Iživljavanje nerazumnog dželata nad žrtvama

Datum objave: subota, 13 oktobra, 2018
Objavljeno u Jasenovac
Veličina slova: A- A+
 Jasenovac, strašna opomena
Jasenovac, strašna opomena

Pre nekoliko meseci došao sam u posed male, prašnjave knjižice, objavljene 1928. godine, koja je dugo čamila u jednoj šupi, zaboravljena kao što bi bila nedirnuta da se nalazila u bilo kojoj srpskoj javnoj biblioteci. Autor, Stanislav Krakov, u rukopisu „Naše poslednje pobede“ već u prvom pasusu piše:

„Prošlo je danas već deset godina. Dani veliki i herojski, dani slave i smrti, za koje smo verovali da će biti nezaboravljeni, da će svetleti bez obzira na vreme proteklo, već danas su ostali samo kao nesigurna uspomena.“

Napomena: Prilog je prvi put objavljen na portalu Jadovno.srb 13. februara 2016. godine.

Nismo li ovaj citat mogli da smestimo i deceniju nakon Drugog svetskog rata ili deceniju nakon NATO agresije? Ako smo mogli da zaboravimo pa i oprostimo genocid iz vremena koje opisuje Krakov, kako smo mogli da dozvolimo da se zaboravi i relativizuje ponovljeni, još brutalniji genocid, za koji dželati danas sebe predstavljaju svetu kao žrtve? Treba li konačno progovoriti o ogromnoj krivnji srpskih vlasti i elite, koja nas svojim nečinjenjem i razvlašćivanjem institucija zapravo gura u nove nesreće?

Zaborav. Svesno skrivanje i potiskivanje za rad tzv. boljeg života po pravilu je bio uvod u nove zločine. Ako su već političari pa i svakolike elite obe Jugoslavije imali ličnog interesa da na zaboravu zverski ubijenih, običnih, porodičnih ljudi, grade budućnost i prosperitet svojih porodica, kako to da su taj tragični scenario iz prošlosti, o ćutanju i zaboravu, prihvatili i prihvataju i danas članovi porodica žrtava, koji se ni na koji način nisu okoristili karijerom i materijalnim dobrima? Zašto se iznenađujemo, da posle takvog i tolikog državnog, institucionalnog i nacionalnog nemara prema žrtvama, stičemo utisak kako je u konačnici pobedu nad žrtvama odnelo zlo? Zar to ne potvrđuju nesankcionisani istupi jednog broja katoličkih sveštenika, akademika i intelektualaca u „europskoj“ Hrvatskoj?

Ne malo puta podsetim prijatelje i sabesednike na admirala Vicka Krstulovića, koji se na partijskom forumu komunističke Hrvatske donkihotovski zalagao da se sačuva za potonje generacije kompleks sistema jasenovačkih logora, dok su Srbi, članovi tog istog organa u Zagrebu (i ne samo Zagrebu), listom bili za devastaciju za rad bratstva i jedinstva, što je značilo potiranje svih tragova ovladavanjem korova i šume. I danas, ko hodočasti po prostranstvu Donje Gradine može da vidi nebrojena stabla kako štrče nad usečenim humkama u kojima leže zverski pobijeni ljudi, naši preci. Protiv admirala Krstulovića, koji je svoje ratne dnevnike i ličnu arhivu zaveštao Arhivu grada Beograda, poveden je 1978. godine pred Okružnim sudom u Zagrebu sudski proces zbog tvrdnji izrečenih zagrebačkom časopisu „Bratstvo-jedinstvo“ da je u Jasenovcu ubijeno preko 700.000 ljudi!!! Časopis je zabranjen a izdavačka kuća iz Zagreba ubrzo „ugašena“.

