Jasenovac najcrnje srpsko stratište!

Datum objave: nedelja, 13 oktobra, 2013
Veličina slova: A- A+

Zagreb – Njegovo preosveštenstvo, episkop slavonski, Sava Jurić govori o prilikama u eparhiji, o odnosu Srba prema veri i nacionalnom identitetu.

Pored velikog stradanja u Drugom svjetskom ratu, i u posljednjem, kada je pored tjelesnih stradanja zabilježen i veliki egzodus srpskoga naroda sa prostora Slavonije, u velikoj mjeri stradali smo i od nas samih, okrenuvši leđa Crkvi i duhovnom i istorijskom naslijeđu – kaže vladika Sava slavonski

 

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2013/episkop-sava.jpg

 

Vladika Sava Jurić je već 14 godina na tronu slavonske eparhije, i njen 21. arhijerej. U potpunosti, kao crkveni velikodostojnik deli sudbinu sa svojim srpskim narodom u Hrvatskoj. Pripada onim arhijerejima SPC koji dosledno brane svetosavsko pravoslavlje, mnogo više delom, a manje javnom eksponiranjem. Vladika Sava otvoreno govori i o manjkavostima nas Srba, o našim velikim istorijskim greškama i zabludama. Takođe, ukazuje na ogroman značaj koji Jasenovac ima za vasceli srpski rod.

Vi ste vladika SPC, u onom delu Hrvatske, koji je u prethodnim ratovima uzimao veliki danak u srpskim životima? U kojoj meri se to danas oseća, tu u prvom redu, mislim na duhovnu dimenziju srpskog stradalaštva, s jedne strane, i stradanje koje se latentno nastavlja, s druge strane?

Na teritoriji Republike Hrvatske organizovano je pet eparhija Srpske pravoslavne crkve, jedna od njih na području zapadne Slavonije jeste i Eparhija slavonska. Eparhija bogate istorije, koja svoje početke vezuje za obnovu Pećke patrijaršije u vremenu Makarija Sokolovića 1557. godine, kada je osnovana Požeška Mitropolija sa sjedištem u Manastiru Orahovica. U sljedećim vijekovima, pravoslavni živalj na ovim prostorima, suočavao se sa mnogim iskušenjima i istorijskim prilikama i neprilikama.

U tom vremenu nastojala se očuvati pravoslavna vjera sa svojim srpskim identitetom. To su bili pogranični krajevi, vlasti i sistemi su se smjenjivali, a narod je živio i nastojao što mirnije proći kroz sve talase koje su stvarala istorijska i životna dešavanja. U tom periodu gradile su se bogomolje, Pakrac postaje sjedište Eparhije pakračke. U Drugom svjetskom ratu stradao je velik broj naših hramova, parohijskih domova i drugih crkvenih objekata. Nakon toga u vremenu od 1945. godine, pa nadalje, u vremenu Episkopa pakračkog Emilijana (Marinkovića) počinje fizička i duhovna obnova Eparhije pakračke, kojoj se 1959. godine mjenja naziv u Eparhija slavonska.

U vremenu Drugog svjetskog rata Srbi sa prostora Zapadne Slavonije bili su velikoj mjeri ustanici, tako da su bili vjerni društvenom sistemu toga vremena koji se počeo razvijati. Nakon 1945. socijalizam se sve više širio i ukorijenio u, do tada, pravoslavnom srpskom narodu. To je bilo vrijeme ateizma, bezbožništva u kojem su mnogi zaboravili svoj vjerski i nacionalni identitet, genercije su odgajane bez uticaja Crkve i vjere, tako da je to ostavilo dubok pečat u vremenu u kojem danas živimo. Pored svih ratnih nevolja, velike i teške posljedice prošloga sistema osjećamo i sada. Pored velikog ratnog stradanja u Drugom svjetskom ratu, i u posljednjem, kada je pored tjelesnih stradanja zabilježen i veliki egzodus srpskoga naroda sa prostora Slavonije, u velikoj mjeri stradali smo i od nas samih, okrenuvši leđa Crkvi, i duhovnom i istorijskom naslijeđu, koja smo primili od svojih predaka.

Koliko je velika slavonska Eparhija, koliko ima sela, gradova, koliko vernika?

