Izrael

“Što je u jednom imenu?”, kaže Julija kad čuje da je Romeo jedan od obitelji Montecchi, ali unatoč tome imena jesu od nekog značenja. U prošlosti su se ljudi nazivali prema svojim zvanjima, strukama, profesijama, a pisci su se služili imenima, što čine i danas, da okarakteriziraju svoje heroje, antiheroje, mjesta itd. Naše ime Novak nismo mogli bolje izabrati za prilike u kojima smo se sada nalazili.

U prvom redu država u koju smo doselili još nije bila stara ni godinu dana kad smo stigli, a bilo je to 7. prosinca 1948. Dani se rodio 10. veljače 1949. i taj događaj dao je sasvim novu dimenziju našem životu. 

U novim uvjetima Zvonko je odlučio ostaviti svoje zvanje i ne baviti se više advokaturom, već prijeći u novu klasu poljoprivrednika, tj. postati “pardesan”, što je značilo da će preuzeti obradu, vođenje i upravljanje našeg pardesa – oranžerije. Morali smo se privikavati na mnoge stvari: na novi jezik, nama potpuno stran, na sasvim drugu klimu i na ljude oko nas, potpuno drugačije od onih s kojima smo se ranije družili.

Kako sam već spomenula, bili smo unatoč svemu u boljoj situaciji od mnogih novopristiglih emigranata – “olima”. Stanovali smo u hotelu, a ne u logoru, dok se dovrši gradnja kuće koju smo unajmili. Hotel je doduše bio vrlo skroman ali bolji nego barake, a što je najvažnije, imali smo oranžeriju u Hederi kao bazu za početak naše egzistencije. Iako smo se nakon tri godine preselili u Haifu, ta nam je oranžerija – ili pardes, kako to ovdje kažu – bila glavni izvor prihoda.

Postepeno smo se prilagođavali na život u novim prilikama, ali smo oboje morali mnogo toga naučiti. Zvonko se brzo snašao u novom zvanju. Možda mu je taj rad na zemlji više odgovarao nego advokatura. Svojevremeno je želio studirati agrikulturu, mislim šumarstvo, ali mu njegovo financijsko stanje nije dopuštalo takav “luksuz”. Studij prava imao je naime prednost da pohađanje predavanja nije bilo obligatno, pa su studenti uz studij mogli i raditi, čime se on i koristio; zapravo je zarađivao za studij, dok je to na drugim fakultetima bilo neizvedivo.

Kao i mnogi drugi posjednici malih oranžerija, i Zvonko je sam vodio poslove. U ono vrijeme obrađivanje se potpuno razlikovalo od današnjega. Nije bilo onih tehničkih pomagala koja danas stoje na raspolaganju, pa je rad bio mnogo teži i naporniji. Većina radova obavljala se rukama. Jame su se kopale oko svakog drveta, tj. svako pojedino drvo moralo se okopavati da bi ga voda, dovođena gumenom cijevi iz bunara, mogla natopiti. Trava i drač oko drveća rasli su neobičnom brzinom i trebalo je sve to često kositi – rukama, naravno; strojevi su bili preskupi.

Zvonko je nadzirao branje naranča s malim brojem radnika koje smo unajmili u tu svrhu, ali je i on brao zajedno s njima.

Nekoliko malih kola, u koja su bili upregnuti konji ili magarci, dolazila bi u oranžeriju da pokupe sanduke napunjene narančama i otpreme ih u skladišta za pakiranje. Bile su to drvene kućice, a svaka od njih sastojala se od jedne veće prostorije u kojoj su u krugu sjedili “pakeri” – mala grupa stručnjaka koji su rukama pakirali voće i pripremali ga za transport. 

Zvonko je sav taj posao obavljao vrlo savjesno, i to je dugo vremena bilo njegovo jedino zanimanje. Radio je sve: proračun, nadziranje i sudjelovao u fizičkom dijelu posla.

