Krajiško groblje industrije

Datum objave: sreda, 1 februara, 2012
Veličina slova: A- A+

industrija1.jpg

Tokom poslijeratnih godina, na Kordunu se sve radilo samo da se proizvodnja uništi. Na djelu je bila prava pljačka narodne imovine. Poseban doprinos tome dala je politika. Zna se zašto – da se Srbi ne bi vratili i imali radna mjesta, kaže načelnik Krnjaka Rade Kosanović

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, od Knina do Dvora i Kostajnice nicala su tvornička postrojenja. Bilo je to zlatno doba u kome se s punim optimizmom gradila budućnost, koja se ipak nije dogodila. Rađanjem tvorničkih pogona i razvijanjem proizvodnje razvijala su se i krajiška mjesta. Radilo se u dvije, a u mnogim postrojenjima i u tri smjene. Proizvodi su svojom kvalitetom lako nalazili put do kupaca u svim krajevima tadašnje Jugoslavije, a uspješno su prodavani i na tržištima zapadnoevropskih zemalja, SSSR-a, Dalekog istoka i arapskih zemalja. I taman kada su se do tada nerazvijena krajiška područja podigla u mjesta dostojna života, devedesetih je stigao rat. Međutim, čak se ni tada tvornička postrojenja nisu gasila. Skučeno tržište koje se oslanjalo uglavnom na Srbiju i neposredna blizina ratnih djelovanja nisu utjecali na zastoj proizvodnje. Vjerovalo se u rad i proizvodnju zbog kojih su ljudi imali osiguranu egzistenciju. Nije bila rijetkost da se čak i u tim ratnim vremenima ulagalo u proizvodnju, da su se tvornička postrojenja širila i nadograđivala.

Međutim, nakon “Oluje” i egzodusa 1995. godine, vrata tih poduzeća, s punim zalihama sirovina i gotovih proizvoda, ostala su otvorena novim gospodarima, koji su se o zatečenoj imovini brinuli kao o nečem tuđem. Očuvani industrijski pogoni najprije su postali svojevrsni marketi u koje se ulazilo, roba se birala i uzimala, ali se nije plaćala.

Fatalna privatizacija

U kronologiji propadanja uslijedila je privatizacija. Opljačkane i opustošene tvornice dobivale su svoje nove vlasnike koji su se mijenjali, kao nekada proizvodi na njihovim trakama. Iz te privatizacije krajiški tvornički pogoni izašli su uništeni i kao takvi pali u ruke stečajnih upravitelja koji su zabili zadnji čavao u lijes. Rezultati tog procesa uništenja nekada jakih tvorničkih pogona vidljivi su gotovo u svakom krajiškom mjestu. U svemu tome ljude koji su ta postrojenja gradili, decenijama u njima radili i čuvali ih kao nasljeđe svojoj djeci, nitko ništa nije pitao. Za dionice i otpremnine nisu ni čuli.

 

fatalna privatizacija.jpg

Priča je to brojnih velikih tvornica. Ovaj put nećemo spominjati one najveće, recimo NP Plitvice, Jugoturbinu, Željezaru Sisak, Gavrilović i Kamensko, gigante koji su izvore svojih sirovina i radne snage nalazili u krajiškim selima, nego one male, čije je uništenje bilo nevažno da bi ih zabilježile stranice crnih kronika. To su, na primjer, Agroprerada Knin, Dinara Knin, Jadrantrans, Kninjanka, Mladost, Krka, Jadran-metal Kistanje, Ponos iz Ervenika, Lika mlin, pogoni Šimeckog i Kamenskog u Gračacu, Kožara Gračac, Metalna industrija MIG Gračac, “Prvi maj” Gračac, Srebrenica, Una, Talija i Ličanka iz Srba, drvna industrija Plješevica, Likatrans, Visočica Donji Lapac, SAIT i INVAPLAST iz Udbine, Likagraf iz Korenice, Pamučna industrija i Prehrambena industrija Glina, ŠIP Šamarica iz Dvora, Tvornica keramičkih pločica Rujevac, tekstilni pogon “Pounje”, štamparija u Hrvatskoj Kostajnici… Bez obzira na to gdje se nalazili nekadašnji krajiški pogoni, sudbina im je svuda bila ista.

Podugačak je spisak nekadašnjih tvorničkih giganata u Zvonimirovom gradu gdje je prije rata bilo zaposleno 12.000 Kninjana. Samo je tvornica vijaka brojala 3.200 zaposlenih, a kninsko željezničko čvorište, jedno od najvećih u tadašnjoj Jugoslaviji, 2.800 zaposlenih. Danas je u Kninu zaposleno samo 320 radnika u tvornici vijaka i 180 u Knaufu, u prostoru nekadašnjeg Knin gipsa na Kosovu.

