fbpx
POMOZITE NAŠ RAD DONACIJOM
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž
sr Serbian
hy Armenianhr Croatiannl Dutchen Englishfr Frenchde Germanel Greekiw Hebrewhu Hungarianit Italianno Norwegianpl Polishru Russiansr Serbiansl Slovenianes Spanish

Podijelite vijest:

Facebook
Twitter
LinkedIn
Share
Instagram
Telegram

Lažna slika države kojoj je zločin bio program i cilj

Lažna slika države kojoj je zločin bio program i cilj
Lažna slika države kojoj je
zločin bio program i cilj

Hrvatsko suočavanje s traumatskom prošlošću umnogome je komplikovanije, teže i sporije nego u većini evropskih zemalja.

Piše: Slavko Goldštajn

Nakon reklamno zamašne najavne kampanje, Jutarnji list je u subotu 6. februara 2016. objavio neveliku fotomonografiju na 104 stranice, s oko 120 snimaka iz razdoblja 1941-1945, pod naslovom “Život u NDH”. Žao mi je što je list u kojem povremeno surađujem objavio takvu knjižicu, ali mi je drago da mi je glavni urednik tog lista, kad sam mu telefonski najavio da o tome želim napisati negativnu kritiku, spremno odgovorio da su mi i za takav tekst stupci Jutarnjeg lista otvoreni.

Naslov knjižice “Život u NDH” neumjesno je pretenciozan, jer “život” podrazumijeva cjelinu (po Anićevu rječniku “stanje bića od rođenja do smrti, ukupnost funkcija”), a izbor fotografija u toj brošuri smišljeno je jednostran, ne pruža cjelovitu sliku, pa nije ni životan, već lažan. Pored toga, svojom se građom odnosi gotovo isključivo na grad Zagreb, suprotno tvrdnji u naslovu da se radi o cijeloj NDH.

Zagreb je na tim slikama preplavljen banketima, proslavama, paradnim mimohodima i raznovrsnim idiličnim prizorima. Poglavnik Pavelić kao “otac domovine” druži se s umilnom djecom nasmijanih lica, sa seljankama u kićenim nošnjama, s odanim vojnicima, dok njegova supruga Marija smjerno brine za ratnu siročad. Kultura i sport cvatu, dame su au courant s evropskim modnim trendovima, mnoštvo građanstva uživa u svirci vojne muzike oko paviljona na Zrinjevcu. Ne, niti jedna od tih fotografija nije falsifikat, jer falsifikat se krije u tendencioznoj selekciji, ponegdje i u lažnim tekstovima uz slike. (Na primjer, netačna je tvrdnja na str. 69 da su “najpoznatiji umjetnici tog vremena djelovali u vrijeme NDH”, jer Miroslav Krleža živio je u to vrijeme u Zagrebu, ali nije “djelovao”, Vladimir Nazor, Goran Kovačić, Slavko Kolar i Vjekoslav Afrić otišli su u partizane, Ivan Meštrović, Jozo Kljaković i Krsto Hegedušić bili su u zatvoru itd.)

Ustaški lov na Srbe

Zagreb je prikazan kao grad u ratnom vremenu koji trpi i neke od ratnih posljedica, ali taj se rat događa negdje drugdje, neznano gdje, a ne na gradskim ulicama. Kao da u avgustu 1941. nije bilo napada iz Botaničkog vrta na jedinicu ustaških sveučilištaraca, u septembru diverzija na središnju zagrebačku poštu i prepad na njemačke avijatičare u Zvonimirovoj ulici. Kretanje građana bilo je ograničavano redarstvenim satovima, noću je policija masovno hapsila, a danju su vlakovi sa Zagrebačkog zbora (današnjeg Studentskog centra) i sa Zavrtnice otpremali grupe Zagrepčanki i Zagrepčana u logore smrti. U Rakovom potoku i u Dotrščini iza maksimirske šume oružnici i ustaški redarstvenici strijeljali su nasumice odabrane taoce i po Prijekom sudu osuđenike na smrt. To je također bila “zagrebačka svakodnevica” koje u fotomonografiji Jutarnjeg lista nigdje nema, a toj je “svakodnevici” navodno posvećena.

Na stranici 38 nalazi se nevelika slika četvero pripadnika jedne jevrejske porodice koji na grudima nose po rasnim zakonima propisani žuti znak. To je jedina od svih 120 fotografija u knjizi koja daje bar nešto naslutiti o genocidnim zločinima ustaške vlasti. U potpisu pod slikom stoji da “većina od njih nije dočekala kraj rata”. Zašto “nije dočekala”, što im se to dogodilo?