Imao sam čast da 2007. godine objavim četvrti tom dokumenata o Koncentracionom logoru Jasenovac Antuna Miletića. Autor, koji je u vremenu propasti Druge Jugoslavije objavljivao najznačajnije knjige i dokumenta o stradanju Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (tri toma dokumenata), uspeo da spase vrednu arhivsku mikrofilmovanu građu pred ratom zahvaćenim područjima i prebaci je za Beograd, koji je omogućio otvaranje dosijea o Kurtu Valdhajmu kao ratnom zločincu, ne uživa u Srbiji ni delić poštovanja režimskih struktura kakve bi imao u ma kojoj drugoj stradalnoj državi i naciji. Među mnoštvom neverovatnih slika koje su mi, tokom rada na 4. tomu ostale urazane u pamćenju, istrgao sam delić svedočenja jednog od preživelih i stavio na poleđinu korica. Taj uvodni deo kao da je proročki pretpostavio da će doći vreme beščašća kada će preživeli i potomci klanih biti optuženi od dželata i potomaka za mitomaniju i laži. Radi se o jasenovačkom mučeniku, dr Josipu Riboliju, koji je u logoru proveo „samo“ 13 meseci, i njegovom svedočenju pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje ratnih zločina i njihovih pomagača, 28. maja 1945.

Dr Riboli kaže:

„…Što je bio logor u Jasenovcu, to danas još nitko, tko nije imao nesreću da u njemu bude od ustaških zlikovaca zatočen, ne zna i nije potpuno na čistu. Ljudi doduše čitaju sada u novinama pojedine prikaze, ali kako oni, koji to čitaju većinom nisu pokvarenjaci, oni ne mogu pravo da shvate i koliko god se zgražaju strahotama o kojima se piše, ipak uzimaju sve sa stanovitom skepsom i – ma da možda to ne kažu – vjeruju, da se koješta preteruje. Zato ja želim prije nego li počnem da o tim strahotama pričam izričito istaknuti, da se o Jasenovcu uopšte ne može pretjerivati. To su tako strašne stvari, takove grozote, da kada ih čovjek opiše i pročita, onda tek vidi, da ih čitalac, koji ih nije doživio neće moći shvatiti, dok onaj, koji je to prošao prosto ne može da shvati, da je ipak bilo slučajeva, da je netko izvukao živu glavu. I ja mogu slobodno da kažem, da je jedan od najvećih razloga, da su nekolicina ostali živi tad, što niko od nas prigodom odlaska u Jasenovac nije zapravo znao, kamo on to ide, odnosno nije znao, što ga tamo čeka, jer da smo znali, ne bi se nitko dao živ tamo dovesti. Mjesto, gdje smrt vreba na svakom koraku, u svakoj minuti dana i noći, mjesta gdje čovjek, živi stvor, ovisi o hirevima stanovite grupe bandita i gdje hiljade i hiljade mogu biti ubijeni, a da nitko ne mora nikome polagati računa, šta više, može za to očekivati samo nagradu u formi Pavelićeve medalje za hrabrost. Kako će se to kasnije vidjeti, takovo mjesto ne bi čovjek svojim vlastitim nogama mogao dotaknuti, pa makar ne znam sa koliko ustaških bajoneta bio praćen.“

U napomeni ovog dokumenta, koji se nalazi u Arhivu Hrvatske, u Zagrebu, u kome danas radi nerazumni svećenik Razum stoji: „Izričito napominjem, da sam naveo samo i isključivo ono, što sam lično doživio i vidio sa vlastitim očima, te za istinitost, objektivnost i nepristrasnost svih prikaza jamčim svojim životom.“

U svom opširnom kazivanju dr Riboli, koji pretpostavljamo nije bio srpski mitoman, kako bi ga okarakterisali vajni intelektualci iz tzv. Kruga dvojke i NVO korefiji iz Srbije koje odličjima nagrađuju režimi u Zagrebu, Sarajevu, Prištini, veli i ovo:

