arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Milan Ružić: Scenario za hrvatski (h)istorijski ep

Vidim da javni servis Hrvatske počinje sve više da deluje kao javna kuća tako što podmeće informacije koje nemaju veze sa istinom, a ljudi iz Hrvatske plaćaju pretplatu da budu njima zadovoljeni. Ovoga puta tamo je izrečeno da je parola „Trećinu pokrstiti, trećinu pobiti, a trećinu proterati“ srpska mozgarija. Ispade da je Mile Budak bio svetac koji nikada ništa loše nije učinio. Kad smo već kod raznih budaka, Antun Vrdoljak je čovek u čijem filmu „Tito“ se ova tvrdnja promoviše. U tom filmu je sve nekako hrvatski – revizija istorije, pranje biografije, „raskrinkavanje“ Tita i Draže (kao da su ova dvojica bili u stalnim dogovorima), pokušaj pravljenja marketinški uspešnog filma,

Milan Ružić

Milan Ružić: Šta da radi narod koji danas napreduje samo u zaostajanju

Šta da radi narod koji danas napreduje samo u zaostajanju? Šta da činimo kad imamo više stena nego Sizifa Milan Ružić (Foto: Iskra) Govoriti o nečemu što je staro pola milenijuma u nekoliko minuta je teško, ali kažu da su ljudi koji se rečima služe nešto bolje od drugih upravo podvižnici koji bi trebalo da uspeju u ovome i koji su tih nekoliko minuta, a kroz njih i vekova, dostojni. Moje je da pokušam. U godini kada slavimo 800 godina autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve, kada obeležavamo 15 godina od pogroma na Kosovu i Metohiji, crkvene porte su jedina mesta na kojima treba govoriti. Goraždanska štamparija je jedinac petvekovlja ovog kraja.

Milan Ružić

Milan Ružić: Pismo onome što je od nas ostalo

Nije ovo napisano zbog mene, tebe, njih, ovih i onih – ovo pišem zbog nas ili barem zbog onoga što je od nas ostalo Milan Ružić (Izvor: Iskra) Sa kišom su ovih dana padale i neke teške reči koje se tiču stanja u Srbiji. Iz potopljenih ulica izronili su problemi i sakriveno smeće. Deponije su se razletele okolo, a travnjaci i ulice zaronili u blato. I nema više ni smisla govoriti kako je sve u Srbiji dobro, kako napredujemo, kako smo u „zlatnom dobu“, jer ne bi trebalo više da se lažemo. Došli smo do tačke u kojoj se sabralo sve ono čega smo se plašili tolike decenije. Školstvo smo

Milan Ružić: Filipu Davidu, odgovor

Pisac, barem ga tako oslovljavaju, Filip David, izjavio je da Kosovo nije Srbija, niti će ikada biti i kako ovo svi u Srbiji znaju, ali je tako nešto teško reći. Međutim, ne vidim da je njemu bilo teško da izjavi nešto ovako skandalozno, pre svega netačno, a posle svega zlonamerno i idiotsko. Izvor: N1 Naravno, znajući prirodu takvih pseudoumetnika, ovo ne može biti ništa drugo do preporuka za neke nove izvore finansiranja ili nametanje sebe kao favorita nekom drugom žiriju za neke nove književne nagrade. Našao je za shodno da spomene i kako Srbija sada propušta priliku za istorijski dogovor sa Albancima. Ali Filip David zaboravlja da se sa okupatorima,

Milan Ružić: Koliko ti još, svete, srpske krvi nedostaje?

Ponovo pokušaj prikazivanja Srba kao silovatelja. Ne znam do kada ćemo slušati ove priče o sebi i ne reagovati na njih. Možda je potrebno svetu napisati jedno ovakvo pismo… „Dragi svete, ili barem ti koji se tako zoveš, belosvetska zlonamerna provincijo, Šta je moj narod tebi ikada učinio da se ovako odnosiš prema njemu? Mora li moj narod da bude kriv za sve što se na ovoj planeti dešava? Ima li naroda koji je manji, a da su ga više optuživali? Postoji li rat koji je započet, a da ga nije započela Srbija? Imaš li ikakve namere da još nekoga na ovaj način mučiš i proglašavaš Afrikom, iako je Srbija

