Milan Bastašić – svjedočenje

Sin Luke i Evice, rođen 30. 1. 1931. go­dine u Grubišnom Polju, Savska Banovina. Do­tje­ran u logor Jasenovac prvih dana oktobra 1942. godine, a pušten iz logora 30. novembra 1942. godine.

12. aprila 2011. kazuje:

Roditelji su se bavili poljoprivredom. Imali su imanje od osam jutara zemlje, a obrađivali su i zemlju crkvenog posjeda na Majdi, blizu Poljana. Pored kuće, uz glavnu cestu Virovitica – Veliki Zdenci, veličine 12×16 metara sa ganjkom i bunarom pod istim krovom, imali smo štalu, štagalj, svinjac, kokošinjac i poljski za­hod. Osim velikog dvorišta postojala su dva voćnjaka, pretežno šljiva, zatim jabuke, kruške, dud i dva velika oraha. Vinograd je bio na kraju okućnice – loza bijela „noja“, nešto roze i plave. Imali smo konje, tri krave (Milova, Malenka i Goluba), jedno tele i jedno ždrebe od kobile Cede. Bilo je svinja 3 do 5 komada i kokošiju 10 do 15, nekoliko gusaka, ponekad 5 do 6 pa­taka.

Porodicu su činili otac Luka, rođen 1895, mama Evica, rođena 1902. godine, brat Stevo rođen 1923, sestra Jovanka, rođena 1926. go­dine i ja rođen 1931. godine. Prije okupacije ze­mlje u Grubišnom Polju bilo je samo nekoliko ustaša u društvu „Hrvatski junak“ kojima je ru­kovodio župnik. Njima je odmah prišao dio „Seljačke zaštite“. Zatim, njima prilazi većina ru­kovodstva HSS, a uz katolički kler uz podršku gotovo nepromijenjenog aparata vlasti (onih nekoliko Srba otpušteno iz službe), to je bilo dovoljno da se uspostavi vlast NDH i to u vrlo kratkom roku.

Uspostavljen je logor u Gru­bišnom Polju, tabori po općinama i rojevi po se­lima (G. R. Genica, V. Peratovica, Lončarica, Topolovica, Zrinska, V. Grđevac, V. Barna, V. Zdenci, Đakovac i Turčević Polje). Manje grupe oružnika postojale su gotovo u svim selima. Sa dvije žandarmerijske stanice, četom SS Deutsche Mannschaft u Grub. Polju sastavljene od doma­ćih Nijemaca i nekih Čeha i artiljerijskog divizi­ona Nijemaca (april – maj 41. godine). Hrvatsku vlast podržava oko 500-600 naoružanih lica. Dovoljno za hapšenja, deportovanja, likvidacije na licu mjesta, iseljavanje i tjeranje u logore obez­vlašćenog nevinog srpskog stanovništva. Po bunarima srpskih kuća sa raznim spravama traže oružje.

Oružnici već 26/27. aprila 1941. godine vrše masovno hapšenje muškaraca Srba od 16 do 60 godina. Inicijativu za hapšenje, zahtjev Za­grebu, daje katolički župnik Pero Sivjanović. Hapšenje vrši zagrebačka policija uz pomoć do­maćih oružnika i pokazivača srpskih kuća. Hapšenjem rukovodi lično Eugen Kvaternik (Di­do).

To se događa samo devet dana od kapi­tulacije Kraljevine Jugoslavije i 16 dana od pro­glašenja NDH. Uhapšena su 504 Srbina. Vra­ćeno je nekoliko mladića ispod 16 godina, ne­koliko staraca, nekoliko Srba čije su žene bile ka­toličke vjere, a jedan je u torturama umro – svega 17. Ostalih 487 prošlo je grozne torture: žeđ, glad, prebijanje, ubadanja bajonetama, se­čenja noseva, ušiju, spolovila. Sve se to dešava­lo na putu preko Bjelovara, Zagreba, Koprivnice (logor Danica, prvi u NDH), Gospića do Ja­dovna i Slanog na otoku Pagu.

Tu su poslije golgote od Gospića do Jadovna na Velebitu, po­klani, ubijani maljevima, gvozdenim šipkama, živi bacani, povezani jedan za drugog, u bez­dan Šaranove jame i Grgine jame. Neki su za­vršili u groznim mukama u Slanom, jedan dio u velebitskom kanalu prilikom prevoženja na ostrvo Pag. Jedini razlog hapšenja bio je taj da je žrtva SRBIN. Tada nisu hapšeni Židovi.