„Neka sazna Hrvatski narod, da su se sva zločinstva, koja su se u Jasenovcu izvodila, da su sva ta krvološtva, kakova svijet ne poznaje, bila pod egidom riječi „SVE ZA POGLAVNIKA“, za onoga Poglavnika, koji je tvrdio, da predstavlja Vrhovništvo Hrvatskog naroda, koji je od jednog dobrog, pitomog i poštenog slavenskog naroda uzurpirao vlast, da je na takav način upotrebi: s jedne strane, da povampiri bratoubilački rat među rođenom braćom, a s druge strane, da u sred svoje zemlje dade klati na stotine hiljada nevinih ljudi pred firmom ustaštva i hrvatstva. Povijest će se o svemu tome reći svoje, ali hrvatski narod treba da pretekne tu malo sporu učiteljicu života i da što prije izrekne i izvrši svoj sud i tako opere jednu strašnu ljagu, za koju on kao narod zbilja nije ništa kriv.“

Postavlja se pitanje, kako to da se nepobitna zlodela kosmičkih razmera nad srpskim, jevrejskim i romskim narodom svode na srpsku mitomaniju i puko prebrojavanje kostiju koje destabilizuje „sklad“ suživota u regionu?

U istoj knjizi A. Miletića, koju očito Olivera Kovačević sa RTSa nije pročitala, a koje se po svoj prilici gnuša i „neupućeno“ katoličko svećenstvo u liku miljenika hrvatskih biskupa, Stjepana Razuma, načelnika Nadbiskupskog arhiva u Hrvatskom državnom arhivu (mada je štampana latiničnim pismom), naveden je i izveštaj na više strana kapetana bojnog broda i vojnog atašea Nezavisne Države Hrvatske, Andrića, od 15. septembra 1942. na prijemu u Komandi Beograda kod fon Lera, koji šalje Ministarstvu hrvatskog domobranstva u Zagreb (original u VII, Vojni arhiv, a. NDH, k. 89, reg. Br. 2/14-1) gde između ostalog stoji:

„… 27. i 28. kolovoza boravio je u Beogradu general pukovnik Löhr.

Po njegovoj pismenoj želji, posjetio sam ga u Bijelom dvorcu na Dedinju 27. kolovoza u 12. 40 sati. Kod ulaza dočekao me je svečanosnik generala topničtva Badera, Rittm. Princ zu Holcstein i pobočnik bojnik v. Schenk.

………

Istoga dana bio sam na večeri u Bielom dvorcu na Dedinju, što ju je priredio general i zapovjednik u Srbiji u počast general-pukovnik Lőhra.

Na večeri je odsutnog domaćina, zapovjednika u Srbiji generala topničtva Badera, koji je radi smrti svoje žene odputovao u Berlin, zamenjivao najstariji trupni častnik i zapovjednik divizije general-poručnik v. Hinghofer.

……

Vrhovni zapovjednik oružničtva, napao je krvološtva ustaša protiv pravoslavaca, tvrdeći da su do sad u Hrvatskoj 700.000 ljudi poubijali i da Niemci moraju „krvariti radi krive hrvatske politike. „Je li to sve bilo potrebno? Pitao je pukovnik“. Konačno je završio svoje mučne jadikovke sa tvrdnjom, da je jedini izlaz iz situacije, da Njemačka vojska okupira Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ja sam mu na sve moguće načine dokazivao da nema pravo. On mi je odgovorio: „Pustite to, mi imamo točne podatke!“

Puno je neverovatnih primera sadizma ispoljenog od strane Pavelićevih odličnika. Postavlja se pitanje, kako to da nije snimljena niti jedna serija ili kakav film koji će pokazati te grozote iz Jasenovca nad Srbima, Jevrejima, Romima? Zar nije slogan Tijanićeve TV – VI IMATE PRAVO DA ZNATE SVE? Evo šta „velikosrpski mitoman“, dr Riboli, navodi u svom prećutanom i očito zaboravljenom svedočenju:

