosloveni nego još više kao bivši Srbi) nerijetko psuju na savršenom srpskom* – tada će malo-pomalo i ta naša, srpska svijeća iz dana u dan biti bliža svojem nepovratnom utrnuću.

Da ne bude nesporazuma, nijesam protivnik riječi „naše“ i „domaće“, tamo gdje im je mjesto, a još manje namjeravam predlaganje jezika u kojem bi upotreba tih riječi bila strogo i restriktivno propisivana. Problem je, međutim, što smo mi navikli na raširenu upotrebu tih riječi i u onim kontekstima u kojima ih nijedan evropski narod ne upotrebljava – naime, kada treba imenovati identitet onoga o čemu je riječ.

Dakle, ja ne pozivam na uvođenje nikakvog nacionalnog novogovora, kao što su neki drugi radili, već samo na normalizaciju našeg srpskog govora, koji, nažalost, sve više zastranjuje, po inerciji iz doba druge Jugoslavije, koja je, čini se, postala čak i restriktivnija po Srbe nakon konsolidovanja postjugoslovesnkog prostora u tzv. „Region“ (kojeg alternativno još nazivaju „ovi prostori“, „naše podneblje“ i slično).

Zato je srpski koji mi govorimo sociolingvistički zasićen posljedicama autocenzure na čitave oblasti koje su nacionalnokulturno i nacionalnodržavno relevantne. A ta autocenzura izvorno je inicirana heterocenzurom, kao nametanje od strane drugih toga šta i kako mismijemo da govorimo, štaviše da mislimo i osjećamo, a mi smo, kao dobri đaci, to listom usvojili, tako da često iz nacionalne autocenzure imamo čiste petice ili desetke, čak i kada smo dobrano polupismeni.

Ukratko, ovaj poziv na normalizaciju govora, tj. na suspenziju jugoslovenskih i postjugoslovenskih represivnih jezičkih režima, koji su izdanci neprekidnog pritiska na srpski idenitet, ravan je pozivu na raskid sa brozovsko-kroatofilnim novogovorom u Srba, koji, kao neautentični, agresivni, tuđinski superego nadzire našu jezičku, kulturnu i ukupnu, identitetski relevantnu svijest, ne dozvoljavajući nam da slobodno prodišemo, onako kao što čine svi drugi slobodni evropski narodi.

Da mi govorimo izvještačenim, ne-našim govorom, što je moja ishodišna pretpostavka, lako bismo se uvjerili kada bismo mogli uporediti svoj govori i govor naših predaka. Oni se, naime, nijesu ustezali da nešto što je srpsko nazovu srpskim – ne zato da bi nekome nešto istakli, dokazivali, n najmanje da bi „izazivali“, već zato što nema ničeg prirodnijeg da se sve, pa, eto, i ono što je, „oprostite“, srpsko, nazove svojim imenom. To je prirodno kod svakoga naroda u Evropi, vjerovatno i van nje, osim kod nas.

Pridjev srpski je u raznim manje ili više „nezgodnim“ kontekstima tobože smetao, čak i vrijeđao, sve one koji su od nekadašnjih Srba postali „našй“ i „domaćй“.

On danas smeta spolja instaliranim nevladinim organizacijama koje se bore za „suočavanje“ sa prošlošću i za konstruisanje „srpskih zločina“ (riječ „srpski“ tada nije sporna), a nerijetko smeta i srpskoj, djelimično takođe spolja indukovanoj, kulturnoj „mejn-strim“-javnosti, te srpskim „mejn-strim“-medijima.

Na kraju, treba to priznati, taj pridjev je počeo pomalo da „žulja“ sve nas; jer naime čak i mi, koji nijesmo ravnodušni prema svojem narodu, ponekad znamo sebi (u sebi) da „čestitamo“ kako smo samo imali smjelosti da u prisustvu „našijenaca“ iz Regiona, ili, za šta treba još veća smjelost, u društvu pripadnika ekstremnih domaćih „nevladinih organizacija“ koje nepokolebljivo stoje na braniku srpske „denacifikacije“, neku stvar nazovemo „srpskom“, a da pritom nije u pitanju neka samouvreda ili samopsovka.