Život nam je zaista bio mnogo lakši i bezbrižniji nego što su ga imali mnogi naši prijatelji i znanci. Nije trebalo voditi brigu o egzistenciji, a ja nisam bila prisiljena zarađivati i mogla sam cijelo slobodno vrijeme, uz naše malo kućanstvo koje je bilo meni na brizi, posvetiti našem djetetu. Zvonko nije bio vezan radnim vremenom pa mi je mogao pomoći u kući, vrtu, kupovini i nabavi. U to vrijeme čak nisam znala cijeniti tu slobodu i privilegiju koju smo imali. Stalno sam sanjala o nekom poslu u koji bismo investirali naš kapital, a više od svega željela sam i nadala sam se da će Zvonko naučiti jezik i vratiti se starom poslu, tj. otvoriti advokaturu. Nijedna od tih želja nije mi se ispunila, iako je Zvonko nekoliko puta pokušavao nešto poduzeti. Nakon pohađanja Ulpana, tečaja za hebrejski jezik, pokušao je raditi u nekom uredu, no to je trajalo vrlo kratko, jer je predugo bio svoj gazda a da bi se podredio šefovima. Zatim je nekim znancima vodio restoran, ali i to je kratko trajalo; to nije bio posao za njega – ne zato što bi bio nesposobniji od drugih, naprotiv, ali sa svojim karakternim crtama i nazorima o poštenju, moralu, pravednosti, nije se mogao snaći u tom novom poslovnom svijetu čiji su se “ideali” osnivali na drugim temeljima, vrlo često i na prijevarama.

Put koji smo izabrali bio je sigurno najpovoljniji za razvoj našeg djeteta. Dani je rastao i razvijao se u mirnoj atmosferi tada provincijske Hedere, daleko od gradske buke i žurbe, igrao se i skakao u vrtu oko naše kuće, trčao po takozvanom “gorenu”, nekoj vrsti livade ili bolje rečeno poljane blizu naše kuće, a kasnije se penjao na drveće u našoj oranžeriji kamo sam i ja često dolazila da zajedno sa Zvonkom provedemo dan. Tamo bismo smjestili Danija na dva sanduka prekrivena dekicom, a on bi odspavao svoj podnevni san.

Svako godišnje doba imalo je svoje čari, pogotovo berbe kad su naranče ležale na zemlji u velikim hrpama i upravo pozivale Danija da se lopta s njima. Najveće mu je veselje bilo da se popne na vrh te hrpe naranči i skotrlja dolje, nizbrdo, kao da je i sam lopta.

Lijepa, sjajna bijela boja drveća u cvatu i omamljujući, neobično ugodan miris tih cvjetića očaravao nas je svakog proljeća, a ljetni dani bili su posebna radost za Danija jer se tada mogao do mile volje naigrati i našpricati vodom koja je u mlazovima tekla iz cijevi za navodnjavanje i napajala drveće. I kasnije, nakon što smo se bili preselili u Haifu, često bismo se pridružili Zvonku koji je i dalje svakodnevno odlazio u pardes, najprije autobusom, a kasnije našim automobilom. Nismo naime htjeli prekinuti s tim divnim običajem, da provedemo koji dan u oranžeriji koja je Daniju pružila toliko zado-voljstva i radosti u djetinjstvu. Bila su to vremena kad mu je oranžerija predstavljala džunglu. Pozivao je onamo prijatelje, a dečki bi se penjali na drveće i igrali Tarzana. Danijeva velika ljubav i sklonost prema prirodi vjerojatno potječe iz tog vremena.

Duboki osjećaji ne mogu se lako izraziti: zapravo, ne mogu se uopće prenijeti rije-čima. Kao što mi je bilo nemoguće riječima prenijeti veliku bol koju sam osjećala u naj-tragičnijim trenucima svog života, tako sada ne mogu opisati sreću koja nam je bila dana s našim djetetom. Zar se moglo očekivati da bude drugačije nakon toliko patnji i nedaća?

