Izvođač demografskih radova

Datum objave: petak, 22 aprila, 2011
Veličina slova: A- A+

 

Jure Radić
Jure Radić

Radić, za kojeg Haški sud nalazi da je također bio član udruženog zločinačkog pothvata, pokušao je u kolovozu te 1995. objasniti Tuđmanu kako se na opustjelim lokacijama ne bi smjelo dopustiti da tu “ikad ponovno bude više od deset posto Srba.” Predsjednik mu je odgovorio: “Niti deset posto”
Ante Gotovina i Mladen Markač jesu bili terenski izvođači udruženog zločinačkog pot-hvata u ljeto 1995. godine, o kojemu je svoje mišljenje prošlog tjedna kazao Haški sud, no ujedno smo se podsjetili da još uvijek među nama živi nekolicina u tom smislu čak odgovornijih persona iz nekadašnjeg državnog vrha. Prije sviju drugih, naime, uz presudu trojici hrvatskih generala spominje se ime potpredsjednika Vlade te ministra obnove i ra-zvoja Jure Radića, koji je bio glavni čovjek Franje Tuđmana za opsežni etnički inže-njering na prostorima opustjelim nakon akcije “Oluja”, u vidu sprječavanja povratka iz-bjeglih Srba i naseljavanja Hrvata prognanih iz Bosne i Hercegovine ili Srbije. Radić uto-liko nije bio sudionikom prozvane družine samo po mišljenju haškog tužiteljstva, kao što se ovih dana prenosi u medijima, nego i po mišljenju više instancije tribunala: “Sudsko vijeće nalazi da je Radić također član udruženog zločinačkog pothvata” (iz obrazloženja presude Gotovini, Markaču i Čermaku).
Poznati odvjetnik s haškim iskustvom Anto Nobilo prokomentirao je spomen bivšeg Vla-dinog potpredsjednika riječima kako bi hrvatsko državno odvjetništvo moralo ozbiljno uzeti u obzir takve i slične navode, premda – kako je Nobilo dodao – od Mladena Bajića to baš i nije za očekivati. Ali, red je bar da se podsjetimo Radićevih dana slave, da ne bi njegove zasluge mimo sviju pale u zaborav.

“Hitno kolonizirati”
Ne, ovdje ne govorimo o njegovu legendarnom mostograditeljskom dostignuću na Masle-nici, no Jure Radić je upravo tamo, na svečanom otvorenju toga objekta početkom 1995. godine, izjavio: “Zašto i ovo ne reći javno – Knin neće dugo biti većinski srpski grad!” Rečeno-učinjeno, pa je odmah nakon “Oluje” i spaljivanja preko 20.000 napuštenih srp-skih kuća, ministar obrane i razvoja nastavio s marketingom: “Bilo je paleža i pljački, no na sreću ipak su to bili pojedinačni slučajevi. Ponavljam, to je bilo u manjem opsegu nego što se to čini u javnosti. Jer, kad vidite da gori jedna kuća onda mislite da gori čitavo selo” (“Vjesnik”, rujan 1995). Također, valjalo je iskoristiti preostali neoštećeni stambeni pros-tor: “Više ne možemo prihvatiti izjave tipa ‘Neće Hrvat u srpsku kuću’, jer su sve te kuće i stanovi u Hrvatskoj” (“Slobodna Dalmacija”, rujan ’95).
Kako bi se Hrvate izbjegle iz Bosne i Hercegovine ili Srbije privoljelo da usvoje navede-nu etničko-vlasničku akrobaciju, ubrzo je poduzeta opsežna zakonodavna akcija usklađi-vanja pripadajuće regulative s ranije usvojenom političkom doktrinom kojoj ćemo ovdje, međutim, posvetiti još malo pažnje. Radi se o službenim susretima Tuđmana i Radića, ponekad i u širem društvu s drugim političkim i vojnim funkcionarima poput Gojka Šuška ili Zvonimira Červenka, te o njihovim dogovorima u smjeru konkretnog demografs-kog intervencionizma na etničkoj osnovi, a koje u vidu stenograma iz Predsjedničkog ureda spominje i na koje se poziva Haški sud u rečenoj najnovijoj presudi. Tako već 22. kolovoza 1995. Radić bez širih pravnih objašnjenja kazuje Tuđmanu da će doseljenim Hrvatima predmetna imovina jednostavno biti predana “na korištenje za deset godina, a nakon toga postali bi vlasnici”.
Predsjednik Hrvatske i potpredsjednik Vlade nisu se tad otprve složili baš oko svega. Jure Radić pokušao je objasniti Tuđmanu kako bi strateške opustjele lokacije trebalo “hitno kolonizirati Hrvatima”, dok se općenito ne bi smjelo dopustiti da tu “ikad ponovno bude više od deset posto Srba”, a potonji mu je na to odgovorio: “Niti deset posto.” Svjedočeći pred Haškim sudom o tome računu – pamtimo još taj spektakl – Radić je pokušao razjas-niti kako on i Tuđman u citiranom dijalogu pod “Hrvati” nisu imali na umu etnički krite-rij, nego je taj subjekt za njih dvojicu bio “svi hrvatski građani koji prihvaćaju hrvatsku državu”. Dosljedno takvom obratu, “Srbi” iz toga razgovora su tek “manjina onih koji su se borili protiv hrvatske države”. Ali, sudeći po konačnom nalazu sudskog vijeća, izgleda da Radić baš i nije uspio uvjeriti tribunal u svoje maštovito naknadno tumačenje.