Eparhija slavonska teritorijom je jedna od najmanjih Eparhija Srpske pravoslavne crkve. Ona, u prosjeku broji između 3.500 do 4.000 domova koje opslužuje ukupno osam parohijskih sveštenika. Do posljednjeg rata u Eparhiji je bilo ukupno 65 sveštenika, što dovoljno govori o velikom broju Srba i srpskih porodica, koje su napustile prostore Eparhije. Naše sveštenstvo živi u gradovima koji se nalaze na prostoru Eparhije slavonske, to su manja mesta koja broje po nekoliko hiljada stanovnika. Pored toga, sveštenici opslužuju veći broj sela, nažalost, neka od njih su u potpunosti iseljena, pusta su, pa ih samo administrativno navodimo. Svaki sveštenik služi u nekoliko parohija, koje su do poslednjeg rata bile vođene kao zasebne parohije sa svojim parohom. U tih 4.000 domova živi u prosjeku 8.000 duša, pretežno su to stanovnici starije životne dobi.

Da li su Srbi sada više okrenuti pravoslavlju u odnosu na, recimo, titoistička vremena, a pogotovo, posle nedavnog rata u Hrvatskoj?

Moram da kažem, nažalost, da ne vidim velikog pomaka. Srbi su velikoj mjeri bili odani socijalističkom sistemu, ideologiji. U periodu od preko pola vijeka, oni su bili udaljeni od svoje Crkve, a takođe u tom pravcu su vaspitavali i svoju djecu, koja su i, dalje, svoje potomke na isti način vaspitavali i usmjeravali. Sada, kada pogledamo – danas je u Eparhiji slavonskoj stanovništvo pretežno starije životne dobi, i znamo da ti ljudi u sebi nose dubok pečat komunističkih vremena. Svakako postoje izuzeci, ali generalno ne možemo danas reći da su Srbi bliži Crkvi nego li prije.

Stiče se utisak, gledajući i doživljavajući arhijerejsku liturgiju u manastiru u Jasenovcu (prošle godine) gdje ste Vi bili domaćin, da je na Dan jasenovačkih mučenika pristiglo mnogo više Srba iz srpskih krajeva, nego prethodnih godina. Da li je narod postao svesniji srpskih žrtava?

Nažalost, moram reći da je Jasenovac malo prisutan u svijesti srpskoga naroda. Sveti arhijerejski Sabor odredio je 13. septembar kao fiksni datum proslave Novomučenika jasenovačkih. Toga dana služimo svetu arhijerejsku liturgiju i proslavljamo Novomučenike. Prošle godine bilo je prisutno oko 150. vjernika. Od toga jedan autobus iz Beograda, tri iz Banjaluke, a vjernici iz trećeg, zbog tehničkih problema došli su nešto kasnije. Sa prostora Eparhije slavonske bilo je svega nekoliko vjernika. Žalosno je vidjeti da Jasenovac kao srpski Jerusalim, kao drugo Kosovo, biva tako zaboravljen od svoga naroda, prije svega od samih Slavonaca!!

Nekoliko puta u godini organizuju se ekskurzije iz Srbije, Republike Srpske, Austrije, koje posjete manastir i Spomen područje „Jasenovac”. Jasenovac za naš narod ima posebno značenje, koje se ne može opisati običnim riječima. Naša duša i naše srce treba da žive sa Jasenovcem, da se molitveno obratimo svetim Novomučenicima. Jasenovac ne smije izblijediti iz našega naroda, ne iz razloga da bi smo podsticali mržnju, jer tada bi smo grijeh činili, već iz razloga da obratimo našim zastupnicima pred Prestolom Višnjeg Tvorca, svetim Novomučenicima za spas našega roda i da se sjetimo svih onih naših predaka, srodnika i braće kojima je život na tako svirep način uzet.

Kakav je položaj srpskog življa, odnosno pravoslavnih vernika u Hrvatskoj? U kojoj meri se Srbi vraćaju, odnosno u kojoj meri im zvanična Hrvatska vraća njihove otete, uništene, srušene, popaljene kuće, stanove, imanja, obnavlja domove kulture, škole, parohijske domove SPC, groblja?