Hapsilo se tako što su domaći potkazivači po­ka­zi­vali srpske kuće i govorili koliko ih ima u kući za hapšenje. Po izlasku iz kuće su vezani jedan za drugoga po dvojica, zatim za uzdužni lanac po sredini četvoredne kolone. Ta kolona je zastajala u grobnoj tišini pred svakom srp­skom kućom i povećavala se. Na kraju su za­tvoreni u školskoj spratnici. Tu su prisilno tjerani u klozet na vršenje nužde, gdje ih je čekao špa­lir oružnika za prebijanje. Sutradan su otjera­ni uz zlobne, posprdne i prijeteće komentare svojih komšija, znalaca, suradnika, lažnih pri­jatelja Hrvata, očito sretnih i zadovoljnih tim prizorom na željezničkoj stanici. Poslije mise u katoličkoj crkvi, na željezničkoj stanici okupila se gomila svjetine, zluradnika, da još jednom ispolje svoje radovanje ovom srpskom nesrećom, na očigled zaplakanih srpskih majki, žena, baka, braće, sestara, sinova i unuka. Mene priupitaše školski poznanici: „Je l’ i tvoj tajo tamo?“

Grupu istomišljenika, aktera i saradnika oko katoličkog župnika Pere Sivjanovića činili su: advokati dr Lujo Stahuljak, dr Ivo Vedriš, apo­tekar Josip Kezele, inženjer agronom Josip Fridman, trgovac Joško Kolar, krojač Luka Peja­ši­no­vić, učitelj Marijan Klepić, trgovac Stjepan Hosi, činovnik Đuro Golubić, učitelj Ivo Đuro­ković, opštinski čelnik Mile Smolčić, Franjo Lek­čević, Drago Čvorak, Franjo Horvat, Jozo Mio­ković, Slavek Seliš, braća Gabler, Menis i Musil.

U noći 26/27. aprila 1941. godine gotovo su razbili naša kućna vrata i sa uperenim pu­ška­ma na kojima su bile bajonete, upali su u ku­ću, pa onda u spavaću sobu. Uz psovke i pre­tnje požurivali su oca, a zatim i brata da se oblače. Otjerali su ih u mrak iz kojeg se nikada nisu vratili. U toj akciji hapšenja nije ubijen nijedan Srbin. U donjem kraju Grubišnog Polja jedan mnogo puta hospitalizovani psihijatrijski bolesnik, primetio je neka događanja pa je iza­šao iz kuće i na svoj način nešto je dobacivao. Pošto se nije povinuo ustaškim pretnjama, oni su ga ubili. Zvao se Nikola Kopčinović, Hrvat. Njemu je poslije Drugog svjetskog rata podi­gnuta spomen-ploča kao prvoj žrtvi ustaškog terora. Ploča je bila otprilike četiri puta veća od one na zgradi željezničke stanice u Grubišnom Polju, onim 487 Srba koji su te noći pohapšeni i ubijeni u Jadovnu!

Početkom avgusta 1941. godine Hrvati pre­du­zimaju drugi masovni pogrom nad Srbima u kotaru Grubišno Polje i iseljavanje u Srbiju. U mjestu Grubišno Polje to je bilo 4. avgusta 1941. godine. Izgon iz kuća obavlja četa Hercegovaca uz pomoć domaćih oružnika. Uku­pno je iseljeno 600 srpskih porodica, uglav­nom boljeg imovinskog stanja. Svi su odvoženi uglavnom vlastitim kolima-zapregama i smješta­ni u stočne vagone na željezničkoj stanici Gru­bišno Polje. Kod voza je bilo batinanja do krvi. Kad je voz krenuo, stao je van stanice i tu su u be­svjesnom stanju u vagon ubačeni Đuro iz Pavlovca i još dva Srbina koji su se tu nekada ranije doselili iz Dalmacije.

Voz je ponovo stao kod željezničke stanice Česma i tu su oni izba­čeni iz vagona. Nikad se poslije Drugog svjet­skog rata nije saznalo što je sa njima bilo. Toga dana vršena su i pojedinačna hapšenja. Ispred ustaša u Malom Grđevcu pobjegao je Đuro Klja­jić, prvi Srbin koji je uspio pobjeći. Od pojedinačno uhapšenih u noći 4/5. avgust 1941. godine izmasakrirani su i rasporenih trbuha ba­čeni sa balkona Sokolane na drljače: Mladen Muškinja, Filip Domitrović, Marko Jović, Nikola Malbaša i jedan čovjek iz Grabovnice koji je kod Malbaše bio u gostima. U srpske kuće do­seljeni su uskoro Hrvati iz Hercegovine i istočne Dalmacije, te nešto Zagoraca. Pojedinačna hap­še­nja traju stalno. Tako je aprila 1942. godine otjeran u Jasenovac učitelj Ivo Bastašić na službi u Vel. Peratovici.

U julu 1942. godine dotjerano je mnogo žena i djece sa Kozare. Razmješteni su uglav­nom po srpskim kućama. Česima i drugim kato­li­cima dodjeljivani su oni koji su mogli biti ko­risna radna snaga. Nekako u to vrijeme sprove­deno je masovno pokrštavanje Srba na katoličku vjeru. Prije toga su se pokrstili Židovi. Židove su već u avgustu mjesecu otjerali u Jasenovac. Dvo­jica su pobjegla u samom činu hapšenja. Jedan je uhvaćen u ofanzivi na Bilogori oktobra 1942. godine i ubijen.