Dani je bio zdravo, veselo, zadovoljno, pametno, inteligentno i dobrodušno dijete koje je bilo lako odgajati – “klasično dijete” – “ein klassisches Kind!”, govorila je dječja liječnica koja je pratila njegov razvoj, a takav je i ostao.     

Nikada nismo imali većih problema s Danijem, a ako ih je i bilo, to su bili moji problemi. Tako, na primjer, kad smo doselili u Izrael, stalno su me progonile misli da će opet doći do rata. To je djelomično bilo uvjetovano prilikama ovdje. Još smo bili daleko od mira, put za Jeruzalem bio je još zatvoren, a kretanje izvan grada bilo je uspostavljeno tek nekoliko dana nakon našeg dolaska. Živjela sam u stalnom strahu, stalno je u meni bio neki nemir, a toliko sam željela živjeti u mirnom kraju, u sređenim prilikama. Znala sam da je to nemoguće u kraju gdje smo se mi nalazili – na Srednjem istoku gdje nikada mira nije bilo niti će ga biti zbog geografskog položaja i onoga što znamo iz povijesti. Često su me mučili strašni snovi. Vidjela sam Danija kao vojnika koji se bori za izgubljenu stvar, jer nisam vjerovala da bi se ta malena zemlja Izrael, okružena velikim neprijateljski raspoloženim narodima, mogla oduprijeti toj milijunskoj masi. Osim toga, bili su mi strani i antipatični svi ti rodoljubni ispadi, pretjerani patriotizam i hvalisanje našom slavnom prošlošću.

Zvonko, po prirodi oštar kritičar, stalno je prigovarao, kritizirao, “osuđivao”, daleko od sretnika koji se vratio u svoju domovinu, Svetu zemlju. Stalno je govorio: “Ovo se stanje neće održati, ova zemlja će propasti” – ukratko, nije vjerovao u budućnost Izraela. Činilo mu se da su zapreke za razvitak ove zemlje prevelike, a u čuda, koja su se zapravo dogodila, nije vjerovao. Naravno da je njegov kritički duh djelovao i na mene, a bilo je i naših znanaca koji su bili slična mišljenja. “Politiziranje” je bilo na dnevnom redu. No kad sam ja predložila da se pokuša nešto drugo, da kritika ne bi ostala samo na riječima, da se primjerice preselimo negdje gdje su prilike mirnije i sređenije, od toga nije bilo ništa. Zvonko je doduše  podupirao moju inicijativu dopisivanja sa znancima i prijateljima koji su živjeli u Canadi, USA ili Australiji i traženje informacija  o tamošnjim prilikama, ali kad je trebalo donijeti odluku, nije htio ni čuti o preseljenju. Za takav pothvat bio je prerealan.

Za vrijeme sinajskog rata molila sam naše prijatelje, dr. Neubergera u Americi i obitelj Berma u Canadi, da nam pošalju dozvole za ulaz u te zemlje, što su oni i učinili. Zvonko nije htio otići, pa sam otišla ja sama s Danijem početkom 1957. Vrlo brzo sam se, na licu mjesta, uvjerila da je Zvonko bio u pravu. Na tom novom kontinentu nas dvoje  nikada se ne bismo snašli. Vratila sam se s Danijem nakon šest lijepo provedenih tjedana. Taj kratki boravak, uglavnom proveden u New Yorku, ostat će mi zauvijek u ugodnoj uspomeni. Dani je tada bio navršio osmu godinu.

Nakon povratka pomirila sam se s činjenicom da će Izrael ostati naše stalno boravište. Svijet još nije bio zreo za prihvaćanje ideje o jednakosti ljudske rase – da se ljudska bića ne smiju procjenjivati po boji, rasi, nacionalnosti ili vjeri. Hoće li se ikada dostići ta zrelost? Ako nama nije stalo do našeg židovstva, drugima jest! Drugi su se već pobrinuli da vide razliku. 