„Dana 9. oktobra 1942. poslije podne stigao je po običaju Luburić u logor i nakon „obilaska“ sakupio je sve svoje dželate i to baš one najsposobnije, te im je na svečani način predao Pavelićeva odlikovanja u formi zlatnih i srebrnih kolajni, koje su naravno dobili oni, koji su u Gradini najviše ljudi poklali. Nakon tog podjelivanja odlikovanja pročulo se je, da te večeri Luburić priređuje u časničkoj blagovaoni večeru za odlikovane i druge visoke ustaške koljače. Časnička blagovaona bila je u jednoj maloj prizemnoj zgradi odmah desno od glavnog ulaza u logor, a o druge strane, kao prislonjeno na tu zgradu bile su neke male barake, u kojima su se onda još nalazile neke radione, među ostalima i brijačnica, a u tim su radionama i spavali neki zatočenici, koji su u njima radili. Jedan od brijača, koji je par dana nakon toga bio zaklan u Gradini, pozvao me je, da dođem na večer k njemu i da ću moći čuti, kako se ustaše zabavljaju. Kako su te večere bile obično vrlo rano, a kako za vrijeme takovih orgija nije bilo velikih opasnosti, da bi oni glavni šetali po logoru, ja sam se odlučio da pođem u brijačnicu i da slušam ustašku zabavu. I nije mi bilo žao! Odmah nakon večere održao je Maks Luburić odlikovanima govor, kojim im je čestitao i onda je među ostalim govorio o Jasenovcu, kao njihovoj apsolutnoj republici, gdje ni jedna vlast, osim Ustaške obrane, nema šta da kaže i nitko nema pravo da se miješa u njihove poslove. Zatim je doslovno rekao: „I tako smo Vam mi u ovoj godini dana ovdje u Jasenovcu poklali više ljudi, nego li Osmanlijsko carstvo za cijelo vrijeme boravka Turaka u Europi.“ U jednoj mojoj maloj bilježnici, koju sam potajno čuvao kod sebe i gdje sam imao samo značajne beleške, sa danom 9. X 1942. stavio sam dva mala slova „O.O.“, da ovu Luburićevu izreku ne bih zaboravio i da bih, ako mi uspije spasiti glavu iz onoga pakla, mogao jednoga dana pred svijetom dokazati, što je Jasenovac po vlastitom priznanju Maksa Luburića. Mislim, da bi ova fenomenalna Luburićeva izjava morala biti poznata iz vlastitog čuvenja i mom drugu i dobrom prijatelju prof. Natku Devčiću, jer držim, da je on svirao sa svojim orkestrom za vrijeme te glasovite večere…“

Ili:

„Ja sam na svoje oči vidio slijedeće djelo fratra Majstorovića: jednog ljetnjeg dana za vrijeme podnevnog odmora nalazio sam se kod nekih drugova u zatočeničkoj kancelariji Ciglana, odakle se sa prozora dobro mogao vidjeti cijeli prostor pred Zapovjedništvom i pred časničkom blagovaonom, gdje su stajali prostrti stolovi, da bi gladni zatočenici mogli vidjeti, kako se ustaški banditi dobro hrane. Za jednim stolom sjedio je Majstorović i ručao. Sjećam se dobro, da je pred sobom pored ostaloga imao i zelenu salatu. Na jedan puta pristupi mu jedan ustaša pod puškom i nešto mu raportira. Majstorović mu izda neki nalog, ustaša ode do glavne logorske kapije, dovede jednog zatočenika pred Majstorovića. Ovaj je najvećim mirom odložio vilicu i nož, izvadio revolver i bez riječi ustrijelio jadnika, da bi zatim odmah nastavio ručkom, a ustaši je samo rekao: „Zovi grobare“. Kasnije sam saznao, da mu je onaj ustaša raportirao, da je zatočenik, kojega je nekuda pratio, pokušao bijeg. Da li je to bila istina ili ne, neće se nikada saznati, samo je sigurno, da mu je „fratar“ Filipović najvećom hladnokrvnošću odmah sudio i nastavio dalje da jede.“

 