Odgovor mogu dati na osnovu uvida u situaciju koja je očigledna na prostorima eparhije Slavonske. Kuće koje su u ratnim dešavanjima uništene su u određenoj mjeri obnovljene. Međutim, naš narod u veoma malom broju se vraća na svoja vjekovna ognjišta. Razlog je, prije svega, materijalne prirode, budući da Srbi nemaju mogućnost zapošljavanja, a samim tim nije im riješeno pitanje egzistencije. Mladi ljudi se ne vraćaju, jer nemaju načina i mogućnosti za izdržavanje svoje porodice, niti sigurnosti. Povratnici su, uglavnom, ljudi starije životne dobi, koji imaju ostvarene penzije i od toga stalnog mjesečnog prihoda ma koliki on bio, mogu zadovoljiti osnovne životne potrebe.

Pored svega veoma je teško, gotovo nemoguće – pronaći zaposlenje. U ratnim dešavanjima industrija je u velikoj mjeri uništena. Konkretno, navodim primjer Pakraca koji je prije ratne stihije bio mjesto sa jakom industrijom, proizvodnjom, aktivnim preduzećima, a uz to se nalazi na pogodnom geoprometnom položaju, budući da se ovaj dio Slavonije spaja sa središnjom Hrvatskom. Danas – mali gradić Pakrac u kojem su još izuzetno prisutni tragovi rata i gdje je sve – svedeno na minimum. Bez obzira na vjeru i naciju, prije svega mladi ljudi, odlaze iz ovako malih mjesta zbog nemogućnosti pronalaženja zaposlenja i sigurne egzistencije. To su generacije bez perspektive. Povratak imovine srpskom življu, to su dugi i mukotrpni procesi koji se odvijaju veoma sporo. Ovo govorim iz ugla naše bitke za povratak crkvene imovine. Većina crkvene imovine oduzeta je još u socijalističko vrijeme, neka je oduzeta i u nedavnom nesrećnom ratu, u glavnom se to radi uz neophodnu pravnu pomoć. Ponegdje se može ostvariti naturalni povrat, a u nekim slučajevima dobijemo naknadu za oduzetu imovinu. Proćiće još mnogo, mnogo vremena, dok svi ti procesi dođu do svoga kraja.

Srbi trpe pritisak pokatoličenja u Hrvatskoj? O tome se nikako ne govori ili neodređeno. Zašto se ćuti, kada se zna da Srbi putem raznih oblika ucena, pritisak a- menjaju veru. Neki to rade iz straha, zar ne?

Kada govorimo o prostoru Eparhije slavonske, svjedoci smo da i od ovoga maloga broja mladih ljudi neki od njih svojom dobrom voljom, radi ulaska u mješovitu bračnu zajednicu vjenčavaju se u Rimokatoličkoj crkvi. Tu je, prije svega, riječ o ljudima koji nisu vaspitani u svojoj pravoslavnoj vjeri, budući da im roditelji nisu vjerujući ljudi, i onda, njima nije problem „promjeniti vjeru” jer oni sami nisu vjerujući i kao takvi nazivaju se samo formalno srpskim imenima. Automatski, kada dobiju svoje potomstvo krštavaju ih u Rimokatoličkoj crkvi i na taj način u potpunosti gube svoj nacionalni, a formalno rečeno, i vjerski identitet. To je veliki, rekao bih, nacionalni problem. I naša nesreća!

Naši sveštenici u svojim parohijama saznaju za neke ljude da su oni Srbi, iako su im oni u potpunosti nepoznati i ne nalaze se u adresaru njihove parohije. Oni na sveštenikovo pitanje, zašto ne primaju sveštenika u svoj dom, i ne dolaze u hram, izgovaraju se raznim izgovorima, između ostaloga, i time da ne žele da okolina sazna ko su oni! Plaše se da kažu da su Srbi! Ali kada ti isti imaju smrtni slučaj u familiji, onda zovu pravoslavnog sveštenika za opelo i poslije toga i dalje ne žele našeg sveštenika u svom domu zbog straha od reakcije okoline. Ne vidim smislenost ovakvoga opravdanja. U našoj Eparhiji sve su mala mjesta i ljudi se međusobno dobro poznaju!

Kakav je osećaj živeti, gledati, služiti u najvećem srpskom stratištu svih vremena – Jasenovcu?

