Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Protiv ubice srpskog svata, Ramiza Delalića Ćele, tek početkom 2006. godine Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu pokrenulo je sudski proces, koji nikada nije okončan, jer je ubijen 2008. u Sarajevu. Osim Delalića, svjedoci su kao napadače prepoznali i Suada Šabanovića iz Zvornika i Muhameda Švrakića iz Sarajeva. Četvrti napadač je Taib Torlaković, koji je nakon rata ubijen u mafijaškom obračunu u Sarajevu.
Pripremio: Ognjen BEGOVIĆ
– Prvog marta 1992. godine u Sarajevu je ubijen srpski svat Nikola Gardović, otac mladoženje Milana i svekar nevjeste Dijane Tambur, a ranjen pravoslavni sveštenik Radenko Mirović, dok su ubice, koje muslimanska vlast u Sarajevu nije ni pokušala da identifikuje i kazni, spalile srpsku zastavu.
Protiv Nikolinog ubice, Ramiza Delalića Ćele, tek početkom 2006. godine Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu pokrenulo je sudski proces, koji nikada nije okončan, jer je ovaj zločinac ubijen 2008. godine u Sarajevu.
Osim Delalića, koji je naknadno priznao da je ubio Gardovića, svjedoci su kao napadače prepoznali i Suada Šabanovića iz Zvornika i Muhameda Švrakića iz Sarajeva, koji je sin osnivača zloglasnih „Zelenih beretki“ Emina Švrakića.
Četvrti napadač je Taib Torlaković, koji je kao i Ćelo, nakon rata ubijen u mafijaškom obračunu u Sarajevu. Delalić je odmah nakon početka ratnih sukoba u Sarajevu postao komandant Devete muslimanske brdske brigade takozvane Armije BiH, a od tadašnjeg predsjednika takozvanog Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića „za zasluge“ je dobio na poklon pištolj sa posvetom.
Jedan od srpskih svatova Aco Jovančić rekao je ranije Srni da su se srpski svatovi 1. marta 1992. godine okupljali u sarajevskom naselju Alipašino polje, a domaćini Gardovići su na balkon svog stana, u skladu sa tradicionalnim srpskim običajima istakli zastavu, srpsku trobojku.
Međutim, već tada su među komšijama Bošnjacima primijetili njihovu netrpeljivost i čuli neprimjerene i zlurade komentare. Desetak ljudi, koje Jovančić naziva banditima, a ne komšijama, pokušali su već tada da dokače i skinu srpsku zastavu, što im svatovi i domaćini nisu dozvolili.
Toga „crnog“ 1. marta, u 14.30 časova, u crkvi Svetog preobraženja u Novom Sarajevu obavljeno je vjenčanje Milana Gardovića i Dijane Tambur. Svadbeni ručak je bio organizovan u Domu svete Tekle, u Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji.
Poslije vjenčanja, oko stotinu svatova u automobilskoj koloni od petnaestak automobila uputilo se u Dom udaljen oko sedam kilometara. Pošto ispred Stare crkve ne postoji parking, kolona je stala na 150-200 metara dalje, kod Vijećnice, gdje su ostavljeni automobili, a svatovi su pošli pješke prema Domu.
Prema svjedočenjima svatova i očevidaca iz pješačke zone na Baščaršiji, svatovima je prišao bijeli „golf“ u kojem su bila četvorica sarajevskih kriminalaca, a među njima je bio i ozloglašeni Ćelo. Oni su izašli iz vozila i pokušali da barjaktarima oduzmu srpske zastave.
Došlo je do komešanja, poslije čega su dvojica mladića zapucala i ranila srpske svatove Mirovića i Gardovića, koji je preminuo nekoliko minuta kasnije u kolima Hitne pomoći.
Poslije zločina koji su kod Doma Svete velikomučenice Tekle i Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji izvršili ljudi sarajevskog kriminalca Ramiza Delalića Ćele, porodica Gardović je morala da se iseli iz Sarajeva.
Protojerej stafrofor Srpske pravoslavne crkve Vojislav Čarkić koji je godinama „službovao“ u Sarajevu rekao je više puta da „sve dok se 1. marta 1992. godine nije desilo ubistvo srpskog svata Nikole Gardovića na Baščaršiji, Srbi u Sarajevu, ali ni u cijeloj tadašnjoj BiH, nisu ni pomišljali na političko ili neko drugo organizovanje s ciljem zaštite lične bezbjednosti“.
„Za mene, to je bio prvi znak rata u BiH, za koji su, kako se to veoma brzo pokazalo, druga dva naroda u BiH već bila spremna i politički organizovana, a da Srbi u to vrijeme nisu pomišljali ništa slično“, rekao je ranije Srni prota Vojo, koji je insistirao da ga i Srna, kao i njegovi parohijani, jednostavno oslovljava sa „pop Žućo“.
Pop Žućo ističe da su nakon „krvave srpske svadbe u Sarajevu“ krenule jednonacionalne barikade u Sarajevu, „režanje“ jednih na druge, te da je jasno bilo da će rat u BiH biti neizbježan.
Izvor: SRNA
Vezane vijesti:
Državno ubistvo srpskog svata na Baščaršiji | Jadovno 1941.
