24. oktobar 1994. Krenuo sam na Kupres. U Zloselu, desetak kilometara pred gradom iz pravca Šipova, zastoj. Prepriječilo se nekoliko velikih furgona i kamiona – sandučara. Parkiraju se uz porušene kuće. Ko su oni i zašto su tu? Pozadinac iz Sedme brigade kaže kako su to neki ljudi iz mjesta u Semberiji koji su ovdje došli kako bi pokupili stoku. Krave i ovce. Ne sluti mi ovo na dobro. Jer uvijek su lopovi znali prije mnogih drugih šta se sprema… Nije valjda da će zla ovdje opet biti. 25. oktobar 1994. Muslimani počeli do sada najžešću ofanzivu na bihaćkom ratištu. Naše linije na mnogim dijelovima fronta su probijene. Muslimani su

Martić nije dopustio Mikeliću da prozbori bar jednu riječ… Ćutao je i Akaši. Ni riječi nije progovorio. Samo je slušao. I pamtio 5. avgust 1994. U Kninu sam. Javljeno mi je da je Borislav Mikelić odbio prijedlog odluke o ujedinjenju Republike Srpske i Republike Srpske Krajine. Pišem priču za moje u “našem Oslobođenju”. Pratio sam i susret Jasušija Akašija i Karla Bilta sa rukovodstvom Republike Srpske Krajine. Milan Martić nije dopustio Mikeliću da prozbori bar jednu riječ… Ćutao je i Akaši. Ni riječi nije progovorio. Samo je slušao. I pamtio. Poslije sastanka razgovarao sam sa njima dvojicom… Nešto su mi i Bilt i Akaši prozborili za novine. Onako usput. Ništa

Trvenja u političkom vrhu SAO Krajine ne prestaju. Milan Martić na jednoj, Milan Babić na drugoj, Borislav Mikelić na trećoj, stari esdeesovci na četvrtoj strani… Ne ide ovo uz ime jednog naroda osim onog kojem pripadam 22. februar 1994. Prvi ovogodišnji odlazak u Knin gdje ne prestaju previranja… Hoćemo li se ikad urazumiti i makar između sebe poštovati? Trvenja u političkom vrhu SAO Krajine ne prestaju. Milan Martić na jednoj, Milan Babić na drugoj, Borislav Mikelić na trećoj, stari esdeesovci na četvrtoj strani… Ne ide ovo uz ime jednog naroda osim onog kojem pripadam. Nisam siguran de će sve ovo izaći na dobro. Uvjerava me u ovo i Ilija Džepina,

Pred ambulantom na Grabežu u vreći tijelo jednog od poginulih. Pored vreće, paket koji je poginulom stigao od njegovih iz Glamoča. Nikad neće pojesti onaj kome je to namijenjeno… 29. juli 1993. Više od tri i po hiljade Hrvata iz Bugojna prešlo je u selu Mračaj na planini Raduša kod Kupresa na teritoriju Republike Srpske. Među njima je i oko trista uniformisanih Hrvata, pripadnika Hrvatskog vijeća odbrane… Pod jednom od jelika sjede dvije žene i neki gospodin. Kažu mi da je, prije rata, bio direktor “Kožare” u Bugojnu. Jedva je pristao na razgovor. Priča mi kako su muslimani zarobili i odveli dvadeset i šest najuglednijih Hrvata iz Bugojna. – Niko

7. januar 1993. Dvadesetak ljudi krenulo je kamionom iz Kupresa u pravcu Ravna da tamo, sa svojima, proslave Božić i Svetog Stefana, svoju krsnu slavu. U rejonu Zanaglinske šume, u zasjedi koju su postavili pripadnici HVO, ubijeno je jedanaest ljudi, dok ih je desetak ranjeno. To je, inače, jedno od najopasnijih mjesta na kupreškom dijelu ratišta, na kojem su, hrvatski vojnici, dva puta postavljali zasjedu i tom prilikom ubili dva srpska civila. 18. maj 1993. U Jasenici sam. Gore na Grmeču. Dosadno. Lutam i pričam sa ljudima. Odlazim i do seoske crkve. A u njoj leševi dva vojnika. Rečeno mi je da su to srpski borci koji su sinoć poginuli

Brvnaru su zapalili neki “novi Drvarčani”. Mislim da ovo Drvaru nije trebalo. Jer pećinu su mogli zapaliti svi drugi, osim ljudi iz ovog grada 30. oktobar 1992. Iznad Jajca sam iz pravca Mrkonjić Grada. Na putu je toliko čaura da se ne možemo kretati čak ni automobilom. Kažu da je Jajce oslobođeno i da su srpski borci ušli u grad. I to poslije višemjesečnih borbi. Neposredno pored doma u kojem je, četrdeset i treće, održano Drugo zasjedanje AVNOJ-a, srećem poznatog borca. Onog Bajića. Baju. Igrali smo jedan protiv drugog košarku. Poklanja mi košarkašku loptu koju je našao u dvorištu jedne od porušenih kuća. Razgovaram sa Dragom Samardžijom, komandantom jedne od

Muslimani Petog korpusa, u zasjedi na Grabežu, ubili šesnaest pripadnika Petrovačke brigade. Vidio sam ih sve u mrtvačnici u Petrovcu. Među njima sam tražio Čedu Milisavića, mog drugara sa Oštrelja. Kada su mi ga pokazali, nisam ga mogao prepoznati… Ovoliko mrtvih ljudi na jednom mjestu do sada nisam vidio… 18. jun 1992. Naši su zaposjeli položaje prema Bugojnu. Dio komande smjestio se u nekadašnju Titovu vilu u Koprivnici. Sjedimo u kožnim foteljama. Možda u istim onima u kojima su sjedili Tito, supruga mu Jovanka, te Branko Mikulić, Hamdija Pozderac… Iza mene jedan oficir u uniformi. Najpametniji su među onima koji su potegli za krađom svega i svačega. Taj razbija okvire

