Marija Milić: Zašto Banjaluci noćas nije trebao vatromet

Datum objave: subota, 6 avgusta, 2016
Veličina slova: A- A+

„Ponovo je trpeo od gladi. Želudac je sam sebe vario… Sanjao je krofne. Vruće krofne. Ništa drugo, samo to. Čak ni tanjir na kome su. Jedan dug, veliki san o vrućim krofnama, o njihovom osvetljenom, žutom, zračnom obliku, okruženom nekim oreolom, o njihovom mirisu, o žudnji da i unutrašnjošću usta oseti njihov ukus… Gubio je svest nekoliko puta u toku tog dana… Čarape su mu se toliko bile raspale, a parčad od njih se tako usađivala u meso, da ih je morao odbaciti. Iščupao je postavu džepova na odelu i njom je obavio stopala…“

Plava grobnica

Ovo je odlomak iz romana „Dan šesti“, Rastka Petrovića koji je kao šesnaestogodišnji dječak sa srpskom vojskom prešao Albaniju. Stradanja najmlađih u tadašnjim izbjegličkim kolonama bila su najpotresnija.

To je bilo prije sto godina. Tačno je jedan vijek prošao otkako se izmučena srpska vojska iskrcala na Krf. Pobjegla i sa sobom ponijela državu. I tačno toliko otkako su hiljade izmučenih, ispaćenih i polumrtvih Srba, kojima poslije iscrpljujućeg pješačenja po hladnoći više nije bilo medicinske pomoći prebačeni na ostrvo Vido da umru sami. Na kamarama. Jedni na drugima. Otkako su bačeni u Plavu grobnicu. U savršeno, predivno, mirno, bistro plavo Jonsko more. More koje je kod ostrva progutalo hiljade Srba. Koji su plutali jedni na drugima i kojima bližnji tada nisu mogli ni svijeću da zapale.

Kasnije su, gle čuda, isti ti Srbi, iznureni i preponosni, proglašeni izdajnicima. Jer su u fotelje došli oni kojima se nije sviđalo to što su ponijeli Albansku spomenicu. Koji nisu, kao i svaki olaki etiketaš, poštovali muku i patnju srpskog naroda.

Vido i Krf

Noćas je u Banjaluci bio vatromet. U noći između 4. i 5. avgusta, kada su prije samo 21 godinu neki drugi izmučeni dječaci i djevojčice sanjali krofne na Petrovačkoj cesti. Oni koji su na zvjerski način ostali bez roditelja, bez djetinjstva, bez ičega. Neki na traktoru, neki pješaci. Kao i dječak u planinama Albanije.

Ne krivi niko normalan organizatore festivala. Kao što niko ne krivi ni narod. Nije njihovo da i o tome brinu.

Sto godina je baš malo. Ne bi čovjek znao koliko teških uzdaha nosi u grudima. I, kad smo već kod muzike, ne bi čovjek znao da i uz „Tamo daleko“, po povratku sa ostrva Vido, suze stvarno i naglo, na ljetnom morskom brodiću i laganom jonskom vjetru ispod sunčanih naočala istinski mogu da krenu same.

I stvarno ne bi znao koliko možeš da budeš ljut na svoj narod. Dok ne odeš do Plave grobnice. I dok na godišnjicu „Oluje“ i odlično izvedenog smrtnog uvoda u „Maestral“ ne vidiš vatromet na banjalučkom nebu.

Danas se na malom ostrvu Vido preko puta Krfa uz grčku vijori srpska zastava. Samo cvrčci narušavaju smrtni smiraj. I poneki neupućeni kupač, Nijemac ili Šveđanin, nikada Grk, naruše savršeno jezivi mir.

Danas je tamo mauzolej srpskim žrtvama, sa ispisanim imenima onih koji su se napatili da srpstvo i srpska država danas postoje. Čovjek koji je najzaslužniji za mauzolej i sjećanje na patnju, kustos Srpske kuće (Muzej Srbi na Krfu 1916-1918) Ljubomir Saramandić, kaže da dolazak srpskih turista na ovo mjesto danas jeste svojevrsno hodočašće. I ljut je i možda malčice više razočaran što Srbi prosvjetari ni sa jedne strane Drine, umjesto u Italiju, Francusku i Španiju, ne šalju djecu na ekskurzije na Krf.

Plaši se da ćemo zaboraviti. I da će nam se zato ponoviti.

Mnogo je, kaže, razloga da Srbi osjećaju ponos. I da žale što sudbina onih koji su nazaslužniji za to osjećanje nije bila u skladu sa njihovom žrtvom.

Eto zašto, između ostalog, Banjaluci u noći između 4. i 5. avgusta nije trebao vatromet.

Izvor: FRONTAL

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top