Dok pišem ove retke počinjem se čuditi koliko mi je dugo trebalo da postanem svjesna tih činjenica, pogotovo otkako smo napustili Jugoslaviju iz koje bismo bili otišli i zamijenili je za bilo koju zemlju; nismo naročito žudjeli za Izraelom. Moram priznati da smo vrlo malo znali o čemu se radi i gotovo ništa o svom identitetu. Polako sam dolazila do spoznaje da smo došli na pravo mjesto i da ovamo spadamo. Nismo imali razloga žaliti se. Zvonko je definitivno odlučio da je njegova advokatska karijera zavr-šena. Počeo je ovdje kao pardesan i nastavio sve dok obrađivanje nije postalo preskupo zbog radne snage, obrade, pakiranja itd. Iskrčili smo naranče, zadržali zemlju, a Zvonko je imao prilike raditi u svojoj struci deset godina s jednim advokatom koji se bavio pri-bavljanjem odšteta iz Njemačke. I ja sam tu i tamo radila, no nikada ništa važno, jer smo si mogli dopustiti luksuz bavljenja hobijem po vlastitom izboru. Jedno vrijeme učila sam kod nekog arhitekta praviti nacrte. Kratko vrijeme podučavala sam engleski u jednoj osnovnoj školi. Za taj posao najozbiljnije sam se pripremala. Mjesec dana polazila sam intenzivni tečaj engleskog jezika, literature i metodike. Čak sam i u Engle-skoj nastavila sličan tečaj, također mjesec dana, ali izraelski đaci bili su mi prebučni i nedisciplinirani pa sam ih uskoro napustila, iako smo se divno slagali i obostrano simpatizirali. Jedno vrijeme nastavila sam s davanjem privatnih satova iz engleskog i francuskog. Nakon što se u Haifi otvorio fakultet, upisala sam se na njega. Po položenim ulaznim ispitima nastavila sam studij, davno započet u Zagrebu pod sasvim drugačijim okolnostima i mnogo mlađa. No ovo vrijeme studija bilo je možda najljepše u mom životu nakon rata. Diplomirala sam 1974. s titulom MA (magisterij), i to s odličnim uspjehom, kad mi je bilo 55 godina. Nisam upisala studij toliko zbog diplome, koliko iz čiste želje za znanjem. Nisam vjerovala da ću nakon svih peripetija koje su me snašle u životu smoći toliko energije i intelektualne snage da ostvarim cilj koji sam zacrtala. Jedan profesor napisao mi je u jednu od svojih knjiga posvetu koja glasi:

“To Zdenka, a fine friend, a lovely person, and one of the most enthusiastic and diligent students I have ever known – and, Zdenka, I? ve known a lot of students.”

Oskudijevali nismo nikada, ali znatno poboljšanje nastalo je kad smo oboje počeli primati odštetu iz Njemačke. Najprije je meni dodijeljen mjesečni prihod zbog izgubljenog zdravlja, a nakon nekoliko godina Zvonko je počeo primati rentu kao odštetu za svoje izgubljeno zvanje, na temelju socijalnog osiguranja. Prolazili smo s Danijem školske godine, pa studij, upoznavanje mlade djevojke kojom se naskoro i oženio. Odslužio je vojsku i sudjelovao u jomkipurskom ratu. Sve se to odvijalo manje-više bez poteškoća, u zdravlju i zadovoljstvu. Vodili smo život prosječne izraelske obitelji u prilikama bez dugova i bez mnogo financijskih briga. Standard smo dizali kao i naši susjedi. Poboljšavali smo stambene prilike, pravili renovacije u stanu, nabavili auto, putovali u inozemstvo.

U kratkom uvodu navela sam svrhu pisanja ovih memoara, pa sam zato i skratila opis našeg života nakon rata. Koliko god to zvuči paradoksalno, uza sve nedaće, ratove i brige oko nas – jer tko god živi u ovoj zemlji uhvaćen je hoćeš-nećeš u struju tog vrt-loga – zapravo se živi mirno, pogotovo u predjelima koji su udaljeniji od granica, kao primjerice Haifa. Sve u svemu može se reći da smo živjeli mirno i provodili ugodan život. 