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/stratista/jastrebarsko/jasenovac.jpg

 Slika kojoj ne treba komentar

Evo šta o broju žrtava govori čovek (dr Riboli) koji je u Jasenovcu proveo „samo“ 13 meseci:

„… Približavajući se svršetku ovog mog prikaza jasenovačkih strahota, želio bih još reći par riječi o cjelokupnom broju žrtava. Kod toga želim ponovo naglasiti, ono što sam rekao u početku, da se o jasenovačkim grozotama uopće ne može pretjerivati i da je sve ono, što sam ja ovdje napisao tek slaba slika onih strahota, koje su se dešavale unutar logorske žice. Međutim, sa ciframa je malo drugačije, tu se i nesvjesno može nadodati, koja hiljada ili stotina i onda cijeli prikaz gubi na vjerodostojnosti. Ja sam imao u logorskoj pisarni, gdje sam radio posljednjih šest mjeseci mog boravka u logoru, prilike, da vidim autentične popise tolike logorskih zatočenika toliko i onih, koji u logor nisu nikada ni povirili, nego su odmah prebačeni u Gradini i strijeljani ili zaklani. Isto tako poznata su mi sela, u prvom redu srpska sela, koja su ustaše u cijelosti evakuirali, a stanovništvo, osim malog broja, koji je poslat u Njemačku na rad, poklali u Jasenovcu odnosno u Gradini. Ja sam čak bio sakrio i spremio neke knjige, koje bi danas mogle dati dragocjene podatke ne samo o brojevima nego i o imenima, ali sam te morao jednog dana spaliti pred jednom generalnom premetačinom, koja je sve prekopala i preorala, a da su te knjige nađene, bila bi cijela logorska pisarna izgubila glave. Prema svim izvornim podatcima, koje sam ja mogao prikupiti i sračunati, do dana mog odlaska iz logora, a to je bilo 19. jula 1943., pobijeno je u Jasenovcu između 350.000 i 400.000 nevinih ljudi. Koliko je poslije mog odlaska palo žrtava, to ja ne mogu da kažem, ali ako uzmemo, da se u broju od 400.000 ne nalaze pretežno čisto logorske žrtve, već najveći broj daju okolna sela, koja su masovno zaklana, a kako tih sela poslije više nije bilo, te držim, da ustaški pokolj u Jasenovcu poslije mog odlaska ne bi nikako mogao da dosegne još jedan puta tu cifru. U broju od 400.000 pobijenih do mog odlaska iz logora, nalazi se 40.000 Cigana, 20.000 Židova, oko 20.000 Hrvata, dok ostatak od oko 320.000 predstavlja Srbe pravoslavce.

ZAKLjUČAK:

Jasenovačke grozote bile su tako strašne, a ljudske žrtve tako ogromne, da se čovjek s pravom može da pita, je li moguće, da su to počinili ljudi? Odgovor je žalostan i težak: jest počinili su ljudi i to ljudi, koji pripadaju istome narodu, kojemu pripadamo i mi! I zato dužnost svih nas, koji smo imali sreću, da iznesemo žive glave iz onog satanskog ustaškog pakla, mora biti u prvom redu, da cijelom našem narodu prikažemo veličinu žrtava onih, koji se u Jasenovcu pali za slobodu i nezavisnost naše zemlje, da čuvamo njihovu svetu i časnu uspomenu za sva vremena i da pokoljenja, koja će poslije nas doći, budu znala, da je Jasenovačka zemlja natopljena krvlju našeg naroda, kao možda ni jedan dio naše zemlje, ali da će iz te krvi sve više i sve bolje nicati nov život, nova, prava sloboda naše velike države. Ma da su u Jasenovcu pali pretežno Srbi, ipak je njihova krv pomješana i sa bratskom Hrvatskom krvi, pak i to neka bude zalog za sretniju budućnost naših naroda u velikoj demokratskoj federativnoj Titovoj Jugoslaviji, koju nitko više neće srušiti niti razdvojiti.