Međutim, Njemci nemaju problema da kažu da je neko njemački filosof ili njemački režiser, Francuzi – da je neko francuski naučnik, Španci da je neki španski političar, Rusi da je neko ruski pisac – samo kod nas nastaje ozbiljna tjeskoba kada treba da kažemo da je neko značajno ime iz HH, a ponekad i XIX stoljeća, pripadalo srpskoj kulturi.

A o Dubrovniku, uz ipak, ne sasvim malobrojne izuzetke, mahom ćutimo, valjda zato što su Vatikan i Kaptol, te Kominterna, dosudili da je on hrvatski, iako to nema nikakve istorijske podloge niti utemeljenja, za razliku od pripadanja dubrovačke povijesti srpskoj narodnosno-kulturnoj, iako ne i državnoj povijesti.

Proglašenje srpske kraljevine Crne Gore
Proglašenje srpske kraljevine Crne Gore

Ja, doduše, ne želim da uskratim pravo Veljku Bulajiću da se smatra jugoslovenskim režiserom, mada postoje jake indicije da je u međuvremenu izrastao u vrsnog hrvatskog redatelja, jednako kao što je i Mirko Kovač, po svojem izboru, na onaj svijet otišao kao hrvatski književnik, iako je decenijama, kada je znao da napiše i ponešto što valja, bio srpski.

Svako je kovač svoje sreće, pa i kada riješi da se bavi prekivanjem svojeg identiteta. Ali ipak neprihvatljivo je kada tadašnji predsjednik Srbije povodom 150 godina rođenja Nikole Tesle, 2006, kaže da je veliki Ličanin bio „i srpski i hrvatski“.

Po čemu je bio „hrvatski“ – po tome što su mu odmah po izbijanju rata 1991. rodnu kuću digli u vazduh, iako tamo nije bilo nikakvih borbenih dejstava, a ponajmanje nekih „srbočetnika“? Uzgred, koliko saznajem, po svim anketama javnog mnijenja u Hrvatskoj – Nikola Tesla slovi za najvećeg „Hrvata“ u njihovoj povijesti. Lijepo, samo ta ista Hrvatska je protjerala one koji danas nose njegovo prezime, kao što bi vjerovatno protjerala i njega da se kojim slučajem našao u postojbini u doba cvjetanja nacionalne „demokracije“.

Doduše, 1991. nije morala da ih protjeruje u velikom broju, budući da je NDH još 1941. mnoge Tesle poslala na dno jame Jadovno. I sada, nakon svega, Nikola Tesla treba da bude „jugoslovenski“ ili „srpsko-hrvatski“ naučnik, odnosno „znanstvenik“.

Vjerovatno slično važi i za Branka Radičevića, kojem su 1991. minirali spomenik u rodnom Slavonskom Brodu, kao i za Andrića, čiju je bistu 1992. snašla ista sudbina za ono kratko vrijeme dok je Višegrad bio u rukama muslimanskih snaga.

Da li treba da pristanemo na to da Borislav Pekić, Miodrag Bulatović, Branimir Šćepanović, Danilo Kiš i ostali njima slični ne spadaju u korpus srpske književnosti zato što su rodom ili neposrednim porijeklom iz Crne Gore, ili da Ivan Gundulić i Ruđer Bošković ne pripadaju našoj kulturi zato što je Dubrovnik, voljom hrvatskih komunista, 1945. pripao Hrvatskoj?

Da li treba da se ustežemo da ustvrdimo da su Aleksandar Petrović, Živojin Pavlović, Slobodan Šijan ili Emir Kusturica srpski reditelji?

Slično važi i za muziku – „umjetničku“ i „popularnu“. Ipak, podsjećam da je u našoj Narodnoj biblioteci Njegoš, najveći srpski pisac svih prošlih i budućih vremena, donedavno bio klasifikovan kao „crnogorski“, a da se u katalogizacijama biblioteka u Srbiji koriste odrednice „hrvatski“ i „bosanski“ jezik.