Milan Ružić

Milan Ružić: Šifra vekova

Svedoci smo neprestanog većanja o Kosovu i Metohiji, ali nastavljamo da zaboravljamo da se za Kosovo nikada mi nismo ništa ni pitali. Ne može se u jednoj godini razbiti šifra vekova, niti se može božja kuća deliti i rastakati kako kome padne na pamet. Nije Kosovo teren na kom mi treba da odigramo nekakvu odsudnu utakmicu, niti je Metohija neka bezvredna prćija odakle će albanska strana navijati na utakmici koju su ovih dana izmislili. Nema igre oko Kosova i Metohije, niti ima pravila, pištaljki, sudija, do nebeskih. Mnogo smo se zaigrali u odlukama oko naše kolevke, kao da se beba ikada pitala za ono gde će je spustiti da zanoći,

Pismo Maksa Luburića Viktoru Ivančiću pisano Milanom Ružićem

Povodom teksta „Pismo Milana Lukića Emiru Kusturici pisano Viktorom Ivančićem“ (Slobodna Bosna, 25. 4. 2019), prenetom i na „Stanju stvari“ U jednoj od svojih zaumnih olakšica koje su rezultirale čak i knjigom, Viktor Ivančić, bivši urednik i osnivač mrtvorođenog „Feral tribjuna“, ovoga puta je sebi dozvolio da napiše pismo Milana Lukića Emiru Kusturici. Naravno, kako se drugačije probiti u okruženju koje ne razume tekstove Ivančića, a ne razume ga, jer u njima nema ničeg za razumevanje, nego pljunuti na Emira Kusturicu? I na pljuvanju velikog reditelja se njegov pohod na nezasluženi medijsko-materijalni vrh ne završava, već on u svojim, i više nego očigledno zlonamernim tvrdnjama, u usta uzima i Ivu Andrića, kao

Milan Ružić: Srpski krst

Šta će ostati iza Srba kad nas ne bude, trebalo bi da bude ono po čemu bismo morali živeti. Ne treba da ostavljamo iza svog naroda ono što oni koji nas zatiru žele da ostavimo, već ono što će prkositi i njima i celom svetu, kao što je naš narod oduvek prkosio. Mislim da je nas Srba rođeno mnogo više nego bilo kojih drugih naroda, ali smo skoro najviše i ubijani, a sa tim se trendom nije prestalo ni do dana današnjeg. Zamislite samo kada bismo svi sišli sa kočeva, svukli se sa bajoneta, skinuli se sa noževa, izašli iz plamena, ispuzili iz jama, povadili metkove iz košulja, pokupili glave

Milan Ružić: Moja Srbija

Prodali smo sebe za dobre pare, ali je novac pokupio neko drugi. Stalno me pitaju zašto se žalim na bilo šta i zbog čega prigovaram kad sam se rodio u zemlji koja je „prosto takva“. Nisam se ja rodio u ovoj zemlji. Nisam se ja rodio u zemlji u kojoj zadnjica govori i plaća se više od diplome. Ne verujem da je država mog rođenja ona koja samu sebe rasprodaje. Ne bih rekao da je moja država ona koja ljubi čizme koje su joj do juče pritiskale vrat, a ni dan-danas nisu od toga odustale. Moja zemlja nije zemlja rijaliti programa, već teške realnosti. U mojoj zemlji se od časti

Milan Ružić: Pismo Maksa Luburića Viktoru Ivančiću

Cilj njegovog teksta je da zabavi masu i da odletuje jednu ili dve godine pod kanskim palmama Emira Kusturice, pa će posle ponovo napasti nekoga za koga pomisli da preko njegovih leđa može da se živi, ili za koga mu narede U jednoj od svojih zaumnih olakšica koje su rezultirale čak i knjigom, Viktor Ivančić, bivši urednik i osnivač mrtvorođenog „Feral tribjuna“, ovoga puta je sebi dozvolio da napiše pismo Milana Lukića Emiru Kusturici. Naravno, kako se drugačije probiti u okruženju koje ne razume tekstove Ivančića, a ne razume ga, jer u njima nema ničeg za razumevanje, nego pljunuti na Emira Kusturicu? I na pljuvanju velikog reditelja se njegov pohod