Jasenovcu nema nigdje ni spomena. Doduše, u kratkom predgovoru knjizi ima nekoliko korektnih rečenica koje općenito govore o sudbini zagrebačkih Jevreja , ali o sudbini zagrebačkih Srba i Roma sa zagrebačke periferije nigdje ni riječi.

Prvi veliki lov na Srbe u Zagrebu je priređen 5. i 6. jula 1941: pokupljeno ih je 2.166, oduzeta im je sva imovina i dijelom su otjerani u Srbiju, a dijelom u logore. Slijedio je prilično dugačak niz sličnih “akcija čišćenja” grada Zagreba koji je tako mijenjao “lik svoje svakodnevice”, o kojoj fotomonografija šuti. Kao da u Zagrebu Srba nikad nije ni bilo.

Samostalni genocid

A na svoj način prešućena su i kozaračka djeca, koja su zaslugom Međunarodnog Crvenog krsta i Njemice Dijane Budisavljević dopremljena u Zagreb. Na stranici 51, pored slike male djece s ustaškim znakom na kapama, pod naslovom “Siročad s Kozare”, doslovce piše: “Nakon njemačko-ustaške ofenzive na Kozaru 1942. godine, ostalo je mnogo siročadi. Ustaše su ih dovele u Zagreb i odlučile odgojiti u novom duhu”. Ni riječi o tome da su to bila srpska siročad oteta od njihovih roditelja koji su poubijani ili otjerani na prisilni rad u Njemačku, da je oko 7.000 te djece poubijano ili poumiralo od bolesti i gladi u Staroj Gradiški i da ih je od tih posljedica mnogo stotina poumiralo još i u zagrebačkim bolnicama i domovima.

U već spomenutom uvodnom slovu “Života u NDH” stoji kako se “desetljećima prešućivalo… da se u NDH vodio svakodnevni život u sjeni slova ‘U’…” To je prilično tačno, ali nije opravdanje za prešućivanja onoga što se zbivalo sa suprotnim predznakom.

“Klin se klinom izbija” kaže narodna poslovica, ali laž se ne izbija pomoću laži, već samo cjelovitom istinom.

Svi evropski narodi koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata živjeli pod okupacijom ili dominacijom Trećeg Rajha imali su teškoća u suočavanju sa svojom prošlošću iz tog razdoblja. U svim tim zemljama (izuzev Danske) bilo je domaćih ljudi i institucija koje su nacističkom SS-u više ili manje pomagale u vršenju genocidnih zločina, osobito u Holokaustu nad Jevrejima. Jedino u fašističkoj Rumuniji i ustaškoj Hrvatskoj tadašnje domaće vlasti nisu bile samo kolaboranti nacističkom SS-u, već i samostalni organizatori koncentracionih logora i provoditelji genocidnih zločina.

Hrvatski otpor NDH zločinu

U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini to nisu bili masovni zločini samo nad Jevrejima, već znatno više nad Srbima i još radikalnije nad Romima. A počinjeni su u ime kratkotrajne državne tvorevine koja se kitila hrvatskim imenom. To su traume koje hrvatski javni i duhovni život, u nekim vidovima, opterećuju sve do danas. Posredno, imale su stanovitog utjecaja i na razbuktavanje ratnih sukoba koji su poharali cijelu regiju u posljednjem desetljeću dvadesetog stoljeća.

To su dijelom i razlozi što je hrvatsko suočavanje s tom traumatskom prošlošću u mnogome komplikovanije i teče sporije nego u većini evropskih zemalja, koje su taj proces dobrim dijelom već apsolvirale i svoje spoznaje ugradile u temelje evropskog mira i zajedništva. Utoliko je nužnije da to na primjeren način, u potpunosti i bez ostatka, učini i Hrvatska.

Polazište bi trebalo biti, držim, spoznaja o zločinačkom karakteru NDH. To nije bila normalna država, već država kojoj je zločin genocida (“narodno čistog prostora”) bio program i cilj. U tom je pogledu bila prethodnica nizu ovdašnjih masovnih zločina, koji se također ne smiju prešućivati ni minimalizirati, već ih također treba jasno definirati, po njihovu izvorištu i karakteru, po razmjerima, sličnostima i razlikama.

Istovremeno, smatram da je nužno svuda isticati da je u Hrvatskoj uvijek bilo i snažnog otpora tim zločinima, osobito onim početnim pod egidom NDH. To nije nužno samo radi istorijske istine, već i u interesu zdravlja hrvatskog društva i identiteta. U tom pogledu, fotomonografija “Život u NDH” neugodan je promašaj.