– Nema više tvorničkih pogona koji bi stvarali i proizvodili neku novu vrijednost. Knin je postao groblje industrije koje je proizvela fatalna privatizacija. Sve što se moglo, srezano je i prodano u staro željezo, to su bili posljednji trzaji vlasnika koji su poput tornada prošli našim pogonima i ostavili ih u totalnom raspadu. Sada ti opustošeni pogoni izgledaju kao u holivudskim filmovima: prazne hale kojima samo fale američki policajci da jure kriminalce – kaže Željko Džepina, zamjenik gradonačelnika Knina.

Dodaje da su poslije “Oluje” svi strojevi bili u funkcionalnom stanju, što dokazuju Dinarka, Agroprerada i tvornica vijaka, koje su ubrzo poslije “Oluje” počele s proizvodnjom. Stanje djelomične proizvodnje trajalo je sve do 2000. godine, kada je na vrata onih koji su uspijevali da se održe na životu zakucala privatizacija.

Rezervati za lov

Veliko željezničko čvorište bio je i Gračac sa 600 zaposlenih. Danas na toj željezničkoj stanici samo tri puta dnevno staju vlakovi za jug. Gračačka je industrija nakon “Oluje” opljačkana, spaljena i sahranjena. Samo gračačka kožara nije doživjela tu sudbinu – u njenim se prostorima danas prerađuje riba. U dio prostora nekadašnjeg Kamenskog uselio se trgovački lanac Kerum, koji ga je u privatizaciji otkupio.

industrija2.jpg

 

Najinteresantnije je da su te firme za vrijeme rata i izolacije zapošljavale ljude, uspijevale osigurati uslove za proizvodnju i opstajale. Nije mi jasno zašto nova vlast nije zaštitila te tvornice od masovnih pljački. Jer ako su jedni otišli, došli su neki drugi koji su trebali samo upaliti stroj, prodati zalihe i proizvode koji su već bili na skladištu i nastaviti proizvodnju. Ne znam zašto nitko nikada nije postavio to pitanje i zašto tim povodom nije pokrenuta nikakva istraga, jer u pitanju je 4.000 do 5.000 radnih mjesta – govori načelnik Gračaca Goran Đekić.

– U toj nazovi privatizaciji dionice su isplaćivane radnicima koji nisu bili dioničari tih tvornica. Ne može netko tko je stigao u Gračac 1996. godine biti dioničar naših tvornica. Pravi dioničari su oni koji su te tvornice gradili, utkali u njih 20 ili 30 godina svog života i rada i sačuvali ih tokom rata. Nažalost, te nitko ništa nije pitao. Tek poneki naš povratnik raspitivao se za svoje dionice, ali dobivao je odgovor da je izgubio pravo jer se šest mjeseci poslije “Oluje” nije pojavio na radnom mjestu – objašnjava Đekić.

Prilikom privatizacije ništa nisu pitali ni Đuru Popovića, jednog od bivših direktora DIP-a, Drvne industrije Plješevica iz Donjeg Lapca, koji je za vrijeme stečaja završio kao čuvar pilane. Popović se iz izbjeglištva vratio 1997. i sve vrijeme gledao propast tvornice koja je bila pokretač života ovog ličkog mjesta.

– Možete misliti, 37 godina sam proveo u DIP-u. Lično sam proživljavao svaki njegov uspjeh, ali najteže mi je gledati ovo propadanje. Grč mi je u grlu svaki put kada prolazim pokraj pogona gdje sam zaradio penziju. Koliko je porodica živjelo od tih zidova, koliko je djece odškolovano… Država nas je ponizila i našu industriju bacila na koljena. Za državu su ovo zaostali krajevi, rezervati za lov i čuvanje ovaca i koza, ali mi, domaći ljudi, dobro znamo da naši krajevi imaju potencijala. Ovdje se nekada razvijala uspješna industrija koja je zapošljavala 400 radnika i svoje proizvode izvozila čak u Egipat – kaže nekadašnji direktor DIP-a Đuro Popović.

Pljačka narodne imovine

Da je i u slučaju DIP-a bilo malverzacija tokom privatizacije i poslije nje, ističe poslijeratni načelnik Općine Donji Lapac Ilija Obradović.

– Poslije “Oluje” DIP je privatiziran, po kojim kriterijima, bog sveti neka znade, a zatim je otišao u stečaj 2000. godine. Novi vlasnik je u nekoliko navrata počinjao s radom, ali svaki taj početak završavao je neuspješno – sjeća se Obradović.

