6.1. Uvod

            Rat može
započeti svaka budala. To su naše i učinile. Zloupotrebom svoga
nacionalističkog pamćenja, pretvorenog u zlopamćenje, organizirali su
neobjavljeni građanski rat. Normalno, na znanosti zasnovano historijsko
pamćenje ne bi nikada bilo povod za rat među narodima bivše Jugoslavije.
Naprotiv, toliko je pouka iz prošlosti za svaki narod, da bi normalno bilo
razvijanje svekolike suradnje među narodima i traženje civilizacijskih načina
za dalje afirmiranje i potvrđivanje identiteta svakog naroda, ponaosob, na ovim
prostorima. Zato pozivanje na tobože historijske korijene ovih najnovijih
ratova među jugoslavenskim narodima je najobičnija izmišljotina opakih
nacionalističkih lidera, koji su zloupotrijebili svoje nacionalističko
pamćenje, pretvorivši ga u zlopamćenje i izazvali rat. Interesi, korist i
potreba naroda za ratom nisu postojali, ali su nacionalističkom mobilizacijom
natjerani u rat. Tragedija: narod od „elite“ stradao. Podloga mu bijaše da su
etniciteti krivo raspoređeni, da su opljačkani. Eufemizmom „preseljenje naroda“
započeo je rat „krvi i tla“, sa svim oblicima etnobanditizma, genocidnih radnji
i azijatske torture. Trijumfirala je tiranija jačeg. Posebno pljačka kao
imanentni pratilac svakog rata. Kako je, u suštini, riječ o građanskom ratu,
gdje nema pobjednika, postali smo svi poraženi do te mjere da je međunarodna
zajednica, koja nije nevina u tome, morala osnovati Međunarodni sud za ratne
zločine. Međutim, ona je oktroirala primirje, koje traje kao nedovršeni rat i
izmirenje suviše sporo traje, jer su dojučerašnji psi rata u nemogućnosti da
postanu bogovi mira. Izmirenje se mora institucionalno organizirati, jer
novonastale države, koje to nisu stoje iza zločina i zločinaca, besramno ih
skrivaju, zaštićuju, slave ili subvencioniraju njihovu obranu. Niti teče
povratak izbjeglica valjano, niti restitucija dobara. Dakle, kako u domeni
izmirenja u novonastalim državama nema državničkog čina, moramo pomoću njenih
institucija, njenih normi i zakona na to ih prisiliti. Naime, države svoje
institucije zloupotrebljavaju pri izmirenju. Dozvolile su da se ratni huškači i
intelektualni zločinci etabliraju. Pomoću toga se političari održavaju na
vlasti kao nagonski političari, jer je politika unosna bez obzira na efekte
političkog ponašanja. Ne zanima ih opće dobro, nego osobni interes, politikantstvo
i nedemokratski čin. Istovremeno, oni time razaraju vlastito društvo
instrumentalizirajući državu i njene institucije. Time ovo društvo siromaši i
moralno propada. Naime, inzistira se na historijskoj mržnji za koju nema
nikakve osnove. Iz toga se može izaći jedino normalizacijom i obnovom uloge
institucija. Posebno ističem; ne mrze se toliko etniciteti, koliko se vole
njihova oteta dobra. Kad to nije dovoljno, otimaju se i dobra vlastitog
etniciteta. Objektivno gledajući, narodi nisu ratovali među sobom, nego su
mobilizacijom, represijom bili prisiljeni na rat. Sva opljačkana dobra nisu
išla u korist i potrebu naroda, nego etablirane elite i ona ih može sačuvati
samo daljnjom instrumentalizacijom institucija.

            Podsjećam
da je u predvečerje rata, nakon historijske naučne potvrde Schliemannovih
otkrića[1],
u nas, u Hercegovini otkrivena Troja, a u Međugorju se pojavila Gospa. Samo su
rijetki digli svoj glas. Očita je bila naznaka da posrćemo do neslućenih
falsifikata uz prešućivanje i naučenjaka i naučnih institucija. Kulturni su
krugovi pokidani, skoro uništeni. Nas još samo povezuju vlastite žrtve,
tinjajuća mržnja, zločini i zločinci pa i nešto trgujemo. A biblijska je da su
novčari iz raja izgnani.

