Moje Jadovno – Okopavanje kulture sjećanja

Datum objave: ponedeljak, 3 februara, 2014
Objavljeno u Kompleks Jadovno
Veličina slova: A- A+

Velika Plana, otvaranje izložbe MOJE JADOVNO – 01.02.2014 | Velika Plana, otvaranje izložbe MOJE JADOVNO – 01.02.2014 Izložba „Moje Jadovno“ nije obična izložba. Njen značaj nije u izboru građe, estetskom oblikovanju, stručnom vođstvu, iako je sve to nesumnjivo. O njoj ne možemo govoriti kao o otvaranju neke druge izložbe ili komemoracije na mjestu stradanja sa neizbježnom porukom „da nam se više ne ponovi“.

U subotu, 1. februara 2014. u reprezentativnom izložbenom prostoru Biblioteke „Radoje Domanović“ u Velikoj Plani otvorena je u 18 sati izložba „Moje Jadovno“. Izložbu su zajednički organizovali domaćini i Udruženje građana Jadovno 1941. iz Banjaluke.

Manifestaciju je otvorila v.d. direktora biblioteke Sanja Stojadinović, a među građanima koji su sa interesovanjem razgledali izložbene panoe bio je i predsjednik opštine Velika Plana Dejan Šulkić. U narednim danima, sve do 8. februara, očekuje se da izložbu vide brojni mještani, te organizovano posjete učenici osnovnih i srednjih škola ovog pomoravskog grada.

Posebnu zaslugu za prezentaciju u Velikoj Plani ima porodica Aleksandra Simića rodom iz ovog mjesta, sada u Londonu, a koja se osim na redovnoj finansijskoj pomoći u proširenju knjižnog fonda biblioteke, angažovala i kao jadovnički dobrotvor – njihovom zaslugom izložba „Moje Jadovno“ postavljena je na tri mjesta u Velikoj Britaniji, između ostalih i u ambasadi Republike Srbije u Londonu. Uz šest gradova Republike Srpske, Velika Plana je poslije Beograda, Sremske Mitrovice, Sremskih Karlovaca i Novog Sada peti grad u Srbiji koji ima priliku da se upozna sa ovim potresnim svjedočanstvom srpske istorije.

Uvodno izlaganje o Jadovnu, malo poznatom u Srbiji stratištu Srba i Jevreja u 2. svjetskom ratu, te o istorijatu izložbe, održao je osnivač i predsjednik Udruženja građana Jadovno 1941, dr Dušan Bastašić, koji je uz Lozo Predraga i Dragoslava Ilića i jedan od autora izložbe.

Malo se toga može reći čitaocu što bi bez ličnog uvida dalo i približnu sliku utiska koje daje ovaj dragocjeni izložbeni materijal, od porodičnih fotografija, posljednjih poruka stradalnika najbližima, slika stratišta, topografskih karata i faksimila autentičnih dokumenata, a i to sve je samo dio sakupljenog arhivskog materijala koji je skoro sedam decenija bio zataškavan, sakrivan ili ga naprosto niko nije tražio i kada je bio dostupan. Gledajući realno, izložba ni uz najbolju volju ne može stići tamo gdje bi sve trebala, čak ni uz najbolje uslove. A kultura sjećanja, kao i svako učenje, zahtjeva ponavljanje. Nadajmo se da će autori uprkos postojećim okolnostima, ponajviše finansijskim, jednog dana biti u mogućnosti da rezultate višegodišnjeg rada prezentuju široj javnosti i kroz drugi medij, u obliku monografije o Jadovnu.

Tada bi i sama monografija postala sublimirani dokumenat o jednom decenijski olako prećutkivanom zločinu, a upravo je to prećutkivanje paradigma sveukupnog odnosa titoističke Jugoslavije prema žrtvama, od žrtava ustaštva, fašizma, pa do žrtava tog istog režima.

Zbog toga ni izložba „Moje Jadovno“ nije obična izložba. Njen značaj nije u izboru građe, estetskom oblikovanju, stručnom vođstvu, iako je sve to nesumnjivo. O njoj ne možemo govoriti kao o otvaranju neke druge izložbe ili komemoracije na mjestu stradanja sa neizbježnom porukom „da nam se više ne ponovi“. Te izlizane sintagme, da ne kažemo floskule, poput želje za „mirom u svijetu“ na izboru misice, autor ovog teksta se naslušao i sedamdesetih i osamdesetih godina, pa ipak se 91. to u nekoj mjeri ponovilo ili pokušalo ponoviti, upravo na potomcima žrtava iz 1941. Ni te riječi, ni prijeratne komemoracije, ni spomenici ni udžbenici nisu imali za cilj valorizaciju žrtava ni osudu stvarnih kreatora zločina, već su stavljeni u kontekst revolucije i koristili za glorifikaciju mesijanskog vođe i njegove ideologije. U izlaganju istoričara Predraga Loze u Velikoj Plani jasno je postavljena dijagnoza zašto jadovnički kompleks ustaških logora nije u široj javnosti bio poznat, uprkos preko 40.000 žrtava sa skoro kompletnih područja današnjih država Bosne i Hercegovine, Hrvatske, te dijelom Srbije. To su bili obični porodični ljudi, seljaci, radnici, učitelji, sveštenici, trgovci. Nisu to bili revolucionari ili komunisti, pa čak ni borci protiv fašizma, jer su odvođeni iz svojih domova još od 12. aprila 1941. i u narednim mjesecima, prije nego što je bilo koji oblik otpora i započeo. Po nečemu, oni su ipak bili posebni. Među 40.000 žrtava,  bilo je 38.000 Srba, uglavnom muškaraca i bila je to elita srpskog naroda na područjima koje je kontrolisala NDH.