Naravno da istorija, ako želi biti vjerodostojna, ne smije skrivati niti jednu od prisutnijih komponenti cjelovite istine, pa tako ni građanski život u ratnome Zagrebu 1941-1945. Nijedan od 120 snimaka objavljenih u fotomonografiji ne bih izbacio, iako bih na više mjesta mijenjao tekstove pod slikama.

Otrov za neupućenu djecu

Međutim, dodao bih barem tridesetak fotografija o pustome gradu pod redarstvenim satovima, o noćnim racijama i odvedenim familijama kojih više nema i o opljačkanoj im imovini, o vlakovima koji ih odvode za Jasenovac i Aušvic. Reproducirao bih jedan plakat o strijeljanju velike grupe talaca i donio barem jednu zornu sliku o stradalnicima, na primjer onu s javno obješenima na kandelabrima u Dubravi.

A naročito, potrudio bih se da fotomonografija sadrži i nekoliko dojmljivih prikaza o otporu što su ga građani Zagreba pružali sveopštem Zlu i time uspostavljali istinsku ravnotežu hrvatskog identiteta koji se tek s takvom cjelovitom bilansom ne mora ustručavati od potpunog suočavanja sa svojom prošlošću.

Fotomonografije kakva je ova, o kojoj je ovdje riječ, teško da mogu direktno uticati na formiranje izvitoperenih mišljenja o NDH, ali neupućenoj djeci ipak otvaraju prostor da na fudbalskim stadionima i Tompsonovim koncertima demonstriraju opšti mladenački prkos, uz masovne pozdrave “Za dom spremni”, s podignutim rukama i kićenim ustaškim amblemima, pa i povicima “Ubi, ubi Srbina”.

Sve se to može tumačiti i kao zabavna dječja igrarija, ali mene neodoljivo podsjeća na znamenitu scenu u filmu “Kabare”. Lijepa i radosna djeca lirski nježno započinju pjesmu o budućnosti koja pripada njima, da bi intonacija i ritam pjesme, s jednakim refrenom o budućnosti koja “pripada njima”, postepeno prelazili u vojnički marš s vrlo zloslutnim prijetnjama.

Izvor: Eparhija dalmatinska

Popis 10.502 žrtve

Atlas Pokolja

 
 

Podijelite vijest:

Facebook
Twitter
LinkedIn
Share
Instagram
Telegram

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

POMOZITE NAŠ RAD DONACIJOM

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

One Response

  1. Goldštajn loše prikriveno opravdava NDH i slavi nešto što je stvarno nepostojeće: takozvanu antifašističku Hrvatsku. Zašto on to radi, ne znam, ali tako je radio celu karijeru. Do septembra 1943. NDH je imala plebiscitarnu podršku hrvatskog naroda, uz časne izuzetke mikriskopski malog broja komunista koji su otišli sa Srbima u šumu.
    Kaže Goldštajn: (Na primjer, netačna je tvrdnja na str. 69 da su “najpoznatiji umjetnici tog vremena djelovali u vrijeme NDH”, jer Miroslav Krleža živio je u to vrijeme u Zagrebu, ali nije “djelovao”, Vladimir Nazor, Goran Kovačić, Slavko Kolar i Vjekoslav Afrić otišli su u partizane, Ivan Meštrović, Jozo Kljaković i Krsto Hegedušić bili su u zatvoru itd.)
    i laže, jer svi navedeni su celu 1941. i deo 1942. ili radili u upravnom aparatu NDH ili pisali u slavu Poglavnika ili bili deo kulturnog aparata te države. Neki su to bili ceo rat, kao notorni Meštrović.
    Ne vredi ovako, NDH je bila država hrvatskog naroda, uz punu podršku kulturne i naučne elite, crkve i ogromnog dela tog naroda.

    Odgovori

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama:

Facebook Twitter Youtube Instagram Telegram

UDRUŽENjE

Kompleks Jadovno

Ratovi u 20. vijeku

Foto i video

Kontakt

  • UG Jadovno 1941. Cerska 38, 78000 Banja Luka R. Srpska, BiH
  • [email protected]
  • +387 51 492 996
  • +387 65 511 130

Prijavite se na naš bilten (newsletter)

© 2021 Jadovno 1941. Sva prava zadržana.
Dizajn: BLMEDIA & Genex

eXTReMe Tracker

This website is not part of the Facebook website or Facebook Inc. Additionally, this site is not endorsed by Facebook in any way. Facebook is a trademark of Facebook, Inc.

Pratite nas:

Facebook Twitter Youtube Instagram Telegram Linkedin Tiktok