            Bili smo
jedna država 70-tak godina. Gotovo smo ista jezička grupa. Zajednička nam je
povijest, običajno pravo, navike i mentalitet. Pripadamo monoteističkim
vjerama. Kršćanske su dominantne. Usput, da parafraziram, učenjaka i pjesnika
Miju Mirkovića, da ipak ove prostore i narode ne povezuje ni vjera, ni država,
ni zakoni koliko isti uvjeti življenja (antropogeno podrijetlo zemljišta).
Dakle, zajedničko osvajanje parcele. Ali mi smo zakašnjeli narodi. Moram da
podsjetim da još nismo prešli na metrički sistem mjerenja zemljišta. Imamo 20
mjernih jedinica za zemlju: jutro, ral, dan oranja, dulum, motika, itd. Nemamo
ni jedne napisane historije poljoprivrede.

            Zanimljiv
je primjer iz Hrvatske. U izmjerenim najmanjim etničkim distancama, npr. Islam
Grčki, napravljeni su najveći zločini. Nasrnulo se i na historijske građevine i
pjesničku veličinu. Ili drugi primjer, u Vukovaru. Od 10.000 bračnih zajednica,
oko 7.000 bile su mješovite. Tu je zločin trijumfirao, ali su se propagandisti
postarali da dokazuju da su mješovite porodice deficijentne, čak s kromosomom
manje. Rat smo započeli s 800.000 mješovitih porodica. One su izrodile više od
7 milijuna potomaka. Toliko bijaše u to vrijeme još srodnika po tazbini
(kolateralnom srodstvu), a pobili smo se kao Tutsi i Huti. To nedvojbeno
dokazuje da je rat induciran tako duboko da može još i dalje da traje. „Tko
nije mrzio, bio je omražen“. A, tko nije etnički čistio, bio je stigmatiziran.
Time je država počela da razara svoje vlastito društvo. To je išlo tako daleko
da su se i crkve odmicale od svoje misije, od Boga i evanđelja, oltara i
primicale se ideologiji mržnje, očevima rata, vlasti da bi dobili nešto od
plijena. Jedan crkveni prelat za otetu imovinu izjavljuje „prije ću Srbina
ubiti, nego mu kuću vratiti“. A drugi nadležni, ni po običajnom, ni po kanonskom
pravu ne raspopljuje ga.

            U naše
ratove utkan je kvislinški četničko-ustaški sindrom. On i dalje traje,
proviruje čak iz crkvenih dvorišta. Pomoću njega države i crkvene institucije
rat recikliraju. To čine različitim sredstvima institucija. Čak sukobljavaju
žrtve, iste matrice rata. Posebno primjenom uzurpativnog prava, kao vladajuće
prakse. Suprotno ustavnim normama i iz njih izvedenih regula, uzurpativno pravo
trijumfira. Civilni sektor nevladinih udruženja je nejak, malobrojan,
financijski ovisan od država, međusobno slabo povezan. Kod nas je i civilni
sektor podržavljen, jer ovisi od državnih sinekura. On je proskribiran, jer
„izdaje našu stvar“. Istovremeno države se dovijaju i održavaju paradržavne
institucije civilnog sektora, bez sredstava, bez utjecaja, da bi lažnim
modelima lažirane demokracije i lažirane tolerancije nedemokratski vladali. To
naročito čine pred arbitrima međunarodne javnosti. Dakle, hipokritske države
manipuliraju kada deklaratorno prihvaćaju da „izmirenje nema alternative“, jer
ga pravno, politički i moralno potkopavaju. Jer nema ni repatrijacije ni
restitucije dobara prema potrebnim mogućnostima. Činjenica je da ni jedna od
ovih država nije ni pokušala da osudi prirodu rata, njegove začetnike,
intelektualne zločince i slično. A u nas nema ni jedne javne osude bukača
intelektualnih zločinaca.