U noći 27/28. septembra 1942. godine partizani napadaju Grubišno Polje i u zoru se po­vlače. Nešto prije podne ide grupa ustaša u gornji kraj. Uskoro ustanovimo da je selo opko­ljeno. Ustaše stjeruju u grupama žene, djecu i starce (Srbe) u uvale kraj sela i u masi ubijaju mitraljezima i bombama. Tu strada znatan broj žena i djece sa Kozare. Počinje ofanziva na Bi­logoru gdje se vrše grupna streljanja po svim se­lima. Ubijeno je i zaklano oko 500 žena, dje­ce, staraca i nešto zrelih muškaraca. U mjestu Grubišno Polje ubijeno je 69 osoba. U logore Jasenovac i Sisak otjerano je oko 3.000 čeljadi. Među njima je bio i veliki broj dotjeranih sa Kozare. Malo ih se vratilo, a od zrelih muška­raca niko. U julu 1942. godine na kotar Gru­bišno Polje doterano je oko 9.000 Srba, staraca, žena i djece „zarobljenika“ s Kozare, oko 7.000 na područje kotara Garešnica, a oko 5.000 na područje Daruvara.

Park u Grubišnom Polju prvih dana oktobra 1942. bio je pun dotjeranog srpskog naroda iz Bilogorskih sela i mjesta Grubišno Polje. Bio je utorak kada su Hrvati naredili da se postroje svi muškarci stariji od deset godina uz prijetnju da, ako se zadrži stariji i samo dva dana od deset godina, biće ubijen i on i majka. Tu i ja spa­dam.

Majka mi dade krparu, neki zavežljaj sa kokošijim mesom i hljebom u nekakvoj raljčici i uplakana vrati se ka mojoj sestri među ostale žene i sitnu djecu. Postrojiše nas po četiri u re­du. Krenemo prema željezničkoj stanici. Upozo­ra­vaju nas da ne bježimo jer je sve opkoljeno vojskom. Tuku kundacima i utjeruju u vagone. Uvukoše i mene u vagon. Vagoni su stočni, za­tvoriše vrata, otvorene su samo rešetke pri kro­vu. Početak oktobra bio je vruć, pun prašine. Ljudi skidaju košulje, mašu iznad glava radi promaje. Žeđ se brzo javila. Stari Janjć poludio, čas traži vodice, čas traži šibice. Drznici lupaju u zidove vagona, zahtijevaju tišinu i prijete. Ne­ko jauče u susjednom vagonu.

Dugo putujemo i zastajemo. Stariji kažu da je petak i zaključuju u jednom času da ne ide­mo u Gospić, nego prema Srbiji, što je značilo život. Gdje god se stoji, oni kraj rešetke mole vodu, vode nema. Dodaše jednu posudicu, više prosusmo nego popismo. Sad nasta tajac, jer je jedan od upućenih, a toga su kao svi slušali, rekao: „Ako idemo dalje ravno – idemo za Srbi­ju, a ako idemo (valjda reče desno) onda nas voze u Jasenovac“. Pošto je voz krenuo, brzo zaključiše da idemo u Jasenovac. Počeše neka tiha zapomaganja, došaptavanja, nekakav strašan osjećaj, više se ni voda ne spominje.

Dan je sunčan, ustaše oko vagona pjevaju: „Sve ćemo Srbe bacati u Savu, ko ne prizna hrvatsku državu!“ Dovikuju: „Hoćete li vode?“ Gotovo svi odgovaramo: „Hoćemo!“. „Evo vam!“ Oni jadnici kod rešetki pokažu se, jer jedino oni vide iz vagona. Tada im ustaše bacaju kamenje i tvrdu suhu zemlju u lice, u oči. Kažu neki da se vidi Sava voda. Jaoj, da hoće u nju da nas pobacaju pa da plivamo i da je pijemo! Čuje se već dugo jaukanje i zapomaganje iz susjednog vagona. U više navrata tukli su nekoga ko je tamo skrenuo s pameti. Otvaraju se vrata i našeg vagona, viču: „Izlazi!“. Nose onog jadnika iz susjednog vagona, vuku ga dva čovjeka, a još ga tuku, jer on nikako da prestane jaukati i zapomagati na njihove zahtjeve. Neko reče da je to Joco iz V. Grđevca. Gledam, ima na čelu debelu masnicu, a stražar koji ga je udario, ide pored njega sa onom dvojicom koji nose obrađen komad drveta za koji i danas tvrdim da je to ono drvo što na njemu stoje niti na tari, stanu za tkanje.