Ali mi imademo još jednu veliku dužnost: kada god sam u Jasenovcu gledao ubijanja i strijeljanja, u svojoj sam se unutrašnjosti zakleo onima, koji su onoga časa padali, da ćemo ih, ako ostanemo bar neki u životu, osvetiti i da ne smiju ostati nekažnjeni oni, koji su ta silna zločinstva počinili…“ 

Koliko su reči ovog časnog i stradalnog intelektualca iz Hrvatske doprle do ljudi i institucija u Hrvatskoj govori i konstatacija, koju je u jednoj od svojih kolumni, u riječkom „Novom listu“ (Perači crnih košulja, 2. 12. 2003) napisala Jelena Lovrić: 

„Za Tuđmanove nacionalističke vlasti u Hrvatskoj se provodila rehabilitacija ustaštva. Ruku na fašistički pozdrav dizali su i ministri, endehazijsko se znakovlje istovjetilo s domoljubljem. Puno se desetljeće narodu ispirao mozak, mladi su tako odgajani. Otupila je distanca, stvorila se navika, ustaški su sentimenti postali normalnost. S promjenom vlasti prije četiri godine, ni u tom pogledu nije napravljen odlučan zaokret. Desničarski su ekcesi prolazili nekažnjeno i bez javne osude. Spomenik Francetiću nije uklonjen. Vlast nije sistematski radila na promjeni drugačije klime, nisu izmijenjeni ni nakaradni školski udžbenici, lustracija je kolektivne svijesti prepuštena nevladinim inicijativama“. 

Je li se išta, suštinski, izmenilo od vremena kada je pisana ova kolumna, osim da i u Srbiji postoje oni koji relativizuju ustaštvo i njegove domete? 

Postavlja se pitanje, kako mi u Srbiji obeležavamo dane stradanja? Izgleda baš onako kako se brinemo i o grobljima žrtava i ratnika. Postoje državni i crkveni dani, koji bi trebali da budu dostojno obeleženi. Ali, da li to uistinu činimo? Nije li apsurdno da su u Nemačkoj među najmoćnijim organizacijama one koje vode računa o svojim vojnim grobljima, da je u značajnoj meri uključena i nemačka omladina, dok je NVO sektor u Srbiji uglavnom negativno nastrojen prema svakoj primisli kada se radi o ovim pitanjima. Ozakonjene institucije su prepuštene sebi i entuzijazmu malobrojno uposlenih pa nam se otuda čini sasvim razumljivim da se put Donje Gradine, tog najvećeg grada smrti, ne zapućuje niti jedan đački autobus iz Srbije. Solun, Istanbul, Beč, Budimpešta, Prag, Rim, Madrid, Barselona, Pariz, pa i Budva bližu su nam od ma kojeg stratišta. Nezamislivim se čini da srpska deca posete tako važna mesta poput Donje Gradine, kroz koja, u to sam siguran, prolaze sva deca u Izraelu, kada je Jad Vašem u pitanju. Uzmimo na primer, koliko Zemunaca danas zna da je na hiljade, prevashodno mladih ljudi, u najvećem broju Srba, bilo odvedeno iz tog grada i okoline, od strane ustaških agenata u Staru Gradišku u proleće 1944. i ubijeno u drugoj polovini septembra te godine u Uskočkoj šumi, nadomak tog logora?  

Kada sam, neposredno pre objavljivanja Miletićeve knjige zvao SUBNOR Zemuna da me upute, gde se nalazi kakvo spomen obeležje na te dane zločina i terora vlasti Nezavisne Države Hrvatske, dobio sam odgovor da tako nešto ne postoji. 

