Moja najbolja prijateljica Olgica

Moja najbolja prijateljica Olga Novak pridružila se našem razredu kad nam je bilo 13 godina. Od prvog dana kad smo se upoznale pa sve do zadnjeg dana u školi bile smo nerazdružive. Najprije sam joj pomogla da se uvede i snađe u novoj okolini – u školi – da bismo s vremenom postale tako bliske da smo se kroz šest godina, provedenih zajedno u istom razredu, svakog dana sastajale nakon škole, svako poslijepodne zajedno pisale zadaće. Imale smo isti rukopis, jednake zadaće, iste ocjene, jednake crteže i, s vremenom, isti ukus.

Ako se francuska poslovica “les contraires se touchent” i ne može uvijek primijeniti, u našem je slučaju sigurno bila točna. Potjecale smo iz dva potpuno različita svijeta. Olgica je bila visoka stasa, ugodne vanjštine, tamne puti. Njena tamnosmeđa kosa potpuno je pristajala uz boju njenih očiju – očiju koje su prodornim inteligentnim pogledom gledale u svijet. Pripadala je katoličkoj obitelji koja je vjekovima živjela na južnoj obali Dalmacije, na otoku Hvaru, nasuprot Splita. Olgica je bila jedinica, ali nikada nije bila sama sa svojim roditeljima. Kad je njezin otac, dr.Ivo Novak, bio premješten u Zagreb kao “banski liječnik”, preselila se s njime cijela obitelj: njegova majka Olga, njegove tri sestre Olga , Milka i Pia, te Milkin muž i njihov sinčić. Milkin suprug, Mate Dulčić, bio je izvanredan matematičar i fizičar koji nam je u višim razredima silno mnogo pomagao, tumačio nam teško rješive probleme i pripremao nas za ispite. 

Cijelo to “pleme” živjelo je zajedno u malom stanu i meni nikada nije bilo jasno kako je to bilo moguće. Bilo ih je zapravo deset osoba. Olgica je doduše najveći dio vremena provodila kod nas; svi su je prigrlili i voljeli. Moji roditelji i Mirica smatrali su je članom obitelji. I ja sam voljela njezinu obitelj, mada mi se činilo da dolaze s drugog planeta. Njihova je kuća uvijek bila puna ljudi i bučna, sobe i kuhinja uvijek u neredu, sve je bilo zapušteno i zamazano, sve je mirisalo po ribama, ali njihova gostoljubivost, njihova toplina i srdačnost, njihova iskrenost i neposrednost, nekonvencionalan odnos prema ljudima, spremnost za šalu, sve to pridavalo im je poseban čar.

Jedno ljeto provela sam mjesec dana kod Olgice na Hvaru i tamo sam upoznala jedan svijet koji mi je dotada bio poznat samo iz knjiga lokalnih pisaca poput Vjenceslava Novaka. Olgičina obitelj nikada nije posve napustila svoju kuću na Hvaru – kroz cijelu godinu netko bi odlazio tamo. Bila je to trokatnica, vrlo usko građena, kamene konstrukcije i hladne unutrašnjosti. Tekuće vode nije bilo. Taj mjesec s nama je bila nona, Olgičina baka, koja nam je cijelo vrijeme kuhala: svaki ručak samo ribe, razne vrste riba, na razne načine: juhe od ribe, kuhane ribe, pečene, frigane, marinirane i tko zna na kakve još načine. Unatoč tome bilo mi je lijepo i osjećala sam se dobro. Nikada neću zaboraviti onaj provincijski gradić, tako tipičan za Dalmaciju gdje ima na stotine takovih, gdje je talijanski utjecaj jak i danas jednako kao i u prošlosti; mnogo kamenja, mnogo neplodne zemlje, siromašno stanovništvo – većinom ribari – vrlo pobožan svijet, kraj vrlo privlačan za turiste, s blagom klimom, s bujnom mediteranskom vegetacijom, ona lijepa specijalna vrsta borovih šumica, gajeva i nepregledna površina Jadranskog mora koje vijuga oko obližnjih otoka. Neke su scene nezaboravne: kad u sumrak mladi posjedaju u čamce i kad njihovi ugodni glasovi koji pjevaju lijepe dalmatinske pjesme odjekuju s mora dok se čamci udaljuju s obale. Ribari u tišini odlaze sa svojim barkama, sa samo jednom svjetiljkom da bi njome namamili ribu, i ostaju cijele noći puni iščekivanja i brige hoće li uhvatiti dovoljno ribe da bi mogli prehraniti svoju obitelj. Jedinstvene su mi u pamćenju i one nedjeljne procesije popraćene pobožnim napjevima i molitvama, slaveći odano njihova Sveca. Svako mjesto, kao što je poznato, ima svog sveca zaštitnika, a na Hvaru je to sv.Ante. Cijelo mjesto hodočasti ulicama i pjeva…