Jadovnički dokumenti ne optužuju ni jedan narod kao cjelinu, ali jasno ukazuju na geografiju srbomržnje i na srbomržnju kao ideologiju. U trenutku kada spoznamo da jadovnički i potonji, do demonskog savršenstva razvijeni jasenovački i drugi zločini NISU FAŠISTIČKI TEROR, čak ni puki aseptični na germanski način izveden holokaust, već nešto mnogo strašnije, najužasnije što se ikada ljudskim bićima dešavalo na ovoj planeti, tada je jasno da to moramo i posebno imenovati. Tu ideologiju srbomržnje, bar njen pojavni, vidljivi oblik, Andrej Fajgelj je nazvao antisrbizam. Sam benigni termin „fašistički teror“ tada se otkriva kao dio genocidne agende, a njegovi tvorci kao učesnici u projektu. Sa ovim moćnim spoznajnim instrumentom već i površna analiza pokazuje jasnu vertikalu antisrbizma još od srednjeg vijeka, preko na ugarskom saboru u Požunu (Bratislavi) 1741. na zahtjev hrvatskog plemstva i sveštenstva donijetog 46. zakonskog članka kojim se obnavlja stari zakon da se u Hrvatskoj neće trpjeti ni jedna druga vjera osim rimokatoličke, preko Mačve 1914, jame Šurmanci do „Oluje“.

Bukvalno je hiljade primjera, sve do Vojtilinog da bi „Srbe trebalo bombardovati“, Klintonovog da je Srbija „najveća opasnost po bezbednost SAD“ do aktuelnih „ljubitelja“ ćirilice u Vukovaru i apela njemačkog zvaničnika o potrebi da Srbi promene svijest.

S njim se ustvari treba složiti – sve dok ne postanemo svjesni antisrbizma kao ideologije srbomržnje, sve dok srpske žrtve ne shvatimo kao dio integralnog i nezavršenog projekta, nema nam nade, čak i da se izvučemo iz okupacije i ekonomskog sloma. Ne samo kultura sjećanja, već prvenstveno svijest o sadašnjosti u kojoj smo još uvijek predmet nečijeg „posla“ je ključ našeg opstanka i nacionalni zadatak koji se ne može prenaglasiti. Ovdje nema potrebe da spominjemo ni Vinču, ni Kljosova, ni Rudnu glavu, ni bombardovanje Narodne biblioteke Srbije, ni Četverojevanđela, ni mnogo toga drugog. Kad dođe vrijeme, kašće nam se samo!

Zbog svega toga je izložba „Moje Jadovno“ značajna, a po svojim intencijama i jedinstvena u Srba. Ona je poput vrtlara koji u jeku mehanizacije ručno, polako, biljku po biljku s pažnjom i ljubavlju okopava i njeguje. Naprosto, nema se i ne može drugačije. Ali ovi momci su u misiji koja bi jednog dana morala dovesti do izgradnje mjesta memorije gdje bismo se poklonili svim znanim i neznanim sjenima stradalih iz našeg roda na pravdi Boga.

U centru izložbene postavke gledam ikonu Sv. Vukašina iz Klepaca. Nesumnjiv simbol jedinstva naše žrtve. Iščitavajući po ko zna koji put u sebi Njegoša stih po stih (tek Gorski vijenac, jer Luču jedva mogu da dosegnem a njene horizonte tek naslućujem), pitam se da li je krvnik imao pravo na ovu žrtvu. Kao što vuk ima SVOJE pravo. Ako sam Njegoša dobro shvatio, ako i krvnik i vuk slijede svoje drevno prirodno pravo lovca na lovinu, tirjanstvo ih izjednačava, ali istovremeno ispisuje iz ljudskosti.

Sa zebnjom se onda pitam gdje to i s kim živimo ako u istu spoznajnu ravan stavimo Jadovno sa bedom Iraka, jadom Libije, bombama nad Beogradom i crnim oblacima što sa zapada prekrivaju Ukrajinu.

Tekst i fotografije: Ranko Radelić

 

Ova aktivnost UG JADOVNO 1941. podržana je, u okviru projketa “MOJE JADOVNO – SRBI JUČE, DANAS, SUTRA”,od strane KANCELARIJE ZA SARADNjU SA DIJASPOROM I SRBIMA U REGIONU, VLADE REPUBLIKE SRBIJE”

 

Vezane vijesti:

Ranko Radelić: Hrvatska akcija Otkos – trijumf ustaštva i fašizma!

Komemoracija u Grubišnom Polju 27. aprila 2013.

Ranko Radelić: BILOGORSKA SVADBA

DRUGI SABOR BILOGORACA: Zavičaj čine ljudi

Marko Kovačević: O Izložbi „Moje Jadovno“ u KCNS – Jadovno 

U AMBASADI SRBIJE U LONDONU OTVORENA IZLOŽBA „MOJE JADOVNO“

Foto: Otvaranje izložbe MOJE JADOVNO u Beogradu

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top