Još jedan 22. april

English

Prošao je još jedan 22. april, dan kada bismo trebali da se sjetimo proboja jasenovačkih logoraša. Balkanski Aušvic, najveća sistemski odgojena ždernjača srpskog i jevrejskog naroda, svake godine postavi nam ponovo niz pitanja. Ta pitanja, komlikovana i nikada do kraja odgovorena, zadiru u dubine temelja našeg kolektivnog identiteta, našeg odnosa prema prošlosti, ali i odnosa roditelja i praroditelja sa svojim pokoljenjima.

Naša javna svijest duboko formalizovana i skandalizovana do tabloidnosti, ovakve datume „potroši“ jednom godišnje, reda radi većinom proprativši ih uobičajnim novinarskim i politikantskim floskulama o ponavljanju istorije, našim obavezama, borbi protiv sličnih pojava, … Inače, ko još ima vremena da se zarad svijetle političke budućnosti, koja nema alternativu, bavi „retrogradnim prebiranjem kostiju i priziva prošlost“.

Dan kada je 1945. godine  od 1073 preživjela logoraša 600 krenulo u proboj, a slobodu ugledao samo 91, naša nacionalna istoriografija, faktički je, možemo reći opisala. Naravno, tu kao i u mnogim drugim stvarima daleko smo od suštine saznanja, ili bar njihovih prenošenja u široke kulturološke slojeve društva. Ne može se reći da se o Jasenovcu nije dovoljno, bar kvantitativno, pisalo u Jugoslaviji. Prelomljena kroz ideološko revolucionarnu, još nažalost živu, prizmu, i uz časne izuzetke uglavnom, loš ili nedovoljan pokušaj objašnjenja fenomena genocida nad srpskim narodom devedestih godina, istorijska amnezija srpskog društva dobila  je samo još jednu ,, sivu jasenovačku konfuziju“ , koja je vidljiva na svakom koraku.

U medijima surovim pojavnim oblicima i okvirima naše zadate javne svijesti i danas se uz naziv Nezavisne Države Hrvatske obavezno prikači ono „tzv.“, dok za prosječnog srpskog novinara razlika između pojma holokaust i genocid gotovo i ne postoji.  Pojam holokaust vezan je  isključivo za globalni proces genocidnog uništavanja jevrejskog naroda u Drugom svjetskom ratu. Imenujući stradanje srpskog naroda u NDH  genocidom nikako ne
umanjujemo značaj i obim stradnja  srpskog naroda. I da u prethodnoj rečenici za kovanicu NDH ne upotrijebismo „tzv.“, jer  negiranjem  državnosti i faktičkog međunarodnog priznanja ove države „tisućljetnih težnji hrvatskog naroda“ genocidu nad Srbima uzimamo jednu od osnovnih obilježja, oduzimamo mu počinioca sa državnim i administrativnim sistemom. Rekli biste da su ovo formalne i više stručne stvari. Koliko bi nas dalo iole tačne odgovore na pitanje kada je Jasenovac počeo sa radom, i zašto, pa makar i formalno, ne obilježavamo taj datum? Koliko bi nas znalo zašto je kompleks logora smrti Gospić – Jadovno – Pag preteča Jasenovca? Evo da pojednostavimo. U koliko je škola 22. aprila održan istorijski čas? Koliko nas zna zašto je 13. septembar  vezan za Jasenovac? Udžbenici, organizovane ili obavezne nastavne posjete Donjoj Gradini i
Jasenovcu, trebamo li raspravljati o tome? Kad već ne učimo iz sopstvene istorije koliko smo ili zašto nismo  naučili od jevrejskog i jermenskog naroda kako se istrajnošću i suštinskim odnosom svakog pojedinca memorijalizuju ovakvi strašni istrijski procesi nacionalne i globalne istorije?

Naravano, kao i sve  u životu i u istoriji nije sve tako crno-bijelo. Crkveno narodno sjećanje na Jasenovac kao metaforu stradanja srpskog naroda u 20. vijeku, koje se polako nadovezuje na kosovski zavjet, formira se teško,  ne bez problema odakle bi se najmanje smjeli pojavljivati, ali nezaustvaljivo.  Svaka upaljena svijeća, sveta liturgija, nova ikona novomučenika novi su temelj nacionalnog i kolektivnog samospoznanja koje se prostire u poljima od Jadovna preko Jasenovca, pa sve do Kosova.

Kako za našu nacionalnu nauku o genocidu tako i za prenošenje multidisciplinarnih saznanja u narod, potpuno sam siguran ipak ima nade. Ona se ostvaruje u onom golgotskom putu posrtanja i ustajanja kojim prolazi svaka istina. Najteži je, ipak, put onaj u nama samima. Borba za istinu o genocidu nad Srbima na međunarodnom planu  tek je počela, dok ona sa stalnim organizovanim i sistemskim poricanjem zločina, od strane hrvatskog kulturološkog sistema predvođenog rimokatoličkom crkovom, tek treba da dobije sistemski odgovor i reakciju srpskog društva. Ona će polako davati rezultate i odgovore na mnoga pitanja, pa i ona jasenovačka.  Na neuspjeh jednostavno nemamo pravo, a za početak zapitajmo se šta je svako od nas uradio da nam se on ne dogodi ili ćemo čekati neki novi 22. april!?

Predrag Lozo

Autor je sekretar UG Jadovno 1941. 

i predsjednik Udruženja studenata istorije „DR MILAN VASIĆ“

Vezane vijesti:

Jasenovac: pamćenje kao zavjet

JADOVNIČKA BROJANjA

Poricanje Holokausta i genocida je dio zločina sa kojim se susrećemo i danas.

STOP HRVATIZACIJI SRPSKIH INSTITUCIJA

Sjećanje na kašičicu jednom godišnje, strogo 22. aprila

ZAŠTO SE ODRIČEMO ŽRTAVA GENOCIDA ?