U Olgičinoj kući vladali su patrijarhalni odnosi, kao u Srednjem vijeku – ili se barem meni tako činilo. Njezin je otac bio sitan, mršav, vrlo živahan i bučan, stalno je gestikulirao i mahao rukama kad bi govorio, i govorio vrlo glasno. On je bio “gazda”, nesumnjivo glavni autoritet u obitelji. Olgičina je majka bila visoka, korpulentna žena, vrlo mirna i staložena, vječno zaposlena u kuhinji služeći cijelo “pleme.” Tete su radile u uredima, nonu su svi poštivali i cijenili, a Olgica je bila njihov “biser” – najviše je to pokazivao njen otac; može se reći da ju je obožavao. Ona je to i zavređivala. Bila je izvanredna učenica i vrlo bistra. S malo napora postizala je odlične rezultate, bila je osobito nadarena za jezike i matematiku, vrlo muzikalna, a njeni slobodni sastavci bili su među najboljima u razredu. Imale smo toliko toga zajedničkog. Na jedan zvižduk na uglu prije škole ja bih se sjurila niz stepenice i eto nas zajedno na putu u školu. Sjedile smo u istoj klupi kroz cijelo vrijeme školovanja, za vrijeme odmora razmjenjivale smo dojmove, na putu kući opet beskonačni razgovori – nikada nam nije bilo dosta druženja.

Olgičin raskid s dotadašnjim načinom mišljenja i gledanja na život bio je još radikalniji nego moj. Bilo joj je 16 godina kad je u plesnoj školi IMKE srela jednog studenta koji joj je nekoliko godina kasnije postao muž. Zvao se Janez Lavrač, Slovenac, student ekonomije. Zaljubio se u Olgicu i uspio je uvjeriti da ima krivi pogled na svijet. Postepeno se ta odana vjernica-katolkinja pretvorila u ateisticu. Od trenutka kad se Janez pojavio u Olgičinom životu naše je prijateljstvo malo oslabilo, tj. više se nismo mogle tako intenzivno družiti. Njihova je ljubav bila uzajamna. Vrijeme koje je dotada provodila sa mnom sada je, naravno, bilo posvećeno Janezu, ali ostale smo i dalje vrlo dobre prijateljice.

Olgica je upisala studij engleskog i francuskog jezika na zagrebačkom sveučilištu; diplomirala je tijekom rata i postala učiteljica u srednjoj školi. Tijekom rata udala se za Janeza; imali su dva sina i jednu kćer. Janez je predavao na sveučilištu, najprije u Beogradu, a kasnije u Ljubljani. Tijekom svih tih godina malo smo kontaktirale, s vremena na vrijeme razmjenjujući čestitke za Novu godinu. Nikada se više nismo susrele i nikada si neću oprostiti što nisam prisustvovala četrdesetogodišnjici našeg upisa na fakultet 1978. Kada sam nekoliko godina kasnije posjetila Jugoslaviju i došla u Ljubljanu kako bih se našla s Olgicom, Janez mi je rekao da je preminula tog proljeća nakon operacije jetre.