Dogovor povratnika Stevana Slijepčevića sa sisačkim biskupom da mu se napokon isplati naknada zbog uzurpacije zemljišta, propao je jer su iz Biskupije tražili dodatne dokumente ‘Prodajem dobro očuvanu i malo rabljenu katoličku crkvu. Bogomolja je prije 10 godina svečano posvećena od strane crkvenih vlasti i uz neznatne preinake ponovo može poslužiti prvotnoj, ali i nekoj drugoj svrsi!’ Prema svemu sudeći, ovakav oglas mogao bi se uskoro pojaviti na Njuškalu ili sličnom oglašivaču, a početak priče datira prije 17 godina, kad se Stevan Slijepčević sa suprugom Miljom vratio na rodno ognjište u Donju Bačugu. Zaprepaštenju nije bilo kraja. Na mjestu gdje je nekada bio šljivar, tik uz kuću, bez njegova znanja, bila je u vrijeme

Nevladine organizacije, građani desetak gradova i njihova rukovodstva već mesecima upozoravaju na opasnost od ovakvog poteza, ali hrvatske vlasti za to preterano ne haju Od našeg stalnog dopisnika Banjaluka – Čini se da se vlasti u Zagrebu ne osvrću preterano na mnoga negodovanja iz desetak i više susednih opština u BiH, ali i iz same Hrvatske, zbog namere da se nuklearni otpad iz Slovenije i Hrvatske skladišti u Dvoru na Uni, na svega tri kilometra od granice sa BiH. Sve su prilike da su i vlasti u samoj Hrvatskoj svesne osetljivosti ovog pitanja i njegove diskutabilne opravdanosti, čim već duže od dve godine otkako se o odlaganju otpada na Trgovinskoj gori

Šaševa – Već smo navikli da prorijeđenim i vremešnim povratnicima na Baniji i Kordunu život zagorčavaju mnoge stvari s kojima se teško nose. Oni obilaze kancelarije i hladne činovnike u gradovima i općinama, često bezuspješno tražeći obnovu, struju, vodu, šljunak za puteve i socijalne crkavice, sve tako čekajući da nešto krene nabolje. Kako vrijeme prolazi, postaju sve stariji i nemoćniji, pa su struja, obnova ili voda koje su tako žarko tražili prije dvadesetak i više godina, danas izgubili prvotnu vrijednost. Nekako su se prilagodili i pomirili s činjenicom da od svega neće biti ništa. Život, često u potpuno nemogućim uvjetima, polako privode kraju. Mogu oni, ako treba, bez struje vode,

U posljednje vrijeme na području Banije na granici s BiH u zaseocima Hrvatske Bojne te Malog i Velikog Obljaja učestale su pljačke i razbojništva što je još više pojačalo strah među rijetkim povratnicima. Budući da se radi o ljudima u poodmaklim godinama oni su lak pljen za razbojnike. Da bi sačuvali gole živote u zaseoku Bojna mještani svake noći spavaju zajedno kod drugog domaćina. Ovo svakako utiče da povratka u Hrvatsku više nema ali proces je krenuo u obrnutom smjeru. Tihi egzodus Srba i dalje traje, što ilustruju podaci DZS RH, prema kojima su se od 2002. do 2013. iz Srbije, gde je utočište našlo više od 300.000 Srba izbjeglih

Mali Obljaj – – Dvojica su iskočila iz sobe , maskirana, napala me, prijetila da će sjekiricom mi odrezati glavu ako budem galamila i uzeli sav novac koji sam imala. Zavezali me, zatvorili u podrum gdje sam bila dok nisu čuli zapomaganje prijatelji koji su od Bojne dolazili i navratili. Ušli su razbojnici straga kroz prozor, nisam ih ni vidjela – govori nam iz kreveta 80-godišnja Anka Baljak iz Malog Obljaja, dok se od ozljeda koje je zadobila u razbojništvu koje se dogodilo usred dana, 8. listopada, oporavlja u Glini kod rodbine. A preostali stanovnici Velikog i Malog Obljaja te Bojne, uz tzv. suvu među – kopnenu granicu s BIH, u velikom

Dvor na Uni – Otkako se vratio iz izbjeglištva u Hrvatsku, Milan Bujinac (63) živi sam u selu Bujinja pored Dvora. Od prvog komšije udaljen je dva i po, a od samog Dvora 20 kilometara. Kao samac u selu nije izuzetak po krajiškim krajevima. Slika je to povratka 21 godinu nakon Oluje. Samo u prostranoj općini Dvor koja broji 64 sela, pet sela je skroz pustih. – Po 15 dana ne vidim čovjeka. Divlji veprovi i lisice najčešći su mi gosti. Rijetko tko od ljudi navrati. Ovdje čovjek može samo da zaluta, jer iza moje kuće nema više ničega, samo šuma. Od ljudi najčešće me obraduje poštar. Ponekad navrate pokretna