 

industrija3.jpg

Ista sudbina zadesila je privredne pogone na Kordunu, gdje valja istaknuti bivše pogone “Josipa Kraša” i “Ive Lole Ribara” u Krnjaku, pogone Jugokeramike i Jugoturbine u Vojniću.

– Ovo je područje prije rata procvjetalo. Planirali smo graditi još jednu tvornicu. Četiri-pet kilometara putovali smo do svog radnog mjesta i mogli smo paralelno održavati domaćinstvo, baviti se poljoprivredom. Tokom poslijeratnih godina, na Kordunu se sve radilo samo da se uništi proizvodnja. Sve ono što je dobro radilo u potpunosti je rasprodano i uništeno u privatizaciji. Na djelu je bila prava pljačka narodne imovine. Poseban doprinos tome rasturanju dala je politika. Zna se zašto – da se Srbi ne bi vratili i imali radna mjesta. Ta je stvar istinita i jasna. U tim tvornicama danas ne radi nitko, ne služe čak ni za skladišta, a naša mladost nema gdje raditi. Ako se ovako nastavi, bit će džabe i poduzetničke zone i naša želja i istrajnost da ostanemo na ovim područjima. Zainteresiranih poduzetnika za pokretanje proizvodnje na našem prostoru ima, ali sadašnjim gazdama to se ne isplati, jer očekuju velike, basnoslovne sume novca. Jednog dana će ih dobiti, ali bojim se da tada neće više biti naše mladosti – ističe načelnik Krnjaka Rade Kosanović.

Industrijski div u banijskom gradiću Glini bila je istoimena Pamučna industrija, izgrađena 1962. godine, koja je zapošljavala 1.600 radnika.

– Sve što je u Glini stvoreno, stvorila je Pamučna industrija, ulagala je u grad, u stambene zgrade, u prometnice. Nedaleko od nje bila je smještena i Prehrambena industrija, koja je također neposredno pred rat modernizirana, a hranila je područje od Velike Kladuše do Zagreba – sjeća se zlatnog doba Gline zamjenik gradonačelnika Đuro Stojić.

Devastirana bolnica

Proces uništenja otpočeo je sramotnom pljačkom poslije “Oluje”, a krunisan je ozakonjenom pljačkom i prevarom putem Fonda za privatizaciju. U godinama nakon “Oluje”, Pamučna industrija radila je sa znatno manjim kapacitetima i ubrzo početkom 2000-ih otišla u stečaj koji su zatražili sami radnici zbog lošeg poslovanja i neisplata plaća. Radnici su se nadali nekom preustroju, bez kojeg u sve oštrijoj konkurenciji Dalekog istoka i sa sve manjim tržištem nisu imali nikakve budućnosti. Po glinskim kuloarima raspredale su se tada mnoge lijepe priče, na primjer da će Pamučnu industriju kupiti i nastaviti s proizvodnjom čuveni Beneton. Međutim, bez prave državne pomoći i poduzetničke injekcije, glinska stvarnost je završila sasvim drugačije: Pamučna industrija je rasprodana, a njeni novi strojevi završili su čak u Pakistanu, gdje su prodani ni za što.

U Glini nije samo industrija bila ta koja je uništena, devastirana i rasprodana, nego i nekadašnje bolnica, koja je imala sve bolničke odjele, kirurgiju, porodilište… Čak je za vrijeme rata opremljena najnovijim uređajima, uključujući i najsuvremenije aparate za dijalizu. Poslije “Oluje” bolnica je ispražnjena, a aparati premješteni u sisačku bolnicu.

 

Pamucna industrija.jpg

 

– Danas je Glina mrtav grad, a devastirane hale, koje su nekada nama radnicima značile kruh i mnogo više od toga, gradovi duhova. Često čujemo da su te tvornice i bolnice uništene u ratu, što je velika laž i mazanje očiju hrvatskoj javnosti. Istina je da su svi industrijski pogoni za vrijeme rata sačuvani i nisu bili oštećeni. Strojevi su bili vrući sve do posljednjeg dana – kaže Đuro Stojić.

Uništeni krajiški tvornički pogoni nijemi su svjedoci sprege politike i organizirane pljačke provedene kroz privatizaciju. Poslije svega, u vremenu zatvaranja industrijskih giganata od državnog značaja, jedna zaboravljena, za državu nebitna krajiška industrija, ne treba se nadati uskrsnuću.

Piše: Paulina Arbutina

 

 

Izvor: https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/baneri/snv-baner.JPG




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top