MAJKA MILA DžODAN

Datum objave: sreda, 1 avgusta, 2012
Veličina slova: A- A+

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2012/mile_dakic.jpg

Već treću godinu obilazim Petrovu goru.
Dotičem stare rane. Bugarim… Prvi put smo se susreli januara 1942. godine, oko Božića. Bio sam u jedanaestoj godini. Ona sniježna i surova. Nadvijene grane ispod sniježnih nanosa. Kao da smo u tunelu. Saonice klize. Snijeg ispod njih pucketa.
Konji ponekad zaržu i frkću kroz inje obleđenih nozdrva. Mnogo nas je. Nas šestero:
mama Dragica, otac Simo, sestre: Maria, Bosiljka i Ljubica, pa uz nas ujak Ipoja sa
ženom Milijom, ocem Jusom i dvoje dječice: Marijom i Ilijom. Cijeli januar smo u
zemunici. Jutra su bila čudesna… Led iznad nas, kao sige u pećini. Mora se. Bježali
smo od zla i smrti.

Drugi put se vidjesmo krajem marta iste godine. Gledao sam na Barin kosi očima djeteta
195 žena i djece. Bili su nepomični. Čudesna gomila se pušila. Mislio sam da im
to duše odlaze u nebo.

Dvadesetak godina kasnije tragam za ožiljcima rata. Šuma se uozbiljila. Izrasla. Očima
istoričara razabirem užasnu prošlost.

Počesto sam u Crnoj Lokvi. Njeno ime je u ratu budilo slike u duši. Lokva, pa još
crna. U njoj je i jedan od prvih srpskih odreda pod istim imenom koji je hrabrio
i strašio. Narod priča, da je na rubu šume iznad sela Dokića i Džodana postojala
velika lokva, crna od humusa, s dosta vode u toku godine. U njoj su se valjuškale,
brljale i hladikale divlje i pitome svinje. Po njoj ime dobiše: selo i predio šume na
jugozapadnim padinama Petrove gore, gdje se prva hrvatska država krvavo obračunala
sa životima i sudbinama srpskoga naroda. Ideja fizičkog i duhovnog istrebljenja srpskog
naroda u ustačkoj Hrvatskoj zračila je fluidom otvorenog zločina. Ubijali su sve
što je srpsko uz pjesmu i orgije.

Poslije masovnih zločina u Veljunu, Glini i Mehinom Stanju, narod se uskomešao i u
strahu čekao zle najave čelnika Pavelićeve države. Ovdje, u Crnoj Lokvi, Srbi su
sredinom juna 1941. godine pripremili veliki narodni zbor. Tražili su vođu koji
će ih organizirati i zaštititi od ustaških zločinaca. Izabrali su učitelja Žarka
Ćuića. Pristao je jadan i prekršio volju svoje Partije. Ovo je Hrvatska, pa ne može
Srbin biti na čelu ustanka. Zaključiše Hrvati, karlovački komunisti, Veslav Holjevac,
Ivo Marinković i drugi, podržani od polupismenih srpskih komunista iz Tušilovića
i Debele Kose, da ga unište. Smijeniše Žarka s funkcije sekretara KK KP Hrvatske
za Vojnić. Staviše mu na dušu nestanak člana KK KP Vojnić, Ivana Furlana, Hrvata.
Plasiraše pred neukim narodom optužbu, da je nesuđeni vođa, po nekoj srpskoj liniji
ubio Hrvata Furlana. Tek poslije rata otkri se istina, da je “nestali”
dezertirao u Zagreb. Tamo se školovao i živio udobno poslije rata, doguravši i do
doktora znanosti.

Žarko pogibe 14. novembra 1941. po uobičajenoj šemi svoje Partije, kada je carevala
uzvišena “vrlina” da revolucija jede i vlastitu djecu. Izmišljena je i
druga priča o izvlačenju smrtno ranjenog Žarka kod Plavča Drage. Taj pamflet je širila
Partija, da bi u čisto srpskom kraju, Hrvata Stjepana Milašinčića Šilju, proglasila
junakom, a kasnije i narodnim herojem.

