Kad su bojovnici ljubili srpsku zastavu

Datum objave: nedelja, 8 oktobra, 2017
Veličina slova: A- A+

Vojska Republike Srpske je 1993. godine kroz svoje položaje propustila, prihvatila, nahranila, smjestila i izliječila više hiljada hrvatskih vojnika i civila koji su iz srednje Bosne bježali od muslimanske ofanzive

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/otadzbinski_rat/nove/vrs-donjevakufska.jpg
(na slici: 19. Srbobranska (Donjevakufska) pbr VRS,1993.; izvor: VRS na Fejsbuku)

Na zgradi sjedišta Međunarodne organizacije Crvenog krsta u Ženevi (Švajcarska) piše: „Budi tako human kao što je bila humana Srbija 1885. Godine”.

Srpska vojska je tada kroz svoje položaje propustila međunarodni konvoj koji je nosio lijekove i ostale potrepštine Bugarima, i sama se uključišvi u akciju pomoći zemlji sa kojom je bila u ratu.

Vojska Republike Srpske je 1993. godine kroz svoje položaje propustila, prihvatila, nahranila, smjestila i izliječila više hiljada hrvatskih vojnika i civila koji su iz srednje Bosne bježali od muslimanske ofanzive.

Tog ljeta, sa ljetnjim suncem planuo je i rat i razvezale su se prije rata zavezane zastave sa šahovnicom i ljiljanom. Pritisnuti ofanzivom takozvane Amije BiH, žestoko potpomognute zloglasnim odredima mudžahedina, Hrvati iz Gornjeg Vakufa, Bugojna, Travnika i svih mjesta i sela tog kraja odlučuju da potraže spas na srpskoj strani, dotad, a i kasnije neprijateljskoj.

‘U ljeto 1993. godine na Komaru prema našim položajima došlo je oko 1.520 ljudi, od kojih 450 uniformisanih lica. Prvu noć je izašao jedan čovjek, komandir neke jedinice HVO, sa suprugom i dvoje djece. Bio je teško bolestan, dobio je upalu slezene, a žena mu je, pored toga bila trudna. Porodila se u Banjaluci” , za Respekt! priča Nedeljko Budiša, jedan od vojnika VRS iz Donjeg Vakufa, tadašnjeg Srbobrana koji je svjedok ovih događaja.

Hrvati iz Novog Travnika i Dolca izašli su prema Komaru, Bugojanci su otišli prema Kupresu takođe na srpsku teritoriju, a jedan dio ljudi iz starog Travnika i Turbeta spasonosnih srpskih položaja dokopao se preko planine Vlašić i to su tri pravca koja su najviše korištena.

Naši su javili komandi, komanda je to odobrila i odmah su opremili školu u mjestu Torlokovac gdje su ove izbjeglice bile smještene. Tu su bili cijelo vrijeme dok nisu popisani od strane Crvenog krsta. Svima je pružena medicinska pomoć, hrana i sve što im je u tom trenutku bilo potrebno” – kaže Budiša.

Svi koji su bili gladni odmah su nahranjeni, za djecu je dopremljeno mlijeko, za one koji nisu imali pronađena je odjeća. Ranjeni hrvatski vojnici i civili odvezeni su u srpske bolnice u Donjem Vakufu ili Banjoj Luci. Čak je bilo slučajeva da su ranjenici VRS po sopstvenoj odluci čekali da se trudnice koje su stigle u koloni, porode.

U video svjedočanstvima koja su ostala sačuvana iz tog vremena, izbjeglice iz srednje Bosne nisu krile svoju zahvalnost i iznenađenje prijemom na koji su naišli kod Srba. Mnogi su rekli da su primljeni kao braća rođena. Zaluđeni ratnom propagandom svojih vođa, očekivali su da će ih na Komaru i Vlašiću dočekati bradati četnici sa nožem u zubima:

Nedeljko Budiša se sjeća da su žene i cure tad vikale: ”Jesi vidio što je Srbima vojska sređena, svi ošišani, obrijani, uredni”, a i da su mnogi hrvatski vojnici bili iznenađeni.

Da su tada mogli, kažu, pola tih bi prihvatilo da se bori uz bok Vojske Republike Srpske.

Međutim, svi oni su po svojoj želji transportovani dalje, većinom u Hrvatsku. Mnogi su se kasnije vratili u vojsku. Neki od njih su vjerovatno učestvovali u operacijama, dvije godine kasnije, kada su se Srbi povlačili iz ovih krajeva i kada se situacije obrnula. U istoj toj dolini Vrbasa, kojom su nekada humano i bezbijedno evakuisani, tih dana, između ostalih mučnih događaja, zoljom hrvatske vojske pogođen je i zapaljen autobus pun srpskih civila…

”Kad bježiš od noža, pa te neko prihvati, ljubiš mu i stopala, a kasnije…’‘ ne dovršava rečenicu i sa sjetom, ali bez kajanja, priča Nedeljko Budiša, jer, bez obzira na sve, jedino što je srpska vojska mogla uraditi tada, u skladu sa časnom vojnom tradicijom i ljudskošću, bila je svesrdna pomoć tim ljudima.

Na zgradi Crvenog krsta u Ženevi nije dopisano: ”budi human kao VRS ljeta 1993. godine”.Švajcarska je daleko, a ratna anti-srpska propaganda je jaka. Ali to ne daje za pravo nama da zaboravimo.

Piše Željko Svitlica za ”Respekt!”


O ovom događaju snimljen je dokumentarni film:

Izvor: FRONTAL.SRB


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top