Mi ovde živimo u okruženju većeg broja Hrvata, Rimokatolika. Mjesto Jasenovac ima preko 650 domova a od toga broja svega je deset pravoslavnih, srpskih kuća. Često nam se isprepliću osjećaji radosti i tuge. Osjećaj radosti i strahopoštovanja da smo udostojeni da živimo i budemo na tom svetom mjestu i da bogoslužimo, a takođe i osjećaj tuge kada vidimo veliku srpsku pasivnost i nezainteresovanost za ovu Svetinju. Jasenovac je mjesto ogromnog duhovnoga, istorijskoga i moralnog značaja za vasceli srpski rod. Kako će neko gledati na Jasenovac, ovisi isključivo o profilu tog čovjeka, da li je vjerujući ili ne, posmatra li Jasenovac kao jednu tačku u istoriji ili kao oazu duhovnosti naših prostora. Jasenovac ne smije biti mjesto sakupljanja političkih i drugih poena i niko ga ne smije koristiti za svoje lične ciljeve.

Stiče se utisak da u nekim srpskim manastirima u Hrvatskoj – nema monaštva. Zašto je to tako?

U nekim Manastirima ima brojnijeg monaštva kao što je Manastir Lepavina u Mitropoliji Zagrebačko–ljubljanskoj, Manastir Gomirje u Eparhiji Gornjokarlovačkoj, Manastir Krka u Eparhiji Dalmatinskoj, Manastir Uspenja Presvete Bogorodice u Daljskoj Planini u Eparhiji Osječkopoljskoj i baranjskoj i u njima je aktivan monaški život. U Eparhiji slavonskoj imamo četiri manastira, to su Manastir Prenosa moštiju Svetog Oca Nikolaja Mirlikijskog pored Orahovice, Manastir Vavedenja Presvete Bogorodice – Pakra, Manastir Uspenja Svete Ane kod Donje Vrijeske i Manastir Rođenja Svetog Jovana Krstitelja u Jasenovcu.

Manastir Jasenovac jeste najmlađi po postanku, budući da smo o Vavedenju 2000. godine parohijsku crkvu sa imanjem i parohijskim domom (koji se tek trebao obnavljati, jer je bio srušen u poslednjem ratu), proglasili manastirom. U ovih 14. godina, koliko sam u Slavonskoj eparhiji, dolazilo je mnogo kandidata koji su svoj monaški put željeli ovdje započeti, a neki i nastaviti. Nažalost, danas nemamo monaštva u Eparhiji. Manastiri su u velikoj mjeri obnovljeni i uređeni, u nekima od njih obnova još traje, ali svaki ima mogućnost i uslove za monaški život. Nije lako biti sveštenoslužitelj na ovim prostorima. Zbog nedostatka snage i duhovnosti, većina od njih brzo je otišla. Mnogi dolaze sa određenim idejama i unapred zamišljenim planovima bez želje za podvigom i žrtvovanjem. Takvom putu brzo dođe kraj! Kako u manastirima na drugim prostorima, tako i ovdje u Slavoniji, u manastiru u Jasenovcu, potrebna je velika vjera, odricanje i iskrena želja da se svoj život posveti Bogu. Ukoliko čovjek tako razmišlja i živi takvim životom, onda mu je svejedno gdje će živjeti svoj monaški život i nikakve ovozemaljske, društvene i ostale prilike ne mogu ga skrenuti sa toga puta. Puta Boga i vjere.

Koliko je bilo naših manastira i crkava u Hrvatskoj pre 1941, koliko je obnovljeno posle 1945 godine? Koliko ih je izgrađeno u socijalističko vrijeme i zna li se broj naših svetinja u Hrvatskoj 1991, koliko je uništeno poslije nedavnog rata? Da li se obnavljaju srpske svetinje u Hrvatskoj?