Saznao sam od običnih ljudi za tragičnu sudbinu majke Mile Džodan, pa sam se u proljeće
1966. godine pješice uputio iz Vojnića za Crnu Lokvu. Uzbrdo, pored hajdinskih kuća
i groblja u pola brda. Šuljao sam se seoskim putem onako sve pored šume i usputnih
živica.

Zatekao sam staricu Milu Džodan kako u crnini sjedi na svome krevecu. Noge je podbočila
s tronošcem Tipiča seljanka Korduna. Crnim rupcem je skrivala brazgotine na vratu.
Znala je zašto sam navratio. Nije mi mogla reći koliko je kuća izgorjelo na ovim
temeljima. Muka na usnama i nemir u prstima s tragovima ustaškog noža. Podigla je
crni rubac i pokazala na vratu više ožiljaka. Često je uzdisala i prizivala Boga
u pomoć. Prsti joj se čudesno savijaju. Branila se jadnica. Dugo se mučila da otvori
dušu:
“Ne volim prebirati po svojoj sudbini, ali eto, rano moja, neka se zna i neka
se ne ponovi. Bilo je to u proljeće 1942. godine. Šuma se tek malo zazelenila. I
ona je onako golužava bila protiv nas. Niđe da se sakriješ. Kuda ćemo? Đe da se
skrasmo? Pobjegli smo u Petrovu goru. Bili smo u ustaškom obruču. Mlado lišće je
gorilo. Varilo je, kao u loncu. Mjesto đe smo se krili zove se Bjeljevine. Bilo nas
je puno: iz Maljevca, Gejkovca i Svinjice. Mnogo naroda je tada poklano. Baš poklano.
Kao da smo životinje.

Mi smo se skrivali u šiblju. Naišli su ustaše. Jedan je komandovao: Oreškoviću zalomi
lijevo krilo! Pronašli su nas. Počeli su pucati i vikati, da se dižemo. Kažu: Evo
partizana! Mi se počnemo moliti: Gospodo, gospod vam Bog dava, mi smo djeca i žene,
mi vam ništa nijesmo krivi.. Kažu nam: Dižite se!

Sagnali su nas u Kalove. Tu su nas pregledali, ko šta ima. Što je za njih bilo, uzeli
su, što nije pobacali su. Onda su nas povezali žicom za ruke i odveli u Metaljku
na klanje. To je bilo na ravnici. Mi im se ponovo molimo, a oni nam kažu da smo mokri
i da ćemo se brzo osušiti. Onda smo znali šta će biti. Poklekli smo i ruke sklopili.
Opet smo molili: Gospodo, gospod vam Bog dava. Mi smo žene i djeca. Nijesmo ništa
krivi. Jedan od njih kaže, da nam gradi majku srpsku, da Srbu od kile nema oprosta.
Pitali su nas: Đe su vam partizani, dodajući da nas gradili oni. Ima njih jedno petnaest
koljača. Jedan je tada rekao: Obajdin ajdemo! Taj Obajdin je imao nožić zataknut
za kajiš na prsima. To je nožić drvenije korica. Toga se sjećam, dobro sam upamtila.
Nije to širok nožić i ovako stoji zataknut na kajiš. Obajdin je tada odgovorio:
Ne, ja sam…! Ustaša koji ga je zvao reče: A ti si taj. Mi smo odma znali da je
Obajdin htio reći da je koljač. Koljači su ostali s nama, drugi su produžili. Najprije
su počeli klati cure. Kažu: Ove, ove, majku im srpsko partizansku! Zaklali su četiri
cure. Onda su počeli klati nas, žene i djecu. Ja sam rekla svojoj jedanaestgodišnjoj
ćerkici da se sakrije pod neku ženu. I zavukla se ona sirota. Mene su udarali nožem
ispod oka. Onda me jako krv oblila. Uzeo me za kosu i počeo klati. Kad je to viđela
moja ćerkica, zamnom je sirota zajaukala: Joj majčice moja! Potrčala je meni stisnutim
ručicama. Uhvatili su nju i prognali joj nož kroz vrat. Pucale su joj vratne žilice,
kao snop konopalja kada se stisne. Odma je ostala mrtva. Ja sam pala, a ustaša mi
je nju metnuo preko usta. Tako sam pod njom ostala.