Uče­staše povici i deranje: „‘Ajde, brže! ‘Ajde, ‘ajde tamo u raku!“ (Kod nas je raka sinonim za grob.) Idemo po svježe obrađenoj suvoj zemlji, bez trave. Silazimo u neku nizinu, niz laganu nizbrdicu. To je valjda ta raka. Postaviše nas u neki red i odvajaju iz njega na drugu stranu starce i djecu nesposobnu za rad. Izdvojiše mog vršnjaka i školskog druga, jednog bliskog vršnja­ka, jer im je pokazao svoje deformisane dlanove od ožiljaka koji su bili posledica opekotina u ranom djetinjstvu. Pođoh i ja na njegovu stranu, ali me stražar vrati. Pokušam ponovo, ali mi on nešto gadno opsova i zastrašujuće zapreti, te se ja sa pola prostora između dva reda vratim na­zad.

Sad mi je najbliži ostao Milan Adamović, dječak nekih 13 do 14 godina, koji je ljetos do­tjeran sa Kozare i uzeo ga je kao slugu Jero, Čeh, moj komšija. Jero ga nije dao oružnicima, ali kad njega nije bilo kod kuće, Milana je dala Jerina snaha, žena Jerinog sina gestapovca. Vratiše one izdvojene ponovo u vagone, a nas nekud povedoše i nađosmo se na nekoj poljani. Zemlja suva i ispucana, a neravna kao osušeno oranje koje je kao još mokro i blatno ugaženo, pa se tako neravno osušilo. Osušena trava je oskudna i tek neznatno zelena. Tu nam počeše neki ljudi u kantama iz Save nositi vodu.

Voda Sava za mene široka, pa stvarno mislim da nas pobacaju u nju i da pucaju po nama, plivao bih i pio vodu. Neki pričaju i čude se kako su ti ljudi što nose vodu mršavi, slabi, jedva nose one kante sa vodom. Ja to nisam primetio. Kad sam se napio vode, razvežem ono moje culo što mi ga mati dade, a ono meso udara po đubru od konja, jer je zavežljaj celo vreme bio na po­du od vagona. Jedem kruh, on se mrvi, ali ne zaudara kao meso. Jedan čovjek, od onih što nose vodu, zamoli me da mu dadem nešto od hrane. Ja ga ubjeđujem da zaudara, a on to po­kupi i ode, meni osta kruh. Pronese se glas da se deli ručak. Pođem tamo. Dadoše mi u lime­nom tanjuru neku supu. Nemam žlice, srknem iz tanjura, a ono grozno, bljutavo, neslano, lju­ske krumpira sa po nekom grudicom krumpira. Držim tanjur, ne znam šta ću s tim sadržajem. Opet naiđe neki od vodonoša i uze mi tanjur iz ruke, posrka ono za čas u hodu i ode. Svlače nas do gola, ide se na šišanje.

Gledam te odra­sle ljude, šišaju ih i dolje i gore, i ispod pazuha. Kažu, tu je i brico Milan Bosanac, brico u Grubišnom Polju, otjeran sa 504 Srbina od 16 do 60 godina 26/27. aprila 1941. godine u lo­gor „Danica“ u Koprivnicu. Svi su pobijeni u Ja­dovnu kod Gospića. On kao brico, zanatlija, među raznim zanatlijama, ali on sam iz Grubi­šnog Polja, odveden već u ljetu 1941. da gradi logor Jasenovac. To je za sve nas bilo iznena­đenje, jer smo znali da su svi naši pobijeni u Jadovnu ljeta 1941. godine. Poče kiša, gone nas pod neku nadstrešnicu. Idem uz Peru Amidžića i njegovog očuha čika-Tošu. Ne vidim Milana, oni su mi najbliže komšije, ali odrasli. Čika-Tošo otkinu kruha Peri, pa ga i ja zamolih da dade i meni, našto on reče: „Evo nemam ni kolika je šaka, viđ!“ Pa to kruha stavi u džep.

Tog momenta shvatio sam u kakvoj se situciji nalazim: nemam ništa, bila je samo ona supa, od izgleda za neku večeru, ništa. „Đurić, kako si, evo i mene“, viče Pero stražaru Đuriću, Đuri Kramariću sa Borovca iz Peratovice, koji je sa Perom spavao u istoj kući, kao dijete iz siro­mašne porodice. Ko zna koliko dugo i koliko pu­ta je jeo i grijao se, okrenu se prema nama sa te uzvisine, pa reče: „Es došo, pička ti materina, srpska!“ Tošo mu reče: „Šuti, Pero! Prestajali smo tu noć pod nekim drvenim šupljim krovom, svako se želi maknuti sa mjesta gdje prokišnja­va, a mjesta nema“.

Posle nekoliko dana u predvečerje, prolazi neki stari svijet iza barake gdje sam spavao. Su­tradan pričaju neki naši da je među njima bilo starog svijeta iz Grubišnog Polja, da stari lo­goraši kažu: „Odoše oni preko Save!“ Ovaj termin je u logoru za mene značio u Savu, jer uglavnom se pričalo da ubijaju i bacaju u Savu. Nisam znao za ubistva u Gradini, osim priča da se ide na rad u polja. Niko se od toga starijeg svijeta nikad nije vratio u svoje kuće, niko se od odvojenih „za rad“ u Jasenovcu, iz onog stroja živ nije vratio osim mene.

