Kako je Osma kordunaška zarobila njemačkog general-pukovnika Lera

Datum objave: nedelja, 24 decembra, 2017
Objavljeno u Kordun
Veličina slova: A- A+

Danas 92-godišnji Đuro Klarić pridružio se partizanima s nepunih 16 godina, a u bratstvo i jedinstvo vjerovao je sve do sloma državne zajednice za koju se borio

Penzije nam odoše nizbrdo, ali Tuđman ipak zadrža svoju generalsku - Đuro Klarić
Penzije nam odoše nizbrdo, ali Tuđman ipak
zadrža svoju generalsku – Đuro Klarić

Vrginmost – Potkraj oktobra ove godine obilježena je 75. godišnjica formiranja Osme kordunaške udarne divizije, koja je zajedno sa Šestom ličkom i Sedmom banijskom udarnom divizijom činila Četvrti korpus NOV i PO Jugoslavije i u kojoj je oko 98 posto boraca bilo iz Like, Banije i Korduna. Tada je novinar “Portala Novosti”prigodom brojnih svečanosti razgovarao s nekadašnjim mladim partizanom, a danas vremešnim i dobrodržećim 92-godišnjim Đurom Klarićem, koji je na reverima svoga odijela s ponosom istaknuo brojna odlikovanja.

Burnih vremena koja su mu obilježila mladost i životni put Đuro se dobro prisjeća. Rođen je 16. septembra 1925. godine u Tounjskom Tržiću, kraju uz rijeke Mrežnicu i Tounjčicu. Ondje je pohađao školu do koje je morao pješačiti desetak kilometara; 1934. godine išao je u drugi razred, kada je doznao da je u Francuskoj ubijen jugoslavenski kralj Aleksandar, a to su mnogi tamošnji žitelji, pa i njegova učiteljica, primili s velikom tugom i suzama, no ne i devetogodišnji dječak koji je radi toga bio kažnjen batinama. Školu je nastavio u selu Mrežnica, a potom je malo nedostajalo da se uz pomoć Privrednikove stipendije školuje za trgovca u srpskoj Surdulici; umjesto toga, ponuđeno mu je da ide u podoficirsku školu u Mostaru. No, kako već 1940. godine dolazi do previranja u tadašnjoj Kraljevini koja će dovesti do njezina sloma i početka rata, i taj se plan, kojemu ionako nije bio previše sklon, izjalovio.

Kada su 1941. godine započeli ustaški pokolji po kordunaškom i banijskom kraju, formira se Perjasički partizanski odred, kojemu se Klarić pridružuje već u augustu, s nepunih 16 godina: dobio je tada, kaže, i pušku, tek malo veću od njega. Pokret otpora se razvija, pa se u novembru 1942. godine osniva Osma kordunaška divizija, kojoj je na čelu bio Vlado Ćetković i u čijim će manjim ili većim jedinicama Đuro ostati sve do 1944. godine.

Prvi zadatak u kojem je sa svojim drugovima sudjelovao bilo je oslobađanje djece iz ustaškog logora u Jastrebarskom: uspjeli su tada osloboditi oko pet stotina mališana. No nisu mogli sve skloniti u porodice iz šire okolice, pa su ih sluge fašista ponovno zatočile. Đurina je brigada nastavila prema Žumberku odakle je vodila borbe po slovenskom teritoriju, da bi se potom opet vratila na Kordun. Prisjetio se tako formiranja Prvoga kordunaškog partizanskog odreda na Debeloj Kosi, dolaska Vece Holjevca i Stanka Ćanice Opačića, osnivanja odreda u Gornjem Skradu, Trupinjaku, ali i Izidora Štroka, političkoga komesara Perjasičkoga odreda.

– Štrok se u lokalnoj gostionici sprijateljio s jednim ustaškim narednikom i nagovorio ga na suradnju, pa smo tako jedne večeri iz njegovu pomoć zauzeli tamošnju stanicu i tom prilikom zapjevali pjesmu Perjasica, mala državica – kazao nam je.

