Iz tora u tor

Datum objave: sreda, 4 januara, 2012
Veličina slova: A- A+
Milanka Opačić Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Milanka Opačić
Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Za početak jedno, u suštini retoričko pitanje: jesu li profesionalni političari koji se svakodnevno oglašavaju preko medija ili im mediji mimo njihove volje pored mikrofona podmeću unaprijed utanačena pitanja, podvode novinare i novinarke, uopće zahvalna tema za studiju karaktera? Kada sam, naivno, pomislio da nisu i da se tu, uostalom kao i u svakoj drugoj profesiji, valja sve i svašta, od hodajućih proroka do zadnjeg moralnog taloga, ipak se nisam mogao načuditi televizijskoj izjavi notorne političarke, potpredsjednice nove Vlade, koja je nadilazeći svoju nacionalnu akcidenciju izjavila da ona ne želi biti u toru?! Naravno, onom nacionalnom.

Na nimalo diskretna pitanja voditelja o njenom nacionalnom porijeklu pomenuta se koprcala koliko je mogla, prebacivala nogu preko noge, kolutala očima, kršila prste i odvažno skretala sa teme. Ili mi se to samo učinilo; femina je na postavljena pitanja ostala stamena kao stijena. Sve bi ona bez po muke priznala; da je komitent Privredne banke Zagreb, ljubitelj muzike Leonarda Koena, navijač Reala, čak i stvari iz intimne sfere poput one koji joj muškarci leže, poželjnu himeru od glumca, plivača i novinara s kojom bi rado legla e kad bi mogla, sve to može naša rijetko kad razigrana političarka u šali i zbilji izreći, sve samo ne može preko usta prevaliti nacionalnu pripadnost.

Čisti oportunitet

Možda gospođa smatra da joj je tipiziran naziv firme, ime i prezime bez istaknutog OIB-a, već dovoljno ilustrativan da nema potrebe za daljnjim tumačenjima. Da li se možda boji kako bi to moglo biti prihvaćeno u sredini koju ona politički definiše kao građanski trpeljivu, ili je možda smatra nepriličnom za uši ipak neporecivo konzervativnog publikuma, previše privatnom stvari koja bi se ticala ma koga, ili…, svašta mi je padalo na pamet, pa i ona krajnja, sasvim realna mogućnost da ona zapravo nema čulo za nacionalnu pripadnost.

Ona očito nema svijest da je u njeno lično ime ugrađeno par vijekova prkosa, nepopustljivosti i čvrstine jedne nacije koja je izborila pravo da se u društvenoj sredini legitimira i tim načinom. Objašnjenja su joj bila površna i logički klimavo postavljena da se mogu razumjeti samo na nivou obrane načelnog stava, a pomenuta je na tu temu, sve vrijeme, cijedila ekstrakte čistog oportuniteta ili, narodski kazano, muljala. Ona je kao sve to jednom zauvijek prevazišla, pretpostavljam svojim marksističkim obrazovanjem, klasnim i socijalnim nadišla nacionalno, naravno ne bez jakog faktora sredine, treba li reći nacionalne, u kojoj je imala nesreću odrasti. Željela je poručiti kako je za nju bitan samo građanski princip, ma šta to u društvenoj aksiologiji značilo, opće koje u korist cjeline zaobilazi pojedinačno, a lokalnom, uvijek kada je to moguće, valja pretpostaviti globalno. Pritom je potpuno zanemarila istorijsku perspektivu, tragični usud prostora na kojem živi, koji je na kraju zaslužan što ista nema moći, hrabrosti i volje izgovoriti očito. Bez obzira na uzroke i razloge njenog nacionalnog obezličenja, mora znati da pristavši na građansku mimikriju nije kupila trajnu policu osiguranja. Da ima iole trunku ne nacionalne, dovoljna je i ljudska savijest, mogla bi znati da u nekakvoj zabiti stanuje njen istoprezimeni rođak koji još u svom kućerku nema sprovedenu struju, gdje sa svojom boležljivom babom živi od mizerne penzijice i još od te crkavice uspije odškrnuti koji euro sve da bi ga poslao sinu koji se sa svojom familijom zlopati u nekom staropazovačkom pogonu plastične galanterije.