Nas djecu smjestili su u dio barake blizu kuhinje, bilo je tu i odraslih ljudi. Milan je na­pravio od svog peškira dve torbice, jednake. U njima smo nosili naše porcije, on kanticu, ja zdjelicu. Spavali smo jedan pored drugog. Jedno veče donio je glavicu svježeg zelja, nečim ju je rezao i jeli smo u mraku. Reče mi da je to do­nio iz „zastavnikovog vrta“, tu iza nekakvog nasipa, izvjesni Đoko (da li Crljenica?). Jedne od narednih večeri taj Đoko je ubijen na tome nasipu dok se vraćao sa zeljem.

Milan je radio u nekakvoj radionici praveći gajbe za voće, mislio je da je to za suve šljive. I mene su gonili na rad na nasip.

Jedne večeri Milan nije došao na spavanje, ponovilo se to nekoliko večeri. Vidim njegovu torbi­cu u jednog dječaka, starijeg od mene. Pitam ga otkud mu ta torba i gdje je Milan, čija je to torba? Pokažem mu da su iste. Tada mi reče: „Našo ga jedan stražar, koji ga je pozna­vao, i zaklao ga pred nama“. Nagovorim ga da mi dade kanticu, jer je ona moja, a Milanova je zdjelica, pa mi to učini. (Ne znam zašto, ali sam imao nekakvo bolje mišljenje o kantici nego o zdjelici.

Tu kanticu sam prodao za 10 kuna na željezničkoj stanici Jasenovac kad sam pušten iz logora). Ispričao sam to nekim ljudima sa kojima sam radio na nasipu i oni mi predlo­žiše da spavam između njih dvojice, da ispod sebe imaju nekakve pletere od šiba (meni je to ličilo na naslon od pletenog sica iz seljačkih ko­la), da ćemo se pokrivati mojom krparom, a oni imaju i „celtu“, kako smo onda nazivali ša­torsko krilo. Noge su mi jako otekle, pa nisam išao dva do tri dana na rad. Obišao me je izvjesni „učo“ koji nam je svojevremeno držao pre­davanja sa učiteljem Stevom Rebrovićem. Do­šao mi je reći da sutra svakako idem na rad, jer će sva bolesna djeca ići preko Save.

Otišao sam na posao. Kad sam se uveče vratio sa po­sla, u baraci nije bilo dječaka koji su jutros ostali da leže. Našli smo samo Stojana Dardića iz V. Peratovice i još jednog dječaka. Stojan kaže da je zaspao i da nije ništa čuo, a drugi reče da se zatrpao u pokrivače i tako ostao. Ne znam koliko je tih dječaka bilo, ali pošto sam i ja tu bio sa njima dva do tri dana, mogao bih reći da ih je bilo 10 do 15. Svi oni koji su se sa mnom vratili sa posla na nasipu ili sa drugih radova, prevrtali su po ležajima onih nesretnika. Našao sam sa još nekima pod jednim uzgla­vljem tri do četiri komada tvrde pure. Oni to pograbiše, mogao sam i sam uzeti, a nisam uzeo.

Nešto mi nije dozvolilo da uzmem taj komadić, tu boticu pure koja je pripadala neko­me – koga više nema. Gdje je dobio, ko mu je dao, koliko je dobio, koliko je dugo čuvao, nikad se neće saznati. Jedino se zna da nije do kraja pojeo. Sudbina je odlučila drugačije. Dade to pure na radost i snagu drugima. On je svoj dio pojeo. Stalno sam razmišljao o toj botici kukuruzne pure koja bi, a i jeste predstavljala neuporedivu radost i najveću utjehu svakom na­gonu i umu izbezumljenom od gladi u jase­novačkom logoru smrti novembra 1942. godine. Uslijedio je „nastup“ za večeru, a onda nazad u baraku. Sutradan nismo išli na nasip.

Taj detalj je izazvao moje najdublje praznovjerje i vjero­vanje. Vjerovao sam da sam ostao živ zato što nisam posegao za tom purom. Uskoro dođoše neki mali čarkari i rekoše nam da djeca sutra ne idu na rad. Doručkovali smo u uobičajenom stro­ju, a onda se vratili u baraku, šetali oko kuhinje, pokušavali da pojedemo nešto od slatke repe, otpadaka od „hrane“, koji su bili u neka­kvim kantama za smeće pred kuhinjom. To je ogavan ukus, a gladan pokušavaš po nekoliko puta, ponovo, a ono opet ne ide. Valjda nema odvratnije hrane od stočne repe. Ko zna koliko smo se tu okolo muvali i vraćali se u baraku iz onog ogavnog, dubokog blata, od koga mi se pan­talone nisu osušile ko zna koliko nedelja. Po noći se slijepe nogavice pa ih ujutro jedva ra­stavim bojeći se da se ne razderu po šavovima. Dakako, spavalo se onako kako smo išli na po­sao, obučeni, mokri, a ujutro „celta“ se bijeli, sva skorena od mraza, oštra da se možeš na nju posjeći.

