Iluzije i porazne istine

Datum objave: sreda, 20 aprila, 2016
Objavljeno u Jasenovac
Veličina slova: A- A+
Stražarsko mjesto logora Jasenovac
Stražarsko mjesto logora Jasenovac

Predsednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović, pa potom svi redom relevantni hrvatski političari, istupaju ovog aprila 2016. protiv NDH, kao zločinačke tvorevine, koja je za posledicu imala nebrojene projektovane zločine protiv civilnog stanovništva. Ovaj čin svakako nije plod sazrevanja političke elite u Hrvata već uspešno realizovan zadatak dobijen pod snažnim i nepopustljivim stavom posebnog izaslanika Stejt departmenta, Nikolasa Dina, i delegacije Svetske jevrejske organizacije, koja je tim povodom boravila u Zagrebu. Tako su, makar posredno, zahvaljujući doslednosti potomaka holokausta, i srpske žrtve dobile delić verbalne satisfakcije. Gajiti nadu da će ove izjave postati ugrađene u državna akta Hrvatske, i da će na bilo koji način usporiti reustašizaciju su čista iluzija.

Kako Hrvatska politika nikada nije doživela katarzu (pročišćenje) i kako deustašizacija (=denacifikacija) nije ni u pokušaju bila sprovedena jasno je da hrvatske elite pokušavaju da dobiju na vremenu, podilazeći jasno opredeljenom biračkom telu, iskazujući pritom lojalnost i poslušnost prema svojim daleko moćnijim saveznicima. Žrtave su tu forme a ne suštine radi.

A upravo Hrvatska, čija je zločinačka politika poražena i u Prvom i u Drugom svetskom ratu zaogrnula se te 1945. pobedničkim komunističkim plaštom Josipa Broza, baš kao što se zaogrnula jugoslovenstvom 1918. Upravo Brozova ideologija bratstva i jedinstva prevela je dželate u žrtve a hrvatske fašiste u hrvatske antifašiste, pa su savim podudarne izjave oba tabora, koje je u raznim periodima znao da zastupa Stjepan Mesić, da današnja Hrvatska počiva na temeljima tisućljetnog hrvatskog sna ovaploćenog u ustaškom pokretu a potom i u antifašističkoj borbi i ZAVNOHU. Stvarni gubitnici na tom prostoru ostaše trajno nehrvatski narodi i nekatoličko stanovništvo, mada ne mali broj hrvatskih intelektualaca bez ikakvog stida javno obznanjuje kako su Hrvati bili žrtve Srba nakon 1918, a potom i 1945. godine. Zato je  sasvim očekivano da su devedesete godine konkretizacija nastavka genocidne politike spram drugih, a posebno srpskog naroda.

Broz je 1948, izjavio kako je najveća sramota hrvatskog naroda doček Nemaca u Zagrebu 1941. kome je i sam prisustvovao, zaboravljajući da je od tog estradnog, manifestacionog bio daleko sramniji masovni i bestijalni pogrom nekatolika i nehrvata. Ali, Broz je očito svesno ili ne prenebregao činjenicu da su, po kazivanju jutarnjeg izdanja zagrebačkog „Obzora“ početkom decembra 1914.  u Zagrebu  širom Hrvatske, organizovani „veličanstveni“ vatrometi nakon austrougarskog osvajanja Beograda 1914, a da su oružane formacije zdušno bodrene prilikom zatiranja srpstva i u samoj Srbiji.

Zasluge Stepinca spram Katoličke crkve su višestruke, ali pomenućemo samo dve. Prva zasluga je sprovođenje politike prisilnog pokatoličenja inovernih naroda, a druga, odbijanje da Brozovim komunistima prepusti na upravljanje RKC u Hrvata, slabeći tako uticaj Vatikana.

U suštini, jasno je da su obe opcije bile na istoj talasnoj dužini, bilo da se radi o papi, bilo o Brozu. Zanimljivo je da do dana današnjeg nije rasvetljen navodni boravak Broza 1944. kod Pija XII, poznat u svetu naučne publicistike kao Hitlerov papa.

Nameće se nekoliko logičnih pitanja:

1. Zašto Vatikan do sada nije beatifikovao Pija XII iako je postupak beatifikacije pokrenuo papa Pavle VI još 1965? Zar je logično da Pije XII još uvek čeka na beatifikaciju, dok se njegov nadbiskup i vojni vikar jedne od najzloglasnijih oružanih formacija u Drugom svetskom ratu bez imalo stida već kanonizuje? Dakle Pije je kontroverzan a Stepinac neupitno svetac, baš kao što je neupitno NDH bila „antifašistička“. Sasvim je jasno i logično da je hrvatsko vođstvo iz devedesetih imalo snažnu podršku Vatikana, pa je tako i Stepinac, kao duhovna vertikala ustaškog i hrvatsko-nacionalističkog i šovinističkog pokreta bio po kratkom postupku beatifikovan čime je ispoštovana i brojna hrvatska emigracija iz perioda nakon 1945, a čije je značaj, u praktičnom pogledu, presudan u raspadu Jugoslavije. Sve je to tada lako bilo sprovodljivo, s obzirom da su pravoslavni Srbi bili prokazani kao hrvatski progonitelji, mučitelji i dželati, a s druge strane pod komunističkom opsenom zatečeni kao branioci jugoslovenskih a ne srpskih interesa.