Sve ovo govorim da bih naglasio da od toga šta mi pričamo zavisi šta će naše institucije raditi, a one – što mi Srbi često zaboravljamo – prave budućnost, i nas ovdje, i onih koji će doći poslije nas.

Pišući ovo, već mogu da „čujem“ kako se „kosmopoliti“ iz „Regiona“ kostreše upućujući sa svojih „olimpskih“ visina prezrive poglede, a možda i verbalne opljuvke, na ova „besmislena nacionalna prebrojavanja“. Samo, ako je to zaista tako besmisleno, zašto se kulturno jači i utemeljniji narodi od nas od toga ni najmanje ne ustežu, niti pak, s druge strane, imaju teškoća da priznaju slučajeve dvojnih ili miješanih identiteta značajnih osoba iz kulturne povijesti?

Zato, ako onima koji u svojoj kulturi imaju više od nas nije ispod čast da se „prebrojavaju“, mislim da ne bi trebalo da bude ni nama, umjesto da onima koji imaju manje od nas, ili čak ništa, „velikodušno“ prepuštamo važne ličnosti iz srpske kulturne povijesti, nazivajući ih bezimenom oznakom „naši“.

Na kraju, nemojte, molim vas, sve ovo shvatiti kao nekakvo veliko, a kamoli vulgarno „srbovanje“.

Ovo je samo poziv na uspostavljanje normalnosti usred postjugoslovenskog kulturnog zastranjenja, dakle apel za ponovno uvođenje normalnosti koju smo počeli da gubimo 1918, da bi od 1945. naša srpska kulturna samosvijest krenula u sunovrat.

Potrebno je samo da stvari možemo, smijemo i hoćemo da nazovemo njihovim imenima – ne zato da bismo nekome nešto dokazivali, već zato što je to právo, ali i obaveza čovjeka kao stvorenja koje ima logos.

To što moramo da se upinjemo da dokazujemo očigledne stvari onima koji baštine otpadničke identitete ili onima koji su ovdje „aploudovani“ da mi ne bismo smjeli čak ni da nazovemo stvari pravim imenima, to samo svjedoči o našem nenormalnom položaju, a nikako o pretjeranosti, a kamoli ekstremizmu, jednostavnog i prirodnog zalaganja za istinito imenovanje.

Od nas, dakle, zavisi da li ćemo otići u ispričane priče, okončane pripovijesti, riječju da li ćemo izaći iz povijesti, dobivši u njoj eventualno neku fusnotu. Doduše, za neke je svojevremno, iako su i oni to vjerovatno u međuvremenu „zaboravili“, „fusnota“ o Kosovu, što je bio još jedan u nizu koraka kojom su naše izdajničke političke garniture, jedna za drugom, sve do danas, predavale Kosmet – svojevremeno bila vrlo važna, pa je stoga Bećković tada gorko primijetio da je „fusnota najskuplja srpska riječ“.

Zato, molim vas, ne dopustite da jednoga dana završimo kao fusnota u radu nekog istoričara koji se bavi rijetkim i izumrlim narodima.

Borba za naš opstanak vodi se svakodnevno, najprije u našoj riječi; u toj borbi svi učestvujemo – kada govorimo zvanično, nezvanično, glasno ili tiho, ili čak kada, ćutke, puštamo da nam teku misli. Za nju nijesu potrebne velike žrtve – već samo hrabrost da se stvari nazivaju njihovim pravim imenima.

Nakon svega, nazivanje stvarй svojstveno je čovjeku, pa samo, dakle, treba da budemo ljudi.

* Kada govorimo o našim „razgovorima“ sa bivšim sunarodnicima na „našem“ jeziku, sjetimo se nedavne tirade znamenitog Zorana Milanovića – za one koji ne znaju, bivši predsjednik vlade Hrvatske, a sadašnji činovnik Evropske unije – o Srbima kao „šaci jada“. Neobično je kako je vješto upotrebio taj tipični, ekspresivni, čak lijepi srpski izraz, kada čovjek, koliko mi je poznato, ne govori srpski jezik, već navodno neki drugi.

Izvor: FAKTI

 


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top