U Eparhiji slavonskoj u Drugom svjetskom ratu uništene su 54 crkve, a oštećena je 21 svetinja. U poslijednjem ratu 90-ih godina srušeno je 39 hramova a oštećeno 41, između ostalog, i episkopski dvor u Pakracu iz 1732. godine i Saborni hram Svete Trojice iz 1758. godine. Navedeni objekti su i spomenici kulture Republike Hrvatske, i radi se na njihovoj obnovi koja ide veoma sporo, ali zahvaljujući sredstvima Ministarstva kulture RH oni se obnavljaju, a bez tog novca Eparhija ne bi mogla ništa učiniti. Pored toga, spomenici kuture su i Manastiri Orahovica, Pakra, Sveta Ana, čija se obnova takođe iz istog izvora finansira i još će dugo trajati. Kada sam 1999. godine došao u Eparhiju, bilo je svega 18 hramova u kojima se moglo bogoslužiti. Sada ih ima 45, koji su uređeni i u kojima bogoslužimo. Svakako da većina i od njih još zahtijeva potrebne radove, ali to su sada bezbjedni objekti – hramovi, sa uređenim prostorom za svetu službu, i inventarom. Veliki poduhvat Eparhije slavonske, jeste obnova hrama Svetih Apostola Petra i Pavla u Kućancima, što je i spomen-hram blaženopočivšem patrijarhu SPC Pavlu. Hram zidamo iz temelja, izuzev zvonika koji je saniran i radovi se izvode isključivo prema prilozima koje dobijamo. Dosta je učinjeno, ali još puno toga ima da se uradi, a prilozi su slabiji. U Hrvatskoj postoji mnogo ruševina, nekadašnjih srpskih hramova koje su zarasle. Mi u eprahiji nastojimo sve to očistiti, urediti i postaviti, makar krsno znamenje ispred kojega ćemo se barem na dan hramovne Slave pomoliti i presjeći slavski kolač. Nema nagovještaja, niti mogućnosti za njihovu obnovu! I najtužnije je što nema za koga da se obnavlja!!

Ko Manastiru Jasenovac i Vama najčešće dolazi u posetu?

Po pitanju Bogosluženja u Manastiru Jasenovac, Sveta Liturgija služi se svake subote. Tada dođu jedna do dvije, najviše tri starije žene. Manastir obilježava godišnje dvije slave, to su rođenje Svetoga Jovana Krstitelja, sedmog jula, i svete Novomučenike Jasenovačke 13. septembra, kada nas posjete vjernici iz Srbije i Bosne i Hercegovine, Republike Srpske…

Šta poručujete Srbima u Hrvatskoj, a šta Srbima u dijaspori, i naravno, u Matici.?

Moja poruka kao episkopa, duhovnoga staratelja jeste ujedno i poziv da Srbi ne zaboravljaju svoju pravoslavnu vjeru. Vjeru koju smo naslijedili od predaka. Čovjek ne smije izgubiti svoj nacionalni, niti vjerski identitet, niti ta dva identiteta mogu biti odvojena, već međusobno treba da se prožimaju i dopunjuju. Srbin ne može biti bez Pravoslavlja, bez vjere, bez našeg Svetog Save. Gdje god da se nalazimo trebamo prije svega propovjedati Pravoslavlje, a ne samo Srpstvo. I kada živimo u mješovitim sredinama, trebamo pokazati i bogatstvo svoje vjere, svojih običaja, a to ne možemo u koliko ništa ne znamo o vjeri svojoj. Pozivamo i svu braću da posjete eparhiju Slavonsku, manastir Jasenovac, da posjete svoju braću sa ovih prostora lijepe Slavonije i upoznaju se sa tim kako oni žive. Neka nam dođu, i ponesu blagoslov Novomučenika Jasenovačkih u svoje krajeve.

Pola veka u monaštvu

Sledeće godine navršiće se punih 50. godina kako sam primio monaški postrig, na Sretenje 1964. Odmah sutradan, po postrigu, bio sam rukopoložen u đakonski čin, a sedam dana kasnije, u prezviterski čin. U narednih 30 godina obavljao sam razna poslušanja i svoju pastirsku djelatnost u Americi, a potom i u Australiji. Odlukom Svetog arhijerejskog Sabora SPC 1994. izabran sam za episkopa Australijsko-novozelandskog, Novogračaničke mitropolije, gdje sam bio sve do 1999. kada sam premješten u Eparhiju slavonsku, u kojoj sam punih 14. godina, kao njen dvadeset prvi arhijerej.

 

Izvor: VASELjENSKA




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top