Kada bi imalo bilo volje i časti, bar dok ima još živih svedoka, našlo bi se na stotine zakorovljenih grobišta NN lica na obalama Save koji su od Granika plutali ka Beogradu uvezani u žicu, preklanih vratova, maljem raspolućenih glava i rasporenih stomaka. Da je pameti, te kosti bi se sabrale i dostojno pohranile u jednu spomen kosturnicu. Koliko ljudi zna za deo Donje Gradine koji se zove Pepelište u kome su vlasti Nezavisne Države Hrvatske, spaljivanjem leševa, pokušali da zatru tragove bestijalnih zločina? Koliko ljudi danas zna da su 1944. po Jasenovcu padale i „savezničke“ bombe? Koliko ljudi zapravo zna da kada se govori o Jasenovcu zapravo se govori o sistemu logora a ne o nekoliko ari placa na kome počiva Bogdanovićev „kameni cvet“? 

Sumnjam, da je od vremena donošenja Zakona u Narodnoj Skupštini Srbije o Muzeju žrtava genocida ikada vođena rasprava sa željom da se pomogne i unapredi rad ove institucije, da se stvore optimalni uslovi, da obaveze preuzmu brojna ministarstva od Ministarstva prosvete pa nadalje, da se stvori atmosfera opšte brige za tolike milionske žrtve u poslednjih 100 godina, da u Upravnom odboru sede najugledniji i najčasniji ljudi. Ništa bolje nije ni u Republici Srpskoj.

Ozakonjene institucije bi trebale da budu vrhovni autoriteti u tim oblastima, sa desetinama i stotinama uposlenih, sa stotinama i hiljadama domaćih i stranih saradnika. Ali avaj… 2010. godine ostao sam zgranut kada sam na izložbi Muzeja žrtava genocida u Kragujevcu, posvećenu 22. aprilu, Nacionalnom danu sećanja na žrtve genocida, koju je uz vanredne napore i ličnu požrtvovanost organizovao malobrojni tim zaposlenih u ovom muzeju (s obzirom u Beogradu nisu mogli da nađu odgovarajući prostor) video između ostalog i fotografije ubijanja nekoliko hiljada seljaka u srpskom selu Draginac. Koliko stanovnika Srbije uopšte zna za taj zločin, koji je prethodio Kragujevcu, Kraljevu…

Kako stvari stoje, nezavisno od entuzijazma i vaninstitunacionalnog rada, gotovo sam siguran da će jednoga dana u Hrvatskoj u potpunosti i javno prevladati nekritički stav u vezi Jasenovca, Jadovna, stotina jama i stratišta i da će se ponoviti pogrom i ovo malo preostalih potomaka više puta klanog naroda. Za to odgovornost snose pre svega Srbija i Republika Srpska svojim nedovoljnim činjenjem. 

 Don Kihoti jesu omiljeni junaci. Nažalost, njihovi neuspesi i porazi su zapravo porazi i stradanje prevashodno običnog naroda.

Kada se pomene Jasenovac, u meni uvek zazvoni ona gromka tišina Donje Gradine, u mojim očima posive obale Save i pepelišta od spaljenih leševa, začujem glasove počivšeg prijatelja, dubičkog prof. istorije Stanka Ćosića, i jednog od najznačajnijih autoriteta po pitanju ovog sistema koncentracionih logora, Antuna Miletića, kome srpski rod treba da zahvali što je prvi, u nevreme, počeo da objavljuje autentična dokumenta, o tom zločinačkom državnom projektu pri čemu je ozakonjeno i nagrađeno ubijanje čitavih naroda.

 

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/stratista/jasenovac/novomucenici.jpg

Voleo bih da verujem, da je došlo vreme kada će se Vlada Srbije pozabaviti svojim obavezama i u ovoj oblasti. Ako je ona ta koja po Zakonu postavlja direktora i Upravni odbor, onda se valjda s pravom nadamo i očekujemo da imenovane osobe bude u dovoljnoj meri kompetentne i javno eksponirane, kao i da se prilikom određivanja uslova rada i sredstava Narodne Skupštine, Srbije i Republike Srpske, ne rukovode izgovorima i svetskom krizom, jer mnogo manje košta čuvanje sećanja na strahote prošlih vremena nego nove pogibelji. Uostalom, Jad Vašem nije na drugoj planeti, a od dobrih iskustava i prakse ne treba bežati.