2. Iako postoje nebrojena svedočenja o razmerama hrvatskih zločina u tom periodu, iako se zna da je u najmanje dva navrata svesno uništena dokumentacija o vođenju Jasenovačkog sistema logora, da su mesecima spaljivani leševi u tom logoru, prosto je frapantno opstajanje na razmerama od 100.000 žrtava u Jasenovcu, čak i od strane tzv. levih ili „umerenih“ hrvatskih intelektualaca i antifašista, mada se zna da su to nedvosmisleno verifikovana imena žrtava, a da je sasvim jasno, kao uostalom i kod drugih naroda u takvim kataklizmičkim vremenima, da je broj nepoznatih žrtava daleko veći. Nemačka svedočenja i procene govore o stotinama hiljada ubijenih srpskih civila već u prvoj godini rata, Duzemlić kaže da je u prijemnim knjigama uvodio logoraše u Jasenovcu pod rednim brojem preko 900.000, dr Riboli, logoraš u Jasenovcu tvrdi 400.000 ubijenih (oko 320.000 Srba) samo do polovine 1943. a nešto manje od tog broja u drugoj polovini rata, kardinal Tiseran govori predstavnicima hrvatske vlasti o stotinama hiljada ubijenih, admiralu Vicku Krstuloviću se sudi u Zagrebu zbog tvrdnji da je u Jasenovcu ubijeno preko 700.000 Srba, Dedijer tvrdi više od 700.000 Srba, itd. itd.

Samo fokusiranje na Jasenovac i besplodna sporenja sa proustaškim intelektualcima u neku ruku imaju za potrebu da potpuno skrajnu svest o opštem pogromu na prostoru NDH, u kojoj je u svakoj naseljenoj sredini, pod kontrolom Pavelićevih oružanih formacija postajalo gubilište za Jevreje, Rome, Srbe… Naučnicima razne fele sa ovih prostora međaš postaju knjige Kočovića i Žerjavića, koje koincidiraju nekako s vremenom pisanja Tuđmanovog manifesta o bespuću povjesnih zbiljnosti. Dakle, sve to štivo sačinjeno na Zapadu, imalo je za cilj da pripremi svetsku javnost da je vojni udar po Srbima izvestan i neophodan. Poenta čitave rasprave o jasenovačkim brojevima nije u notiranju bestijalnog zločina koji doseže makar i do 100.000 poimeničnih žrtava samo u jednom kompleksu, već u dokazivanju srpske mitomanije, kojom se nevini i prepošteni Hrvati-hrišćani stavljaju pod stegu šizmatika, pravoslavnih Srba, pa je otuda bilo moguće da se u pojedinim periodima govori o stotinama žrtava, a danas čak slobodno pišu i prodaju knjige po Hrvatskoj i svetu, kako u stvari u Jasenovcu, „radnom“ logoru, i nisu činjeni zločini. Tako se relativizuju svi ostali zločini i stratišta, relativizuju se rasni Zakoni NDH, pa i istorija koja seže i pre 1918. i 1945. a što je sve bila politika kontinuiteta verskog i nacionalnog pogroma nehrvata i nekatolika. Potrebno je što jače lupati u doboše, kako bi normalan svet bio ućutkan.

Otuda danas, kao znak „pomirenja“, na koji bi Srbi valjda trebali da pristanu, jesu i aktivnosti ekstremnih proustaških Hrvata i domoljuba koji se ovih dana spremaju za Jasenovac da upale sveće za Jevreje, Rome i Srbe ali i za navodno sahranjene ustaše od 1945. Tu priču čuli smo pre četvrt veka i od Tuđmana, ali je ona tada s gnušanjem kao lažna bila odbačena.

Kako god, odluka je u rukama Vatikana. Na njihovim prelatima je da pokažu, jesu li oni zaista sluge Hristove crkve, spremni da prihvati odgovornost za jedan period njenog trajanja, ili će nastaviti sa praksom svojih prethodnika po kojima se za ostvarivanje cilja ne biraju ni Bogu nepojmljiva sredstva.

Zlatomir Lazić

(19. april 2016)

 


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Jedan komentar za Iluzije i porazne istine

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top