Demografska budućnost
Transkripti iz Predsjedničkog ureda otkrivaju da se Jure Radić veoma zdušno bio posvetio osmišljavanju projekta, pa je Franju Tuđmana među ostalim uvjerio kako bi najdjelotvor-niji efekt ostvarili naseljavanjem hrvatskih vojnika i njihovih obitelji po naznačenim pod-ručjima. Dan kasnije, 23. kolovoza, Radić je službeno upoznao i vojni vrh s prioritetom takve politike u pograničnim općinama Knin i Donji Lapac, znanim po dotad malenom udjelu Hrvata u ukupnom broju stanovnika. Istoga dana usvojen je na zatvorenoj sjednici Vlade i prvi, zapravo temeljni pravni akt u službi opisane politike, ono što će odmah po-tom stupiti na snagu kao Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom. Njime je izbjeglim Srbima bio zadan rok od 30 dana da se vrate u Hrvatsku i zatraže natrag puno pravo na svoju imovinu, a nećemo posebno objašnjavati – više je ne-go poznato – zašto je to uglavnom bilo nemoguće ispoštovati.
Jure Radić, pak, prepoznao je na toj sjednici novi zakon kao “povijesni dokument koji određuje demografsku budućnost oslobođenih područja”; i bio je uvelike u pravu, doista im je to odredilo budućnost, onako kao što samo udruženi zločinački pothvat umije. Bez obzira na to što se Radić na onom svjedočenju u Haagu izmotavao kako je zakonski rok bio određen tako kratkim upravo na korist izbjeglih Srba, naime, radi što bržeg odaziva svih ljudi koji se žele vratiti na svoje. A ponegdje, doduše, stvarni projekt i nije donio očekivane rezultate, pa su Radić i Tuđman morali osmišljavati dodatne planove, kao u Predsjedničkim dvorima 31. ožujka 1999. godine, a povodom slabog povrata Hrvata u Vukovar.
“Cilj je priče malo promijeniti sliku”, veli Radić svom vrhovniku, a mi prepisujemo iz transkripta koji će godinu dana kasnije dospjeti u javnost, “jer danas u Vukovaru imamo devet do 10.000 Srba, i manje od tisuće Hrvata”. Tuđman mu na to odgovara da trebaju “15 do 20.000 Bosanaca naseliti”, a Radić zaključuje da “u prvoj fazi možemo to postići, da bude 5.000 Srba, a 7-8.000 Hrvata”. Nakon kraće, povlađujuće Tuđmanove upadice, Radić dodaje još da, kad bi se odjednom obnovilo tisuću stanova u Vukovaru, “u tih tisu-ću bi ušli Srbi”, i zatim poentira: “Zato to sada obnavljam na kapaljku.”
Eto, pa neka domaće i međunarodno pravosuđe još jednom vidi za kakve zanemarene ka-pitalce od projektanata, dakle, sušti izvođači radova moraju guliti višedesetljetne zatvor-ske kazne.

Igor Lasić

Izvor: SNV

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top