Milan Ružić: Vreme za zaborav

Došli smo do trenutka u svojoj istoriji u kojem se sve svodi na zaborav. Od svega čega bismo se imali setiti i time se ponositi, mi se jedino uvek setimo da zaboravimo. Zaborav je od nas načinio idealne robove i to će nam biti maksimum u ovom istorijskom minimumu nas kao naroda. Da bi se ovo promenilo, maksimum mora biti naš minimum. Narod čija svest grca, jedino se još jednim prstom drži za svoju religiju. Mi grcamo u podvalama, omalovažavanjima, razbraćivanju, raskršćavanju, rasrbljavanju i samoporicanju. Ne vidim ništa što bi zaustavilo naš dalji pad, ako dalje ima, prema dnu, ako smo već moral i poštenje preležali kao što deca preleže

Milan Ružić: Minut za Dobricu

Juče nas je napustio Dobrica Erić. Na taj dan zanemela je srpska poezija, Šumadija se obukla u crninu, a Srbija je plakala za jednim od svojih najvećih sinova. Međutim, kad kažem Srbija, ne mislim na narod, već na državu. Što se tiče nas koji smo na ovom svetu ostali i posle Dobričinog odlaska, mi nismo vredni ni pet para, niti jednog jedinog slova iz Dobričinih stihova, a kamoli tolikih pesama koje nam je ostavio i koje nije mogao poneti u grob. Mi smo od njega nasledili sebe, a šta je on dobio od nas? Dobio je bedni minut na nacionalnim televizijama. Dodelili smo mu mrve svoje pažnje i zahvalnosti. Nisu

Milan Ružić: Ljudi i neljudi

Ja, Ameriko, na dan kada se navršava dvadeset godina od dana kada si ti decu mog naroda počela ubijati, tvojoj deci ne želim smrt, već život Navršilo se dvadeset godina otkako su utihnule sirene, ali jecaji mog naroda su i dalje živi kao da su naši najdraži ubijeni juče. Danas, posle dvadeset godina patnje za onima kojih više nema, oni koji su ih u grob oterali, smatraju se našim najboljim prijateljima i uzeti su za najviše savetnike naroda koji su zatirali. Država, ili države, koja je sebe ustanovila koljući i pucajući na domorodački narod danas više ne kolje i ne puca, već bombarduje, jer je za klanje i pucanje ipak

Milan Ružić: Srbi postaju narod bez države

Mi Srbi polako postajemo narod bez države. Iza nas i naših stavova ne stoji država, već nama u leđa duvaju promaje kojekakvih strana sveta u političkom i svakom drugom smislu. Nema Srbina koji će izaći pred svoje sunarodnike i iskreno reći šta misli, a da posle izgovorenog ne bude nazvan lažovom. Postoji zemlja u kojoj se reč uvek i isključivo daje onima koji ništa ne znaju, dok naši intelektualci, a ima ih još uvek, beže i od svoje senke podučeni iskustvom svojih prethodnika koji su progovarali, ali ih više nema ili ih ima, ali ih niko odavno nije video. Ovde se umni ljudi izgleda poistovećuju sa umnjacima, pa javnost misli

Milan Ružić: Ideali

U Zagrebu je, kao što je bilo i očekivano, podignut spomenik Franju Tuđmanu. Ne bi ovaj potez nikoga čudio da se ona koja predstavlja Hrvatsku nije raspričala onako kako jeste, pa navela da je Tuđman hteo da ostvari „ideal ljudskih prava“! Ne znam od kada je „ideal ljudskih prava“ nešto što se vezuje za čoveka koji ih je celog svog političkog života samo kršio. Ispada da je pravo svakog čoveka, tačnije svakog Srbina, po Tuđmanu, da bude proteran, silovan i ubijen. Zašto ova „prava“ nije primenjivao na Hrvatima ako su ona prava svih ljudi? Govorimo o „istoričaru“ koji je više puta optužen za plagiranje radova. Kolinda Grabar Kitarović je dodala

NAJNOVIJE VIJESTI

Ustaško ljeto 1941.

25.8.1987. | Piše: Rajko Lukač Ustaško ljeto 1941. (1) Kad je Velebit bio grobnica

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.