Mile Vukelja

Rođen 16. novembra 1930. godine u selu Donja Dragotinja, Prijedor

Kazuje:

Roditelji su mi se zvali Jovo i Stoja. Bili su zemljoradnici. Od imovine smo imali: kuću, štalu, štagalj, kuruzanu, sušanu, svinjce, koko­šinjce, pčelinjak, osam goveda, četiri svinje, pet­naest ovaca, kokoške.

Našu familiju su sačinjavali: otac Jovo (1895), majka Stoja (1900), braća: Dušan (1924), Dragan (1933), Nikola (1937), Slavko (1941) i sestre: Dušanka (1924), Jovanka (1926) i Smilja (1928).

Nezavisna Država Hrvatska je napisala pro­glas da svi Srbi predaju oružje bez obzira na to imaju li na njega odobrenje ili nemaju.

Iz našeg mjesta nije pristupio niko u hrvat­sku službu, jer se radilo o čisto srpskom stano­vništvu. Na vlast je došao musliman Arif Nada­rević.

Preuzeli su sve gruntovne i matične knjige. Imali su apsolutnu vlast. Prva hapšenja su poče­la krajem maja 1941. godine. Prvo je uhapšen sveštenik Kondić Todor (1908), njegova supruga Nevenka (1906), sinovi Vlado (1930), Vojo (1933) i kćerka Mila (1937).

Predstavnici Nezavisne Države Hrvatske u našu kuću su došli 2. avgusta 1941. godine. Tada su strijeljali moga oca Jovu, brata Dušana i sestru Jovanku.

Zapalili su kuću i sve pomoćne objekte. Otjerali su svu stoku i uzeli žito.

U logor su, osim mene, odvedeni: majka Stoja, sestre Dušanka i Smilja, braća Dragan (1933) i Nikola (1937).

Otjerani smo u Dubicu, a iz Dubice u Ja­se­novac. Do logora smo došli pješice uz stalno maltretiranje, psihičko i fizičko. Od nas su odu­zeli sve što im je predstavljalo bilo kakvu vrije­dnost: razni nakiti, metalne predmete, satove…

U logoru smo najviše boravili na poljani i u prostorijama sličnim šupama, u veoma nehigi­jenskim uslovima. U jednoj prostoriji je boravio veliki broj ljudi – kolko god bi moglo stati. Ishrana je bila veoma loša, hrana nehigijenski pripremljena i dijeljena u malim količinama.

Nakon nekoliko mjeseci premjestili su nas u logor Pakrac, a iz Pakraca smo nakon nekog vre­mena premješteni u Daruvar gdje smo za­držani do kraja rata.

Od moje rodbine niko nije ubijen u logoru, niti je umro. Iz logora su nas odvodili seljaci da im radimo fizičke poslove u domaćinstvu. Moj usvojitelj se zvao Vrač Stevo, star oko 50 godi­na, iz sela Batinjani.

Nikad mi nije govorio o mom porijeklu. Na­zivao me je „Bosanac“. Usvojitelj je imao svo­je četvoro djece. Imao je kuću koja je bila njegovo vlasništvo.

Usvojitelji su prema meni bili prilično korektni. Nisu me vodili u crkvu, a niti su me slali u školu, mada sam za to imao godine starosti, a i ranije sam bio đak.

Po završetku rata otišao sam od usvojitelja, kao i svi zatočenici.

Posljedice su ostale uglavnom psihičke prirode zbog neprekidnog osjećanja straha usljed stalnih pri­je­tnji smrću i fizičkog maltretiranja u lo­goru. Bio sam jako mršav, zbog neuhranjenosti i duševne patnje.

Po zanimanju sam bio službenik na želje­znici. Radio sam poslove čuvara pruge, čuvara pu­tnog prelaza i otpravnika vozova. Sada sam u penziji.

<Branko Graonić                                                             Sadržaj                                                           Vasilije Karan>