Konačno vika: „U nastup! U nastup! Brže, brže!“ Postrojiše nas, izbrojiše i kažu: „Odstup!“ Opet se raziđemo. Ručka nema. Evo opet zovu: „Nastup!“ Već je i hladno, ja ne stigoh da uzmem moju krparu, pa dohvatim neki jorgan tu kraj prvog ulaza u baraku, valjda od onih ju­čerašnjih bolesnika. Postrojiše nas, ja sam tu ne­gdje pri kraju na levom krilu, jorgan sam pre­motao i prebacio preko ramena. Ustaše, njih ne­koliko tu šetaju oko nas, jedan zastade pred mene i kaže: „Šta će ti to?“, pokazujući na jorgan. Odgovaram: „Pa, to je moje!“ „Ništa vam neće trebati, za pola sata će vam se svima grklja­ni bijeliti“. Bacio sam jorgan u blato.

Stoji­mo još neko vrijeme, pa ko zna koliko, nešto čekamo, neko obavještava ustaše da još ne tre­bamo ići. Svi smo uplašeni, jer se pročulo da su bolesna djeca poubijana, poklana. Jedni se tješe da ćemo ići u Gradinu, u Bosnu, kupiti voće pa ćemo se i najesti. O smrtnom ishodu niko ne go­vori. To je valjda u svakome na svoj način prisutno, ali sigurno prisutno. Uza sve to, ta neizvjesnost nas udrvenjuje, nalazim se u jednom posebnom stanju. Slutim kraj, gotovo sam ga svjestan, to je rastanak sa životom, me­đutim, strah je odsutan. Valjda zato što nema nikakvog drugog izlaza. Postoji samo smrt, eto ona treba svaki čas da dođe u obliku ustaškog poziva „U nastup!“ i time je prva faza završena.

Slijedi komad puta do Save ili Gradine, a sama smrt, čin umiranja, to mi nije jasno, nemam o tome nikakve predodžbe. Znam što je smrt, ali kako ona ovdje nastaje, čime, što je to, to ne znam, nemam predstave o tome činu. Taj čin nije u zloslutnom razmišljanju prisutan. Puno, često, gotovo stalno se ovdje govori o smrti, o klanju, o ubijanju. Vidio sam i ono streljanje, vidio sam onog jadnog starca Jocu za koga isto rekoše da je završio u Savi. Vidio sam gdje onaj ustaša na konju, na nasipu, ubi batinom čovje­ka, pa kažu, zatrpali ga u nasip. Vidio sam kako „iz vica“ ustaša tjera onog jadnog Adama, pro­zvanoga luđaka „da legne“. On jadan kleči, plače i moli: „Joj, nemojte, joj, molim vas!“ To je u logoru bila za pojedine ustaše zabava: na­re­di zatočeniku da legne i opali u njega metak, najčešće u glavu. To nisam vidio, ali se o tome često pričalo. Eto, znao je to i jadni Adam. Ka­žu da se poslije toga negdje sakrio, da su ga ustaše tražile „radi zabave“, no nisu ga našle dok se nije sam pojavio, izvukao iz nekih drva, dasaka.

Dolazi neki čovjek i zove me imenom i prezimenom. Javim se i on reče: „Ajde sa mnom!“ Krenem za njim uz stranu onog nasipa, sustignem ga, on šuti, ja idem za njim i dođo­smo u neku malu prostoriju gde su bila dva čo­vjeka. To je sapunara, a ovi ljudi su neki inženjeri, jedan se zove Žiga, a drugi Geza. Zaključujem da su Židovi, ali nikoga ništa ne pi­tam. Shvatim da me opet izvukao onaj stari „učo“. Tu se u okrugloj peći u nekakvim re­šetka­ma, žicama pržila, spaljivala krv i taj ugalj se koristio za proljev. Ništa više nisam znao, tu mi je bilo toplo, a čistio sam i brisao prašinu u „pogonu“, „munjari“, kako li se to sve zvalo. Tu sam često viđao bricu Milana Bosanca što mi je puno značilo.