Onda tako… Jadna dječica, majko moja. Kao pilići kada im glavu odsječeš, pa onako
odskaču, niz putić se štrljkaju. Gledam onu žalost, kao se ne može umrijeti niti
živjeti. Pretražili su naše prtiće i ko je ima rane uzeli su. Ja sam u cekeru imala
zericu krušca i mesa. Jedan je to uzeo, krvavim nožem rezao i jeo. Gledala sam to
ukočenih očiju praveći se da sam mrtva. U tome pokolju, iako smo izbodeni i naklani
ostalo nas je nekoliko. To su: Jane Gušića žena i sin, Đukan Mihajlović, Anđelija
Gušić, Soka Napijalo i ja… Kad se malo priberem, mislim Bože, kako su mogli?”

Jadna li je majka Mila. Živi što mora. Ne može podići ruku na sebe. Ima još jednu
ranu na srcu. Trogodišnjeg unuka joj nekuda šundraše. Ne zna kuda su s njim. Nije
bio među mrtvima. On je nada i smisao života. Noću ga miluje po glavici. Mališa
bježi i zamiče među oblake…

Njen život je beskrajna patnja na javi i snovima. Bol u pogledu, čestim uzdisajima
i suvislim pokretima. Muka duše u prsima. Pred njom su slike zločinaca: Oreškovića
i Obajdina, posljednji jauci i hropac jedanaestgodišnje ćerkice.

Noć se užurbano prikradala ispod krošanja Petrove gore. Neki neobični odjeci mojih
koraka. Nešto kao koračnica. Prate me riječi i ritam: Bože, kako su mogli, pa opet
beskrajno…

Mjesec se izvlači iza Bublena. Nijemo nas motri i opominje. Ora je za vrganje. Velika
i Mala kola po nebu žmirkaju. Večeras je Sjevernjača nešto zamagljena i ljutita. Kažu
da je takva, kad nema kome pokazati put. Blagi vjetrić se spušta s Petrovca i Magarševca.
Donosi opojne mirise bagrema i zove. Miluje mi lice.

Utabanim putićem, pod dojmom tragične priče, batrljam pored groblja prema Vojniću.
Noge kao da nisu moje. U šumi rika srndaća, roktanje krda divljih svinja. Ima nekog
života. I plačka ne miruje. Nadajmo se, da ne sluti nova zla oko Petrove gore…
Danica Hajdin vabi tuke da uđu u kočak. Ispod sijalice na kućnom pragu Stojan Penić
luparda klepcom po kosi i babici. Sutra će u đetelinu. Na zapadu još tinja crveno
nebo. Najavljuje sutrašnji topao dan.

Silazim seoskim poderanim putem, poslednjom nizbrdicom na domaku Vojnića. Zapinjem
za glavato zaobljeno kamenje koje bjelasa na odsjaju mjesečine. Uokolo visoke neokresane
živice. Slušam jadoviti snimak, jecaje i lelek utkane u dušu naklane i ožalošćene
matere…

Mile Dakić

Izvor: Morača – Rozafa

 

 

Vezne vijesti:

SVEDOK

Budni sanjamo zavičaj!!

Suđenje pjesniku Mili Dakiću

UHAPŠEN 80-GODIŠNjI SRBIN MILE DAKIĆ

Prećutani Mile Dakić

MILE DAKIĆ NEMA VEZE SA ZLOČINIMA

Dakića ne puštaju iz pritvora




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top