Neugodan recidiv

Zašto nakratko ne bi skinula svetački oreol parlamentarke i visoke štiklice i pojavila se u bilo kojem benkovačkom državnom uredu i osjetila prezir upućen najprije prezimenu, a potom i svakom onome koji po mišljenju dežurnog službenika izrekne koji srbizam? Ali njoj se to svakako ne bi moglo desiti. Da li je neko nekada čuo da se za govornicom u Saboru ili u nekom javnom nastupu prevarila, pa poput nekih njenih kolega izgovorila “hiljadu”, a o drugim obilježjima nacije u njenom djelovanju i ponašanju nema nikakvih tragova u javnosti? Upražnjava li možda nedjeljne odlaske u crkvu, čita Borislava Pekića na ćirilici, saosjeća sa problemima Srba u drugim krajevima, ili najprizemnije, raduje se pobjedama Novaka Đokovića? Čisto sumnjam. Nikada se, uostalom, nije zauzela ni za probleme Srba u Hrvatskoj, a njihovo postojanje će svako dobronamjeran, pa čak i politička desnica, priznati. I drugačije rješavati.

Paradoksalno je to da sve ono šta ta gospa ima, društveni status prije svega, duguje nacionalnom imenu, i to ne zato što je nacionalista, već zato što je u stranku ušla iz tzv. nacionalne kvote, ili možda i to poriče. Zar je nadobudna, tek svršena studentica u visoku politiku gurnuta u vrijeme razgorene šovinističke histerije i ratnog stanja, taj položaj stekla poslije golemih javnih i privatnih postignuća, ili je sam Kairos zaigrao na njenom pragu, spašavajući je koliko od kasnonoćnih prijetećih poziva toliko i od materijalne bijede nakon gubitka zaposlenja? Našu premilu drugaricu je u po nju najtežim životnim trenucima majčinski prigrlila Partija, a ona joj, zahvalna kakva jest, uzvraća višekratnim odricanjem od onog što je bila i ako je bila, duboko u podsvijest potirući i zadnje naznake tog neugodnog recidiva. Ne isključujemo ni mogućnost da se potiskivanje dogodilo još u formativnom, ranoadolescentskom periodu individue, kada se negira i potire sve, od roditelja preko nacije do emotivnog stanja. Da li bi naša parlamentarka u Americi, na primjer, po završetku i najprestižnijih studija, dopala mjesta u Kongresu ili Senatu, pa makar joj i sam Rokfeler bio najbliža rodbina? Valjda je nekada i o tome, kada je nisu priječile goleme društvene obaveze, razmišljala. I zar joj, napokon, nije jasno ko za nju u tzv. ruralnim oblastima, dakle u većini zemlje, glasa? Podsjetimo je, oni isti prema čijem nacionalnom osjećanju ona ima olimpijski prezriv stav.

Udarnički rad

Opet, vratimo se na pomenuti intervju; velika M. O. je pred gledaocima izjavljivala, u isti čas tražeći razumjevanje, da od imanja ima nekoliko kredita, pogrešno, ima dugove koje treba vratiti, što nas sve treba uvjeriti u njeno poštenje a ne u nesposobnost, da je krvavo zarađeni novac u tijesnoj i zagušljivoj dvorani Sabora posljedica cjelodnevnog udarničkog rada i zalaganja. I tako se bidna mrcvarila u četiri mandata, što je već dostojno našega saosjećanja. Čak je i razvikani Rico iz Ogorja uz zrele godine morao steći i silne milione da bi dobio priliku barem sporječkati se sa, kako ih on poima, dokoličarima iz saborskih klupa, muktašima i mutikašama.

Uprkos traljavim objašnjenjima kojima je navodno prevazišla uskonacionalne torove, ona još nije prešla visoku ogradu vlastitog tora, tora svoje stranke. Misleći da je napustila jednu zabludu, istog trenutka se, svjesno ili ne, našla u drugoj. Međutim, kao savršeni vojnik svoje partije, kloniran u najboljim laboratorijima i spreman za upotrebu kada za to dođe povoljno vrijeme ili to odredi vođa, napokon je odlučna, kako se to danas veli, preuzeti odgovornost.

Potom će ova smrtno ozbiljna javna djelatnica, bez imalo smisla za humor, u naklonjenim medijima pučanstvo obavještavati o složenosti stanja, potrebi štednje, racionalizaciji, preprekama i problemima na koje nailazi u resoru i zakonodavstvu, svome još većem radu, zbog toga tražiti puno povjerenje i na kraju ga potpuno izigrati. Krv, znoj i suze u celofanu s mašnicom.

Izvor: novossti.com

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top