Sjetila sam se još jedne epizode koju nikako ne mogu preskočiti. Radi se zapravo o jednom našem hobiju koji  nam je ujedno donosio i lijepu zaradu.

Prilikom svog boravka u New Yorku 1957., donijela sam među ostalim darovima jednu malu drvenu figuricu u obliku lutke s pregačom od sukna prilijepljenom u sredini. Sa svake strane bio je po jedan zavinut čavlić na kojim su visjele dvije krpice koje su služile za držanje toplih kuhinjskih posuda, da se ne opeku prsti. Bilo je to i dekorativno i korisno. Zvonku je sinula ideja da i on pokuša tako nešto izraditi svojom ručnom pilicom. To mu je tako dobro uspjelo da se original nije mogao razlikovati od imitacije i tako je započeo naš posao.

Zvonko je kod kuće izrađivao i bojao figurice, kod jedne znanice naručivali smo krpice koje je ona šivala, a ja sam se primila agenture, tj. odlazila sam u razne dućane i nudila robu. Za kratko vrijeme naš se posao toliko razvio i imali smo toliko kupaca da smo ih jedva uspijevali opskrbljivati. Tu novu atrakciju uvela sam ne samo u Haifi, nego i u Tel-Avivu, Jeruzalemu i još nekim gradovima kao u Ramat Ganu, Nataniji i, mislim, neko vrijeme u Nahariji. Te male figurice postale su tako popularne, moglo bi se reći da su bile u modi, da ih je svaka kuća u Izraelu htjela imati na zidu kao korisnu dekoraciju. Zvonko je kasnije nabavio električnu pilu tako da se kapacitet proizvodnje udvostručio. Također je sam “krojio” male bijele kutijice od kartona, vrlo ukusne, u koje su se pakirale figurice za prodaju. Zvonko je bio neobično talentiran za ručne poslove; te su kutije izgledale kao da su napravljene strojem. Da bi roba izgledala još atraktivnije, izrezivao je na svakom poklopčiću kutije po jedan prozorčić ispunjen prozirnim papirom, tako da je jedan dio lutke virio van, što je djelovalo vrlo efektno.

Sve to pretvorilo se u pravi business koji nam je priredio puno veselja i zadovoljstva, pogotovo kad je Zvonko počeo izrezivati razne druge figurice, većinom iz Disneyjevog čarobnog svijeta bajki. U početku su te sličice služile samo kao ukras za Danijevu sobu gdje su visjele na jednom od zidova, a kasnije smo ih i prodavali po narudžbi prijatelja i znanaca. To smo radili u mnogo manjim količinama, uglavnom za poznate osobe, a mnoge smo figurice i poklonili. Ja sam sudjelovala u izradi, odabirala motive, bojala i crtala, ali glavni je rukotvorac bio Zvonko u čijim su rukama te figurice postale prava mala umjetnička djela. S tim smo se hobijem bavili nekoliko godina, sve dok nas drugi nisu počeli imitirati, a i dojadilo nam je baviti se stalno istim poslom.

Na kraju moram dodati još nekoliko redaka jer ne mogu završiti svoju “priču” a da ne spomenem još jednom Fritzove roditelje s kojima sam bila u stalnom kontaktu. Oni su doduše ostali u Zagrebu zbog nekih obiteljskih razloga, iako su i oni neko vrijeme razmišljali o preseljenju u Izrael. Jednom su oboje došli k nama na tri mjeseca kao naši gosti, a nakon smrti Fritzova oca Mara je bila sama ovdje nekoliko tjedana. Zvonko ih je primio kao da su mu rođeni roditelji, a ja sam sretna i puna zahvalnosti sudbini što sam mogla sve do kraja ostati u vezi s ljudima koji mi nisu mogli biti bolji od vlastitih roditelja. Mara je umrla nekoliko godina nakon Feje. Oni su bili jedini “ostaci” moje sretne prošlosti.