MILANA BABIĆ: TEŽINA ZABORAVA

Datum objave: ponedeljak, 18 marta, 2013
Veličina slova: A- A+

Činjenica je da se još nismo izborili za

validnu srpsku istoriju 20. vijeka. Jedan od uzroka je socijalistički sistem, koji
je kreirao istoriju prema zadatom obrascu bratstva i jedinstva. Drugi razlog je
što je nam je 20. vijek donio četiri rata i tri različita sistema društvenog uređenja.
Ljudi više ne stižu da se prilagode zadatom društvenom obrascu života ni ubrzanim
promjenama sistema vrijednosti. Ako Srbin ne sjedne i sam ne istraži svoju istoriju,
teško da će doći do potpunih informacija kroz obrazovne institucije.

 

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2013/filmovi.jpg

 

Sklonost Srba ka lakom praštanju svakako je odlika pravoslavlja.
Ali ova druga odlika, koja se za nju zalijepila – zaborav ogrnut nezainteresovanošću
– definitivno nema ništa sa pravoslavljem. Sve hrišćanstvo je okrenuto sjećanju na
mučenike i stradalnike za Hristovo ime. U centru liturgije je sjećanje. U liturgiji
su svi zajedno i živi i upokojeni, nema zaborava, nema granica vremena i prostora
– postoji upliv bezvremenosti koja podrazumijeva životvorno podsjećanje na Hristovo
djelo spasenja.

Naša sklonost ka zaboravu je i smišljeno nametnuta, ali sada
i prisvojena, prisajedinjena našem nacionalnom biću. Kada je sultan Sulejman dovršio
osvajanje Srbije zauzimanjem Beograda, ostavio je Pravoslavnu crkvu, ali ne tako da
joj se dozvoli nastavak duhovno-intelektualnog napretka (svaki zamah bio je na kraju
presječen). Osmanska imperija je lagano (sporost i psihološka presija neminovnosti
njenog napredovanja odlike su turskog načina osvajanja) narod ogrtala sujevjerjem koje
se reaktiviralo kao plod neupućenosti u suštinu hrišćanske vjere. Sultan je pomogao
obnovu naše Crkve iz istog razloga iz kojeg je pomagao i protestantizam – da oslabi
katolicizam i pripremi dalje osvajanje Evrope. Mi smo tada civilizacijski presječeni
u procvatu naše duhovno-intelektualne snage. Čitajući despota Stefana Lazarevića,
vidimo kuda bi pošla i šta bi još porodila naša kultura.

FATALNI ZAOKRETI Kada je došla Austrougarska, prvo što je uradila bilo je udaranje
na cjelovitost srpskog nacionalnog bića: Kalaj je strogo zabranjivao upotrebu ćirilice
i termina Srbi. On je pokušajem centralizacije BiH i naturanjem bošnjaštva kao zajedničkog
identiteta postavio temelj budućeg krvoprolića. Došao je potom Prvi svjetski rat
i egzodus biblijskih razmjera. Kralj Aleksandar je učinio ogromnu političku nesmotrenost
izjednačivši pobjednike i one koje su bili na strani okupatora, a sve da bi se nazvao
kraljem velike države. Kao da je snaga države u veličini. Napravio je teritorijalnu
preraspodjelu koja se pokazala fatalnom po srpske državne interese. A je onda došao,
Bog zna odakle, Tito.

Pored istorijskih okolnosti, koje su proizvele tako malo vremena
za spokoj, sklonost ka lakom zaboravu je svakako doprinijelo i to što su Srbi dobroćudan
narod, što će reći i naivan. Zato se i moglo desiti da sve i jedan Jevrejin pobjegne
iz Sarajeva, daleko prije nego što su u Sarajevu počele da vladaju nemilosrdne ubice
i zlostavljači, a da veliki broj Srba ostane, uzdajući se u doskorašnje bratstvo i
jedinstvo.

Porod ovog zaborava je jedan psihološki fenomen: izrugivanje
na račun svoje istorije i karaktera naroda. Ova patološka potreba da se dalje ponizi
i pljune na svoje ne može se ipak do kraja odgonetnuti. Neki kažu to je odlika robovske
svijesti koju smo prisajedinili svojem biću usljed vijekovnom robovanja. Drugi kažu
da mi ni genetski više nismo narod iz doba Sv. Save, misleći na fizički izgled,
ali i na duhovnu komponentu koja ide u paketu. Treći kažu da je to posljedica obračuna
sa najboljim predstavnicima srpskog roda u onog prevazi Engleza na Titovu stranu.
Teorije su razne.

SRAMOTNI FILMOVI Ovo ruganje najupadljivije je prisutno u filmovima koji bi trebalo
da se bave srpskim stradanjem tipa „Sveti Georgije ubiva aždahu“ ili „Turneja“. U
filmu „Sv. Georgije ubiva aždahu“ nailazimo na temu koja nije mogla biti filmski
obrađena u Titovoj Jugoslaviji, koja zahtijeva uzvišeno kao estetsku kategoriju.
Ako smo u nekom ratu pokazali kolika smo hrišćanski narod i koliki smo borci, to
je bilo u Prvom svjetskom ratu. A kako smo prikazani? Kroz blaćenje i potpuno nemotivisanu
golotinju. Ili film „Turneja“, koji ulizivački (valjda je reditelj smatrao da tako
može doći do „Oskara“) potvrđuje sliku svijeta o nama kao o divljacima, prostačinama
– brđanima utopljenim u pojam Bosne, koja stoji nasuprot uglađenog Beograda.

Svjedočenje o mučenicima je svet posao. Svjedočanstvo je biblijski
termin, mnogoslojan, izgrađujući, životvoran. Riječ je svjedočanstvo, djelo je svjedočanstvo,
duga je svjedočanstvo – zavjet između Neba i zemlje da Gospod neće više kažnjavati
čovječanstvo potopom što je misao srca čovječijega zla od malena.

Svjedočanstvo o zlu koje čovjek može razraditi u sebi neophodan
je zapis. Svjedočanstvo doprinosi realnom sagledavanju svijeta, daje rastrežnjujući
bol i čini da hodamo zemljom otvorenih očiju. Zbog zapamćenog ili zapisanog svjedočanstva
postoji opomena, ali i temelj, korijen, identitet, veza i, na kraju, otkriva se i
smisao života – naša posebnost; posebnost svakog čovjeka i njegove sudbine u ostvarenju
ličnih darova, pa i mučeničkih (najtežih za ponijeti), ovdje na zemlji koja nekada
više liči na pakao nego na pribježište.

 

Milana Babić

Izvor : NOVI STASNDARD




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top