Predsjednik Instituta za istraživanje srpskih stradanja u 20. vijeku Milivoje Ivanišević ocijenio je da je nedavno hapšenje vojnog atašea BiH u Belgiji Enesa Jahića, okrivljenog za ratne zločine u Bradini, samo dokaz da u BiH proces kažnjavanja za zločine nad Srbima, posebno kada je riječ o muslimanskim funkcionerima, nije čestito ni započeo iako su imena zločinaca dobro poznata. On je ukazao da je na području opštine Konjic evidentirano 297 ubijenih i 172 nestale osobe srpske nacionalnosti, a da posebnu pažnju zavređuju logori, njihovi komandanti, isljednici i stražari. “U BiH je prema dokumentaciji Komiteta za prikupljanje podataka o zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava evidentirano 536 logora u kojim je bilo

21. april 1992. Večeras je u “Dnevniku” Srpske radio-televizije objavljen moj prvi prilog. Riječ je o priči iz Glamoča, odnosno o izgradnji dalekovodne mreže od ovog grada prema Drvaru. Hrvati iz Livna, prije neki dan, isključili su struju i prekinuli telefonske i sve druge veze sa svojim komšijama Srbima iz glamočke opštine. 16. maj 1992. U Grahovu sam. Danas su se mještani Bogdaša, Čelebića, Čaprazlija, Sajkovića, Prova, Gubina, Bojmunte, Vrbice i Radinaca referendumom izjasnili za odvajanje od livanjske i priključenje grahovskoj opštini. Riječ je o devet sela Donjeg livanjskog polja u kojima žive isključivo Srbi. 27. maj 1992. Stravično! Muslimani iz Ključa, koje je predvodio neki Amir Avdić, danas su

U Malovanu na Kupreškoj zaravni hrvatski vojnici odmah su počeli paliti kuće u selu i ubijati nevine ljude. Petnaest mještana, uglavnom starijeg doba, bilo je umoreno, a isto toliko i zarobljeno 3. april 1992. Poslije jake artiljerijske vatre iz pravca Šujice hrvatski vojnici ušli su jutros oko šest časova u Malovan na Kupreškoj zaravni. Odmah su počeli paliti kuće u selu i ubijati nevine ljude. Petnaest mještana, uglavnom starijeg doba, bilo je umoreno, a isto toliko i zarobljeno. U napadu na Gornji i Donji Malovan, mjesta koja su od Kupresa udaljena desetak kilometara, učestvovale su 101. zagrebačka i 106. osječka brigada Zbora narodne garde, zatim studentska jedinica “Kralj Tomislav”, specijalna

Dužnost prvog predsjednika povjerena Milanu Babiću. Nova država sa oko 300.000 stanovnika ima svoju zastavu, srpsku trobojku i himnu “Bože pravde” 19. decembar 1991. U Kninu nikada do sada veća svečanost. Čini mi se da se narod nije radovao više ni kada je u ovom gradu formirana Srpska demokratska stranka. Danas je naime Skupština Srpske autonomne oblasti Krajinu proglasila republikom. Izabrano je i njeno rukovodstvo, a kao što se i očekivalo, dužnost prvog predsjednika povjerena je Milanu Babiću. Nova država sa oko 300.000 stanovnika ima svoju zastavu, srpsku trobojku i himnu “Bože pravde”. Dolazeći na svečanu sjednicu, u dvorištu iza zgrade kninske skupštine vidio sam i table na kojima je

Da nije bilo izdaje Perkovića koju su organizovali Boljkovac i Manolić, ustaški pokret ne bi uspeo u paklenoj ideji da se Jugoslavija razbije krvavim ratom i verovatno ne bi bilo ovakve Hrvatske kakva je danas Pod pritiskom višedecenijske proustaške propagande, Hrvati su stekli sasvim pogrešnu sliku o tome koje su ličnosti najzaslužnije za razbijanje Jugoslavije i stvaranje nove nezavisne Hrvatske. Slave ratne zločince i nadrigenerale, koji u stvari ne bi mogli ništa učiniti da im neko prethodno nije stvorio uslove za zločinačko vojno delovanje. SECESIJA TAJNIH SLUЖBI Platformu za vođenje rata postavile su važne ličnosti levog krila HDZ koje je predvodio Franjo Tuđman, što nikada ne bi mogla ustaška emigracija

Brko, ljekar i veliki Giškin prijatelj, pojasnio je da je poginuo nedaleko od groblja Jasikovac kod Gospića. Pošli su, veli brko, da deblokiraju kasarnu… Giška je u toj akciji pogođen sa tri hica… Onaj u leđa bio je smrtonosan 27. avgust 1991. Knin. Probudio sam se i krećem na kafe-brifing dolje u „Premijer“. Tu se svakog jutra okupljaju svi novinari koji su ovdje došli sa strane. Tu se kuju planovi i određuju lokacije koje bi, za novinare, toga dana, mogle biti interesantne. Prolazim pored one zgrade od sinoć. Vidim onih dvadesetak zarobljenih „zengi“ kako čiste park… Жivi su, hvala Bogu… Kažu da će danas na razmjenu… Navodno kod Pakova sela.