U toj grupi djece iz koje sam oti­šao, bilo je po mome današnjem zaključivanju oko četrdesetak dječaka od 12 do 15 godina. Tu nestadoše i dečki: Stojan Dardić iz V. Pera­tovice, Milan Sužnjević iz V. Barne, Nikola Pelinković i Milan Mileković iz Malog Grđe­vca… Od dolaska u „sapunaru“ spavao sam na tavanu jedne zgrade. Tu su ustaše dolazile go­tovo svake noći, udarale nas nogama da se pro­budimo, a onda, ili prozivanjem, ili pokaziva­njem prstom, određivali koji da ustaju i silaze niz stepenice, uz obavezno upozorenje: „Ne trebate se oblačiti, silazite bez oblačenja!“, a osta­lima: „Spavaj dalje!“

Prisustvovao sam strijeljanju 16 zatočenika. Neki od ustaša reče da su pokrali krompir u ku­hinji čime su sve nas oštetili pa se za primjer kažnjavaju. Zatočenici su morali leći i onda su ustaše pucale u njihove glave iz pištolja. Krv je prskala na obje strane, činilo mi se da izbija iz oba uha. Tada još nisam bio u sapunari, pa kad smo tuda ujutro išli na čupanje prediva, bilo je još ostataka krvi, iako se vidjelo da je sloj ze­mlje skidan struganjem lopatama.

Pošto je to bilo u vreme nastupa za večeru, posle streljanja zatočenici su jadni i gladni potrčali prema ka­za­nima sa vrelom purom, tako da su se oni naj­bliži kazanima strašno opekli pod pritiskom ostalih koji su htjeli do kazana. O tome se pri­čalo narednih dana. Dok sam spavao u baraci, nedaleko odatle, svako jutro bi se vidjela hrpa mrtvaca, pa i još živih ljudi u donjem vešu, koji su davali neke pokrete. Po njih su dolazila kola u koja su ubacivani kao cjepanice.

Pero Amidžić i čika Tošo brzo su po do­lasku „otišli za Njemačku“. Složili su ćebad i sve­zali preko ramena, bili su postrojeni u 3C na izlazu kraj pumpe za vodu. Vidio sam Peru ne­gdje u početku reda, bio je sretan sa osmehom što ide za Njemačku. Sutradan su ljudi pričali da su vidjeli odjeću i šešir nekih svojih znanaca iz tog stroja koje su zatočenici nosili u skladište!

Jedan dječak, svojih 15 do 16 godina plače i nariče: „Joj, ubili su moga taju, ubili su mi mo­ga taju, vidio sam da su sa svima ubili i moga taju!“ Na to glasno naricanje dolazi ustaša koga su neki zvali „zastavnik“, a neki su ga zvali „101“. Obraća se dječaku: „Što se dereš?“ „Ubili su mi moga taju!“ „Nisu ga ubili, što se dereš?“ „Ma, joj jesu, ubili su ga sa svima, zašto su ubili moga taju?“ „Nisu ga ubili jebo te on!“ Prilazi još jedan ustaša, a kako dječak nastavlja sa pla­čem i naricanjem da su mu ubili taju, zastavnik naređuje ustaši da dječaka odvede da vidi da mu tajo nije ubijen. Jadni dječak ode, što je za­stavnik popratio osmijehom…

Jednog dana dolazi „redar“, Keco Dušan. Mene zove Žigili Geza: „Mišo, dođi ovamo, spre­mi svoje stvari!“ Torbica i šešir na zidu, a ja nosim onu kapu sa krznom na ušima, bez šilta. Idem nasipom za „redarom“ i srećem kuma bri­cu (tako su se naše porodice oslovljavale), koji me pita: „Kuda, kume?“ „Ne znam, izgleda pre­ko Save!“ On reče: „A, šta možeš!“, pognu se i ode. (Milan Bosanac, brico, nije preživeo, ne­stao je negdje 1944. Nema podataka o mjestu pogibije). Keco „redar“ dovodi me u jednu ve­liku brijačnicu, predaje me čovjeku u civilu, na reveru mu slovo „U“. Idemo prema upravi lo­gora. „Učo“ me zove sa prozora i daje mi jedan ćilim uz napomenu da mi na putu ne bude zi­ma, jer idem kući. Pita me: „Ko te vadi iz logora?“ Kažem: „Ne znam!“

Dobivam „otpusnicu“ i „otvorenu zapovi­jed“, potpis Luburića. Odvode me u nekakvo skladište sa puno robe. Obukoše me i vratiše na­zad u upravu da me pokažu. Uputiše me sa ustašom prema željezničkoj stanici Jasenovac, a ovaj mi reče neka trčim za nekim željezničarom do stanice. Tu sam odmah prodao ćilim za sto­tinu kuna, kanticu za 10, ali tu nema ništa za kupiti. Dadem moje blatne i slijepljene hlače za komad kukuruze majci jednog mališana sa fe­som na glavi.