Alexander Löhr
Alexander Löhr

Klarić je kao partizanski puškomitraljezac nerijetko gledao smrti u oči. U početku mu je pomoćnik bio rođeni brat, no kako se sve češće znalo događati da članovi iste obitelji izginu u istoj borbi, poslan je u štab Prvoga korpusa NOV i PO Hrvatske koji je bio smješten kod Veljuna: komandant mu je ondje bio Bogdan Oreščanin, a komesar Veco Holjevac, kasnije čuveni zagrebački gradonačelnik.

– Tu je bilo dobro, bilo je cigareta, kuhanih jela svaki dan, a postojale su postolarske i slične službe. Odonud su me poslali na četveromjesečni podoficirski kurs u Cetingrad. Po povratku, postavljen sam za komandira prateće čete koja je osiguravala vodstvo Korpusa i u kojoj je bilo više od dvadeset boraca. “Tukli” smo se za Topusko, Glinu, Slunj, slovenski Šampeter. Kod Ilirske Bistrice zarobili smo 19.000 Nijemaca, među njima i general-pukovnika Aleksandera Lera (Alexandera Löhra), zapovjednika Wermachta za jugoistočnu Evropu, koji je u Beogradu 1947. godine osuđen i strijeljan zbog ratnih zločina – pohvalio se Đuro pothvatima u kojima je učestvovao.

Nakon oslobođenja, Klarićev komandant Ćanica Opačić postavljen je za ministra građevinarstva novouspostavljene republike, pa je i njega povukao u četu koja je osiguravala sjedište tog tijela u Zagrebu. Vojnu će karijeru nastaviti u Sarajevu, Karlovcu, Varaždinu, Pančevu i Splitu, a 1961. godine bit će i u mirovnim snagama UN-a u Egiptu. Umirovljen je u činu potpukovnika u Varaždinu, kao nosilac Partizanske spomenice 1941. godine. Bio je zadovoljan penzionerskim danima i primanjima, ali onda stigoše turbulentne devedesete i zbivanja koja mu nisu bila baš po volji.

– Dođe Tuđman i demokracija, penzije odoše nizbrdo, ali on ipak zadrža svoju generalsku. Ja sam se nakon rata oženio učiteljicom iz Međimurja, šireći i time bratstvo i jedinstvo. Naša kći završila je farmaciju i danas radi u jednoj američkoj firmi, a sin je inženjer strojarstva. Četvero unuka već je na fakultetu, pa sam sve u svemu – sretan i presretan. Kad sam preko naših “Novosti” doznao da će se u Vojniću i Vrginmostu obilježiti obljetnica Osme kordunaške, s velikom sam se radošću pridružio toj proslavi – kaže nekadašnji borac legendarne partizanske divizije.

– Stanje u današnjoj Hrvatskoj je, Bože nas sačuvaj, grozno: partizani su uglavnom pomrli, njihova djeca ne smiju pisnuti, ali zato ustaše iz Kanade, Australije i drugih zemalja u koje su pobjegli, imaju svu podršku vlasti i veća prava od nas koji smo se borili za ovu državu. Ovo je moja domovina, za koju sam se borio misleći da će biti dobra zemlja za sve svoje građane. Ali danas cijeli svijet osuđuje fašizam, no kod nas se toleriraju ustaški pozdravi a zločincima se podižu spomenici. Sve je krenulo naopako otkako je došla prethodna i sadašnja vlast. Dok je Milanović bio premijer, ipak je to još na nešto i ličilo – izrazio je na kraju razgovora svoje nezadovoljstvo aktualnim zbivanjima Đuro Klarić, koji namjerava u dobru zdravlju poživjeti još barem desetak godina. A kako drugih neispunjenih želja nema, poželjesmo mu da mu se ta posljednja i ostvari.

Autor: Milan Cimeša; Portal Novosti

Izvor: Banija Online

Vezane  vijesti:

Godišnjica masakra 1.446 Srba u Prkosu Lasinjskom i Dugom Selu Lasinjskom 1941.

Godišnjica: Ustaše pobile 24 srpska stanovnika sela Pavići na Kordunu

Mile Knežević, posljednji preživjeli učesnik proboja na Petrovoj gori




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top