Neka mi čitaoci ne zamere, što sam se rukovodio dugim citatima neposrednih svedoka obzirom da naši ljudi ne osećaju potrebu da čitaju ovakve knjige, pune bola i strašnih slika, misleći valjda pritom, kako su Srbi već sve pogubili što se pogubiti moglo, pa zato valjda mogu da se prepuste ravnodušju i zaboravu. Vreme i fakta su pokazali da upravo takav odnos našeg naroda podstiče agresiju i nove genocide istih ideologija koje su to činile u najmanje proteklih 100 godina, i da te ubice i zločinci misle da im vredi da čine to što čine dok je i jednog Srbina. Otuda toliko Stjepana (Ne) Razuma koji će svojim bestijalnim lažima ubijati mrtve. Jer šta reći za bestijalnost koju iznosi miljenik hrvatskih biskupa koji veli kako: …„Uostalom treba znati ko je počeo. A počeli su četnici pobunom u julu 1941. protiv zakonite hrvatske vlasti“.

Mnogi bi rekli kako ovaj čovek koji „obnaša“ vrlo značajnu dužnost u Nadbiskupskom arhivu Državnog arhiva Hrvatske, ima pred sobom nakon izrečenog dva ishodišta: prvo, besplatnu pomoć u kakvoj ustanovi za mentalno obolele a drugu, kakvu ishoduje svaka demokratska država, odmor na duže vreme u bukagijama čiji bi donator mogao da bude npr. nadbiskup Bozanić. Prenebregavtati činjenice, da je Sistem logora smrti Gospić, Jadovno, Pag počeo da funkcioniše već 21. aprila 1941., i posredno tvrditi da se zločin u Gudovcu, od 28. aprila iste godine dogodio posle 21. jula ne može ponuditi drugačije od dva ponuđena rešenja.

Na kraju, u susret 13. septembru, koji je Srpska pravoslavna crkva uvrstila u svoj kalendar kao Dan sećanja na jasenovačke mučenike, radi podsećanja navodim pesmu, iz više puta pomenute knjige Antuna Miletića, nastalu 1945. godine, čiji autor je nepoznati pesnik koji je potpisan kao Srbin – Sremac (dokument u VII, Vojni arhiv, a. NDH, k.317, reg. br. 6/1-2.) 

 

Plovite, srpski leševi 

Plovite, plov’te crni leševi,

Ukočeni leševi Srba i Srpkinja

Leševi ljudi, žena i nejake dece.

Plovite Tisom, Dunavom i Savom,

Plovite Drinom, Vrbasom i Dravom,

Plovite Drinom, Kupom i Koranom,

Plovite po groblju vaših snova, nada i želja

Iskopanom od Hrvata, braće rođene,

I od Mađara, večnih prijatelja.

 

Plovite leševi srpskih majki

Sa odsečenim dojkama,

Zbrinuta su deca, anđeli vaši mali;

Hrvatski junaci su se postarali

Da i dečica srpska plove vodama.

 

Plovite leševi srpskih popova

I ne brinite se, što su vam oči izbodene,

Razorene su crkve vaše i spaljene knjige crkvene

A mrtva pastva vaša nema ni grobova.

 

Crni leševi srpski, plovite tiho i nemo

Rekama srpskih zemalja,

Voda će da vas grli, da vas prevrće i valja

I da vam žubori pogrebnu pesmu.

A kada stignete u putu vašem poslednjem

Do obale majke Srbije

I budete na domaku grada Beograda,-

Vrisnite, srpski leševi,

Vrisnite unakažena telesa,

Vrisnite vriskom aveti.

Jezivi vrisak vaš prolomiće zemlju i nebesa

I probudite odasna Boga Pravde

Da vas osveti.

 

Zlatomir Lazić

Izvor: nedeljnik Svedok


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top