Dolazi konačno vlak koji ide za Zagreb. Provjerim to kod nekoliko putnika koji se isto spremaju prema izlazu da bi ušli u vlak za Za­greb. Bila je gužva, ali sam uspio ući u jedan vagon i bilo je mjesta za stajanje u hodniku. Voz je krenuo, gledam logor kroz prozor, on ne­staje, a voz prelazi preko puta kojim smo išli na rad na nasip, sjećanja na požurivanje od ustaša: „Trk, trk!“ Blato duboko, spadaju cipele, ko ostane tražiti cipelu, ostane bez glave, do­tuku ga kundacima. Konačno, iz voza vidim onaj dimnjak u koji sam toliko puta gledao i poslije više dana saznao da je to dimnjak ci­glane u Novskoj. Poslije nekog vremena, dođe kondukter i traži vozne karte. Dajem mu moje dobro čuvane papire. Gleda papire, pa gleda mene, pita: „Odakle ideš?“ „Tu piše!“ odgovorim mu. „Pa, što si tamo radio?“, nastavlja on. „Bio sam kod rodbine“. Tako me ostavi na miru.

Stižemo u Zagreb, već je mrak i hladno mi je. Kupio sam kobasicu i kruha, provlačim se iz­među svijeta, gužva je. Ulazim u veliku pro­storiju koja je puna svijeta, kofera, zavežljaja, cula, kutija, vreća. Najviše je žena i djece, sjede po tim svojim vrećama. Saznajem da su iz Bo­sne i Hercegovine, da bježe od četnika i pa­rtizana. Vlak za Bjelovar ide tek u dva sata po­slije ponoći. Zima mi je, cvokoćem, drhtim, do­bio sam proljev. U Bjelovaru presjedam za Gru­bišno Polje. Hladno je, dugo čekamo za vlak.

Konačno sam u vlaku, tu je još hladnije, kasnije je bilo toplije. Umoran, ozebao, sa drhtavicom idem od željezničke stanice prema kući. U Bje­lovaru mi je Cigan Stevo rekao da su mi mama i Jovanka kod kuće. To je bila velika radost koja me je nosila onako slabog i ozeblog. Stevo je pošao po svoju ženu koja je otjerana u Jase­novac. Dobio je u Grubišnom Polju od ustaša potvrdu i propusnicu, da mu puste ženu. Kad je vidio mene kako izgledam i pošto sam mu re­kao da tamo nema žena i savjetovao da tamo ne ide, poslušao me. Nisam ga više video na stanici u Bjelovaru. Međutim, on je iz voza oti­šao i javio mami i Jovanki da ja dolazim.

Iz logora sam izašao 30. novembra 1942. godine. Majka i sestra puštene su iz logora u Sisku sa ženama s kotara Grubišno Polje. Pustili su ih Nijemci. Nijemci su hodali po logoru i go­vorili kako su tu samo žene (djeca su već bila oduzeta i poslana na usvajanje katoličkim poro­dicama). Neka od žena reče im na njemačkom da su im ljudi otjerani iz kreveta i pobijeni prije godinu dana. Žene su puštene na zahtev Ne­maca posle mesec dana boravka u logoru. Sta­rije žene i starci već su bili likvidirani po­vratkom iz Siska u Jasenovac.

Pošto je majka znala da sam otjeran u Jasenovac, žene su bile u istoj kompoziciji pa su vidjele da smo mi ostali u Jasenovcu, a one su sa djecom i starcima koje su u Jasenovcu vra­tili u vagone, odvežene u Sisak.

Ja jedini sa kotara Grubišno Polje, koji nije doživio sudbinu ubijenih u Jasenovcu sa kojima sam otjeran i onih koji su pojedinačno ili u gru­pama otpremani u Jasenovac od 1941. do 1945. godine. Prema podacima Muzeja genocida u Beogradu, sa Kotara Grubišno Polje u logoru Jasenovac ubijen je 1071 Srbin, iz samog mesta Grubišnog Polja 107, uglavnom muškaraca i ne­koliko i žena.

Mene je spasio Luka Pejašinović, ustaški lo­gornik u Grubišnom Polju, a koji je bio pri­jatelj majčinog brata. Luka joj je dao propusnicu za Jasenovac, a ona je u Zagrebu upoznala neku dobru ženu koja me je izbavila iz logora.

Danas, zdravstveno stanje mi je primereno dobi 76-godišnjaka. Neposredno po izlasku iz logora prebolio sam trbušni tifus, skorbut u ko­me su mi svi zubi „plivali“. Poslije toga dobio sam upalu zglobova u toku 1943, pa opet 1944. godine. Ostali su povremeno bolni zglobovi, ali srce još se drži, na njemu nije bilo organskih posledica upale zglobova.

Taj period života stalno je prisutan, svako­dnevno, to su duboki engrami, događaji i slike duboko urezani u mozak i sve do danas jasni, prisutni, a dosta ih je, to se ne može opisati.

U penziju sam otišao kao dugogodišnji pukovnik, lekar, primarijus, doktor medicinskih nauka, docent, specijalista epidemiolog. Bio sam upravnik Zavoda za preventivno medicinsku za­štitu zagrebačke armijske oblasti do 1987. godi­ne kada sam penzionisan.

<Vasilije Karan                                                              Sadržaj                                                                             Ilija Ivanović>